Nastavljaju se objavljivati posthumni radovi ovog njujorškog velikana kao što je i obećano, a tko zna koliko će ih biti. Ovaj album od 50 minuta je snimljen negdje koncem 20. stoljeća kada se nakratko zakvačio za industrial nabijen prvim elektronskim programima, samplingom i očito radom u Cool Edit Pro, ili kako se već zove vrlo jednostavan program u kome se može raditi baš upravo ovakva glazba repetirajući sample po sample do beskonačnosti.
Njegov kompozitorski siže je vrlo jednostavan: u svih 11 pjesama je uzeo jedan beat, efekt, neku dionicu i svašta nešto, te sve to repetirao u dostatnim dužinama koliko je imao inspiracije da na njih nakalemi svoja razmatranja uperivši ih u distopiju informatičkog doba navještajući smak tjeskobnog prtljanja po kompjuteru. Uh, da li prerano ili bizarno smiješno, ali tako je, no odmah da se kaže, ovo je u principu vrlo pitko i slušljivo odrađen album s proročkim digresijama u niz nabacanih stihova i jezivih aforizama kojima se možda i ne treba tumačiti podrobna analiza koliko Vegin stav u borbi protiv kapitalističkih mogula, kulturoloških pizdeka, dušebrižnika morala, političkih manipulacija, drečavih punkera koji se tuže ni zbog čega, hippy izmišljotina o pravednom svijetu, maglenih krajolika posrnulih junkoza i indie-rockera i svačega što mu se motalo po glavi, a često čak iz razloga koji možda niti njemu samome nisu bili jasni, ali su trebali kad-tad izaći na vidjelo kroz lucidne komentare i pričice što umnogome imaju onaj narativ čuvene Suicide himne "Frankie teardrops".
Puno jednostavnih manipulacija ritmova što baš i nisu za neku đusku, naglašenih bas pedala s obiljem pozadinskih šumova i efekata, a osobito onih na vokalu (halovi, delay i echo) s mnogo krikova i grubog bas-baritona s kojim je bez problema mogao biti i za mikrofonom metal i hardcore bendova (zbilja, nije mi jasno zašto ga NY hardcore scena nikad nije zvala za mikrofon???). Kako je glazba linearna mehanika repeticija, a i naravno, predvidljivo copy/paste svedena na učestalost, kroz aranžmane se potrudio napraviti breakove i rezove, a očito jest, da ga je ovo mnogo zabavljalo stavivši se u ulogu nekog jadnog robijaša koji neprestano razmatra nepravdu uz uznemirujuće scene korespondirajući između šank zajebanta i kritičara s konstruktivnom poantom u metaforama.
Album daje onog dobro poznatog komentatora, pobunjenika protiv sistema, pravog punkera što je vječito odan kralju Elvis Presleyu, a zna se, živio je prilično bijedno, ponekad na jednom sendviču dnevno kad si je mogao priuštiti rastrošnost od 1 dolara, baš upravo kao grupa TNT iz stripa Alan Ford. Pa kako onda takvoj legendi ne bi ste vjerovali kada na primjer u temi "Crash" kaže 'koga trebamo ubiti?', u obrednoj "Mercy" satkanoj od bubnjarskih šarži traži svjetlo i anđele, a u uvodnoj, koliko-toliko plesnoj "Sewer" a'la Cabaret Voltaire iz ranih 80-ih, te najduljoj "Murder one" (9 i pol minuta) se stavlja u poziciju supijanog Nick Cavea i pokojnog Mark E. Smitha. Velika većina ovih tekstova se poziva na različite oblike smrti, mučenja i vrhunske nepravde u drskom podzemlju nekad glavnog grada na svijetu iz kojeg je uzeo najveće zlo, upravo ono koje je samo nekoliko godina kasnije srušilo dva nebodera i ubilo oko 3 tisuće nevinih ljudi. Vega to nije mogao predvidjeti, ali njegova pronicljiva poetska narav je ovdje došla do izražaja kao avangardna činjenica, mnogi bi rekli slučajnost, ali ja ne mislim tako. Odavno je Vega bio prethodnik koječega, pa tako ovdje prisutne pjesme "Cyanide soul", "Genocide" i "Chains" šokantno svijesno produciraju turbulenciju moralne propasti, društvenog nereda, rasizma, fašizma i nacizma. Rijetki su trenuci optimizma na ovome albumu, nađu se tek u cvrkutu sampliranih ptičica iz neke močvare, u nekim sitnim pukotinama romantike i psihički finijem stanju, ali to je vrlo rijetko na ovome albumu.
Po mome mišljenju, ovo je odličan artistički industrial pamflet, doduše pravim poklonicima žanra dosadan jer je repetativan i predvidljiv u glazbenom aspektu, ali priče i Vegina duhovito mračno cinična interpretacija su ono što slušatelja drži na pozornosti od početka do kraja. Jasno, ovo nije onaj Suicide s kojim se manje-više svi poistovjećuju, ali je vrlo blizak jer Vega je uvijek pisao samo buntovne punkerske, emotivne tekstove o svjetskoj nepravdi iz New Yorka, a ne iz Los Angelesa ili Washingtona. Za kraj samo bih dodao moje viđenje "Insurrection" (ustanak): prekasno je došao iz bijesa sirotinje kad su već neki obilato iskoristili underground i žanr, primjerice Nine Inch Nails i Marilyn Manson. A Suicide i Alan Vega ostaju na no. 1 mjestu ove scene po značaju i ulogi u formiranju, nikako hitovima i mainstreamu. Vega je underground zakon. Ko' naš Zdena Franjić, samo puno bolji.