Branko Galoić je ravno iz Pariza uputio rođendansku čestitku našem webu povodom 20. godišnjice otpjevavši uz svoju đitru 'svima nam treba terapija' www.terapija.net/njuz.asp?ID=30969 prije točno dvije godine, a vidi, vidi, isti refren imaju i ove dvije beogradske djevojke baš u pjesmi koja nosi naziv naše stranice. Idealno za himnu našeg portala, vrlo fina i lagana psihodelična numera, najlaganija na ovome debi albumu koji pršti nepretencioznim synth-pop/ IDM relacijama s dobrodošlim posezanjima u new-wave.



Album je posve jednostavnog zvučnog dizajna revitalizirajući reference The Human League i njihovih sljedbenika kojih u 21. stoljeću ima takoreći mali milion, ali ovo nije nikakav disclaimer, naprotiv, Ana Srećković i Marija Vukčević su ušle u jasnu simbiozu plesnog elektronskog popa s ponešto legato električne gitare i senzibilnim, emotivnim preokupacijama, a po nekim video spotovima (realizirale su 5 singlova) naziru se trendly konture LGBT univerzalnosti, odnosno pravovaljanog trade-marka 'jedna veličini za sve'. Podosta toga aludira i na zagrebačke Nipplepeople i Pocket Palma samo s razlikom što se ove senzualne cure još ne isprobavaju u kompleksnijim aranžmanima već filaju karizmatične i točno ciljane pop obrasce, vrlo interesantno, u opsezima ispod 3 minute što im već u staru garantira odličan medijski proboj izbjegavajući monotonost i dosadu. Nisam se dovoljno pozabavio tijekom njihovih izdavanja singlova, ima ih otprije godinu dana, nebitno za kontekst, nego divno je iznenađenje da čitav materijal ima fluidan i eteričan 'dream' od prve do zadnje skladbe kao da je, kako nedavno reče Toni Starešinić, 'studio odrađen u jednom danu', a sve ostalo je stvar kreativnosti. U tome Dolores briljira počevši od uvodnog singla "Retko sećanje" s blagim ambijentalnim dekoracijama i snenim vokalom poput Slađane Milošević iz vremena čuvenog "Neutral design" albuma iz 1983. kojeg je Ante Batinović na Radio Zagrebu proglasio jednim od najboljih pop radova tih godina. Osjetan udio vokodera i auto-tune efekata ovdje dobro sjedaju, pogotovo u narednom singlu "Lutanje" oivičenim isprekidanim tempovima i snažnijim stiscima synthova isprepletenih melodičnim gitarskim staccatima. "Znak" počinje laganije protežirajući new-romantics, ali se ubrza u figuru A Flock Of Seagulls i pleteće bas linije kakve su znali imati Classix Nouveaux, "I lepotica i zver" je nešto mutnija s gitarskim sekvencama donoseći dašak rockerskog, post-punk elana New Order, ali zato ima ukusno prolongirane melodije.



Naslovna tema "Šta te radi", čini mi se jedan od prvih singlova nalazi se na samoj završnici albuma našavši se u italo-disco atmosferi kompaktno eruptiravši s gitarskim funk chugovima i iznenađujućom solo dionicom, te daškom rapa kroz disonantan i zavodljiv vokal, taman za neku B-stranu singla barem Visage, ako ne i Duran Duran iz davnih vremena. Uz komad "Terapija", meni osobno je favorit snena "Nije bitno (ako sklopim oči)", ali i rasplesana aludirajući poetikom na izgubljene romanse Denis & Denis, eh, da, ovo mnogo nalikuje i na Nipplepeople, samo nekako, sve mi se slušajući doima da su pjesme ipak prekratke i prebrzo završe, tja...







Dobar dio je i drugi dio albuma s nostalgičnom "Milenijal" impresioniranom žudnjama u sitne noćne sate, očito prijateljstvom (ili moguće lezbijskim odnosom) kada se poseže za adekvatnom pilulom i prelazi u stanje ravnodušnosti "Nema veze to sa tugom (NVTST)" insinuirano namjernom patetikom 'znaš da se foliram' u svojstvu mladenačke dramatike, a da je nema, ne bi bilo ubjedljivo i uvjerljivo. Potencijalni hit je svakako "Džejn" razotkrivajući konceptualni pristup ovog vrlo šik, šmekerskog debija na kome nema ama baš nikakvih eksplicitnih prikaza mada je mnogo toga sofisticirano lukavo zakukuljeno iza debelog paravana starog, dobro znanog slogana 'sex'n'drugs'n'rock'n'roll' uvijenog u nekoliko vitalnih perioda elektronskog popa i new-wavea od cirka 1978. s Gary Numanom, preko glavnih vedeta žanra, spomenutih The Human League koji su znali vrsno održavati lekcije ljubavnih i emotivnih jada na plesnom podiju. Isto tako, vrlo slično, ove djevojke senzibilno mame na neobavezan ples, laganu đusku i razmatranje subjektivnih preokupacija u tom aspektu, konformistički dakako i tu nema ama baš nikakve primjedbe. U dubljem segmentu, grebe se po vrlo osjetljivom terenu na kojeg se nasukao Ian Curtis, nesretnik što se zaljubio u pogrešnu osobu i profučkao svoj kratki život zbog post-adolescentnog pardoksa. Dolores na suptilan način poetski razmatraju vlastite promašaje i skliske terene, zajebane momente i gloženja ne eruptirajući niti trunkom bijesa i srdžbe, osjećaj kojeg pružaju je ono što današnjem užurbanom svijetu manjka - sušta suprotnost cinizmu, oholosti i zavisti: lijep osjećaj da se sve može srediti u nepogrešivom kutku intime skrivenih zadovoljstva.

Naslovi: 1.Retko sećanje, 2.Lutanje, 3.Znak, 4.I lepotica i zver, 5.Nije bitno (ako sklopim oči), 6.Milenijal, 7.Terapija, 8.Nema veze to sa tugom (NVTST), 9.Džejn, 10.Šta te radi

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/11/2023