Skočio sam do plafona, a čak skoro i susjedu u stan kad sam saznao da su se ovi kalifornijski mathcore luđaci iz San Josea ponovno skupili nakon čitave decenije pauze, a obećavali su jako mnogo toga otkačenog i iščašenog, posebno s trećim albumom "Turtle Nipple and the Toxic Shock" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5047 (2008) i narednim EP-ijem "Hospital Bomber" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10246 (2010). Ali izgleda da je sudbina ovakvih manijakalno brutalnih bendova ograničena na rok trajanja od nekoliko kreativnih sezona. Razišli su se nakon tog EP-ija svirajući po kojekakvim neuspješnim bendovima jer su svi težili da si stvore privatan život, a sad s velikim vremenskim odmakom su odlučili da ponovno 'zaprže'. Međutim, ovaj povratnički album je debelo razočaranje jer bend u svim tim godinama hiatusa nimalo nije napredovao: ostao je u pubertetskom osjećaju namjerne dezorijentacije glumatanja otkačenih adolescenata sa stihovima poput 'sve vas jebem/ uzeti ću juhu i salatu za van/ jedite govna, umrite brzo, a gdje je moj jebeni zub?' Ma, u pičku materinu i s takvim stihovima frontmena Roberta Smitha (nema veze s alfom i omegom The Cure), jeste, drski su, eksplicitni i komentiraju kritički do apsurda sve dok ne izgube bilo kakav smisao, a on je pun frustracije svačega, pa i apstinencije od teških droga na koje su bili navučeni. A zna se, junkoze su najinteligentnije osobe, mogu vam zvrckati po glavi sve dok ne dobiju ono što žele ukoliko se ne maknete od njih. Primjera u rock povijesti ima u izobilju, evo prvi nek' bude Bare. To je dovoljno. On je uvjerio i moju direktoricu na poslu da je u pravu "Put ka sreći" i "Vrijeme je da se krene". I uvijek mu ide na svaki koncert.



Na žalost, od onog što sam očekivao još prije 15 godina kao strasni fan benda, ovdje sam dobio KIKZ (qrc & kiselo zelje): britke riffove, kratke pjesme od po 2 minute, glumatano ludilo koje više nije na nivou bliskom, tko se sjeća Mamojebac benda s Krka koji su ustvari bili preteća mathcorea, ima ovdje i dostatno bijesne sinergije, ali bez obzira da su ovi dečki album snimali u nudističkom kampu u Santa Cruzu, možda i uz neki pornić, ne bih se čudio, glazba nije niti sexy, a još manje neki ubitačno zarazan mathcore kojeg ustvari uopće i nema. I vrijeme se od onog spomenutog albuma skroz promijenilo: The Dillinger Escape Plan i Converge su nas vjerojatno razmazili u perfekciju, no ova zvučna menažerija je ranjiva ko' povratak Pixies što se žrtvuju za novac vlastitog kaosa i debilnog stava 'boli me qrc' izvrgavajući se općoj sramoti isto kao i The Sisters Of Mercy. A onda fućkaš takav pristup. Full album:



Istina jeste da je ovo za nove, prosječno nezainteresirane fanove mathcorea koji ne znaju stare vedete, te bi njima ovo mogao djelovati jako pristupačan album, brz i oštar s kratkim pjesmama koje imaju mnogo lirskih eksplicitnosti, ali za mene koji sam ih volio prije 20-ak godina, ovo je totalno razočarenje. U svega 17 minuta se očekuje zaplet, kompleksan aranžman, lucidna lirika, ali se ne dobije ama baš ništa od toga. Rečemo, indie-mathcore mešetarenje i priklon novoj hipsterskoj LGBT publici. Nemam ništa protiv. Tko voli, nek' izvoli.

Naslovi: 1.I', so bad at goodbyes, 2.Chip's journey, 3.I go where I'm kicked, 4.Thizzme software, 5.Soft & obedient, 6.Mouth of soup, 7.Vomited soul, 8.Hospital bed blues, 9.Costco high, 10.Neck pillow suitcase, 11.What makes you think the world we live in, 12.Pile of dead dogs

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 08/05/2025