Veru Farmigu se pamti po mnogobrojnim filmskim ostvarenjima, do sada je glumila u 50-ak raznoraznih rola, no najviše je ostala upečatljiva u horrorima "The Conjuring" (4 nastavka), "Annabelle Comes Home" i "The Nun II", a dakako, ima čitav niz odličnih uloga u dramama, komedijama, akcijskim i inim filmovima. Nikako nije neobično, s obzirom da ima iskustva u jezovitim horrorima da se oprobala okušati i u pjevanju s relativno friškim bendom okupljenim 2023. oko klavijaturista i producenta Renn Hawkeya koji je još sredinom 90-ih bio konstantni član L.A. industrial benda Deadsy, a onda je 2011. radio na filmu "Higher Ground" upravo s Verom koja mu je nekoliko godina ranije postala supruga. Znači, ovo je u određenu ruku familijarni bend s još trojicom iskusnih glazbenika. Usput, radio je s prvom postavom Thirty Seconds To Mars, naravno glumca Jared Leto-a, zatim s Korn, Deftones, Puddle Of Mud, Stone Temple Pilots, QOTSA... Odmah je u uvodu jasno da ovaj njihov debi album ne može biti neki smandrljotak jer je ostatak ekipe (Mark Visconti - gitara, Mike Davis - bas i Jason Bowman - bubnjevi) pun iskustava već nekoliko decenija s različitim žanrovima i sa sklonošću ka eksperimentiranjima, a osim toga valja naglasiti da je bend nezavisan o bilo kakvom show-bizu: ovaj album su realizirali na vlastitoj etiketi, takoreći kao d.i.y. produkt i ne zanima ih financijski efekt. Već to su aspekti koji garantiraju kvalitetan rad bez obzira što mislili o ovako popularnoj glumici koja 'mlati pare', ali da će u 51. godini života biti na čelu rock benda, to je možda prije desetak i više godina bilo nezamislivo, odnosno, nikome ne bi palo na pamet. Ono što se nalazi na ovih 40 minuta u 10 pjesama je bogati transžanrovski splet mračnog, tmurnog i melankoličnog gothic rocka začinjenog psihodelijom, industralom i nu-metalom, a tekstovi i sofisticirana poetika potiču na razmišljanje jer iz svakog stiha šušti sirova i uzbudljiva emocija uz neočekivan Verin vokal kojeg se rijetko može čuti na njenim filmskim rolama: ovdje je čas poput Debbie Harry, pa Patti Smith, a njen iskreni intenzitet pripovjedačke naravi ima okružje ozbiljnog soundtracka za neki drama-horror film od kojeg ostaneš zabezeknut.



Sam bend kaže da ne znaju točno koji su žanr, ajmo analizirati. Uvodna "The crying room" je pun mračni pogodak poput The Cure prožet gitarskim staccatima i mračnim synth harmonijama, a Vera pjeva nešto poput Nico s visokim soprano obligacijama pokazavši da ima impozantne oktave, središnjica odlazi u blagi nu/ alter metal, dovoljno energičan za pristojan headbanging, a završnica je post-rock. "I am" kontemplira post-grunge i industrial-gothic, ali interesantno, njen suprug, meštar za klavijature i synthove se postavlja u pozadinu, vrlo blisko onome što je Gary Numan izvojevao sa svojim davnim new-wave eksperimentom koncem 70-ih prošlog stoljeća - svirkom gitare preko syntha. Jedan od singlova "Life of a widow" je nova dance-rock mračnjača: brundava bas gitara u kolopletu klavijatura sa zvukom jerihonskih truba armagedona, da se smrzneš, a ima prijatan pop format od 5 minuta s nekoliko kompleksnih zahvata između industriala i gothic rock/ nu-metala u impozantnom aranžmanu.



"Anhedonia" izranja iz pritajenog nu-metal riffa i giba se dramatično u alter-metal fluktaciji, središnji dio ima čak i hardcore/ punk topote, jebate, ma tko bi to očekivao, a Vera ga zna zavrištati, pa na kraju otići u senzibilnost, hej? "Pendulum" počinje kao lijepa atmosferična balada nalik na Zvonku Obajdin, Svemir i Libertybell, a tu su korijeni zaista duboki, no nakon prve i pol minute stil odlazi u žestoku distorziju s melankoličnom i zagonetnom pričom, pogodnom za neki novi i uzbudljiv horror. "Charade" je zvučno najmirnija, pripada tipičnom plesnom post-punk/ gothic-rock izdanku nalik na Siouxsie & The Banshees, vrlo je pjevna i senzibilna, onako, napenalena da hvata sentiment fanova Depeche Mode, a mogla bi postati mogući hit, no tu nikad nisam bio dobar u prognozama. "Bridle" je još jedan gothic-rock ubod bogate post-punk atmosfere miješane s nu/alter-metalom kao spoj najboljih Simple Minds iz ranih 80-ih s Linkin Park što dovoljno govori o kompetentnosti Hawkeya da se može snaći u ovom razularenom vremenu plagijata, a opet, uspjeti napraviti sjajan original, vlastiti proizvod. "Pullover" je garage-rock umjerenog tempa uz ponovno impresivan Verin vokal u cjelovitoj priči kakvu Pixies, roditelji ovakvog stila nisu dali još od davnog "Tromplemonte", zadnjeg pravog albuma, a Vera i ekipa daju odgovor.



Jedno od iznenađenja je treći singl "She's walking down" u kombinaciji punka, hardcorea, nu-metala i elektronike, pa čak i d'n'b elemenata s potpuno modernim pristupom, a tako i treba biti. Kroz čitav album se proteže psihodelija i jako dobra, pozitivna, no mračna atmosfera: zadnja, naslovna "Midnight minuet" je raskošna Siouxie & The Banshees + The Cure himna. Pogledajte vrsno režirane video spotove, imaju i live snimke, sve sviraju analogno i baš su kompletan bend, a ovaj album je izuzetno fleksibilan, odličan spoj svega onoga što alternativni rock treba za osvježenje spram gmile indie-rock i inih gnjecavih hipstera.

Naslovi: 1.The crying room, 2.I am, 3.Life of a widow, 4.Anhedonia, 5.Pendulum, 6.Charade, 7.Bridle, 8.Pullover, 9.She's walking down, 10.Midnight minuet

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/05/2025