Najavni EP "Samo" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32119 jasno je dao do znanja što valja očekivati od drugog povratničkog albuma manchesterskih post-punk/ funk legendi. Prisjetimo, odali su posvetu čuvenim uličnim grafiterima (Al Diaz i Jean-Michel Basquiat) koji su ranih 80-ih godina 20. stoljeća ispisivali čudnovate grafite po New Yorku potpisujući se kao SAMO© što je bila skraćenica od 'same ol' shit', ismijavajući milije onog nadubudnog kruga umjetnika na račun imaginacija, bahatosti, arogancije i nedodirljivog kvazi-avangardnog kulta ličnosti. U to vrijeme su A Certan Ratio tražili svoje idealno mjesto pod suncem upravo u sklopu njujorške scene kojoj, istina nisu geografski pripadali, ali su praktički bili jedini britanski bend (malčice je tu bio i The Pop Group) koji je u svojem spoju abrazivnog punka s funkom najviše imao crnačkog naboja i groove elana smiono eksperimentirajući izvan tadašnjih klišeja post-punka što im se itekako isplatilo. Te, 1982. godine su realizirali dva različita albuma "Sextet" i kultni "I'd like to See You Again", a ovdje se, uvjetno rečeno, vraćaju u taj period oživljavanjem tih starih memorija, međutim samo kroz fakcijsku fabulu uronjenu u cinično mračnu i pomalo šašavo iščašenu distopiju iz rakursa današnjice. Stilski se u principu ACR nije mnogo mijenjao od tih dana: dok su njihovi britanski suvremenici mahom oponašali uzlaznu putanju disco ritmova, ovi freakovi iz Manchestera su zvučali daleko više kao crna funk ekipa iz Bronxa ili Manhattana koja je prigrlila post-punk i new wave zadojeni utjecajima oštrih basova i efektnih sinkopa. Tražeći kroz nekoliko neslužbenih hiatusa daškove osvježenja upadajući i u povremene klopke mainstreama, pa i vlastite inertne neinventivnosti, ovdje ipak nisu podlegli omamljeni relativnim uspjehom povratničkog "ACR LOCO" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30137 (2020, UK no. 69), koji je bio veliki odskok od te oscilirajuće faze što im se povlačila dvije i pol decenije kada su gotovo izgubili sve stare fanove takoreći svirajući i snimajući za slučajne putnike-namjernike na pustom otoku sticajem okolnosti nabasavši na zanimljiv i primamljiv prospekt iz turističkog biroa.





Iako ovaj album naizgled ima retro supstrakte, reklo bi se po omotnici i nazivu, osim simbolike neke druge reference su tek samo podudarne jer je ovo ipak zvuk 21. stoljeća, onakav kakav i treba biti, doduše više nije onoliko okrenut ka futurizmu i eksperimentima, te je manje neobičan, manje sumoran i još manje proganjan sivim eminencijama. Gotovo da ima slavljeničku nostalgiju metronomski odlupanih plesnih ritmova u rasponu izabranih tema što se uzajamno isprepliću u različitim smjerovima. Pojava neo-soul pjevačice Ellen Beth Abdi daje albumu topliji dojam od uglađenog, a i hladnog New Yorka ranih 80-ih, no bend je koristi štedljivo izbjegavajući monotoniju stereotipa. Spomenuti najavni EP ovdje se kompletno nalazi ('talkingheadsovska' "Samo" što uvelike asocira na "Houses in motion", trip-hop "Waiting on a train" s gostovanjem Mancunije Chunkyja i urnebesno rasplesani acid-trance afro beat "Afro dizzy" nakrcan neuhvatljivim duhačima) otvarajući poligon za naslovnu "1982" s vokoder efektima robota, reverbima naglašenim ritmom a'la kombinacija New Order i Kraftwerk, minimalističkom gothic gitarom, sablasnim synthom i psihodeličnim opservacijama tumačeći tu bitnu godinu iz rakursa nakon 4 decenije. A da se razumijemo, prvospomenuti velikani iz Manchestera su došli nakon ACR, tako da ovo ne može niti u teoriji biti nikakav plagijat, a Kraftwerk, zna se, kome nisu uzor bili tada, neće biti niti danas...







Vruća sexy "A trip in a humle (static)" ima šašave poetske zavijutke zajedno s Parliament-Funkadelic elementima "Holy smoke" (najbogatija duhačka sekcija) stacioniranih u intimnoj atmosferi, dok je razbarušeni funk "Constant curve" ćudljivo razglabanje o tom davnom vremenu, hipoteza je da Jaz Kerr još odonda vuče vlastiti kompromis 'idete li naprijed ili ste na stalnoj krivulji?'. Uz dva instrumentala "Tombo in M3" i "Tier 3", najmanje očekivana je završnica "Balad of ACR" koja iznenada počinje klavirskim staccatima i indie-rock konotacijama kao da je riječ o sasvim desetom bendu što blage veze nema s njima, da bi nastavak kompozicije iznjedrio suptilan acid-jazz kao moguću najavu njihovog neobičnog stilskog egzibicionizma. Da ipak nije čitav siže stacioniran samo u New York i SAMO© grafitere što uistinu uz London te 1982. bješe glavni trendly grad rock, art, post-punk i new wave svijeta, prikazuje ovaj raskošno stiliziran album uputivši paralele da su se tada trendovi pojavljivali toliko često u nadmetanjima i stvaranjima novih audijencija, uglavnom onih šminkerskih s prefiksom 'novo' (new-romantics, neo-soul, neo-pop...), vrlo komercijalnih (synth/electro-pop/ italo disco, kanadski disco), nešto i alternativnijih (gothic, dark, coldwave, electrowave, industrial, EBM, synth-punk...), a bome i hip-hop, te breakdance i electro-funk što su u osnovi imali fuzije sampliranja, a manje čistog instrumentalnog kreiranja i baratanja glazbalima.



"1982" prikazuje tu značajnu godinu koju mnogi preskaču smatrajući da je tada, a i još ranije završila punk i post-punk era; jeste, to je djelomično ispravno, međutim, tada i jesu počele ovakve fuzije žanrova i stilova za koje ACR još nisu bili spremni odgovorivši ovim albumom na mnoge predrasude o njoj. Samo, kod njih je uvijek prisutan jedan vitalan faktor: imaju nekoliko albuma što su nadomak malog remek-djela samo im uvijek nešto manjka, ne mrvice, nego krupnije mrve što se mogu, karikirano rečeno skupiti u nekoliko krofni za jedan konkretan obrok. A dodataka, ukusnih začina i priloga uvijek imaju.

Naslovi: 1.Samo, 2.Waiting on a train, 3.1982, 4.A trip in humle, 5.Tombo in M3, 6.Constant curve, 7.Afro dizzy, 8.Holy smoke, 9.Tier 3, 10.Balad of ACR

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/04/2023