Au, majko mila, šta li ga nisu ovi mladi fantje iz Slovenj Gradeca nafilali na ovome debi albumu! U kompleksno zvrzlanoj papazjani nabacali su punk, noise, funk, death, grind, improvizacije, psihodeliju, eksperimente, kojekakve neuobičajene katapulte i još sijaset toga u maksimalno pomahnitalom i iščašenom deliriju vokalnog roktanja, ciktanja, podrigivanja i growlanja, onakvom kako to samo mladi, otkačeni, lucidni i ničime zaraženi mladići u najboljim godinama i mogu napraviti. Skroz šašavo i sumanuto preokrenuli su smisao rock i punk klasike u hedonističke slike i prizore mentalnog ludila, dakako artističkog koji je blizak velikim legendama - Šarlo Akrobati, Žoambo Žoet Workestrao, Mamojebac i King UBU, ali ovdje ima i jasnih odstupanja. Onoliko koliko je Šarlo bio post-punk, Žoambo noise-rock, a King UBU svašta od grungea, hardcore punka i noise-jazz metala, smisao je ostao isti samo sa različitim stilskim konfiguracijama. Uvodna "Killing playground" plete poput kombinacije Captain Beefhearta, Frank Zappe i The Pop Group s hardcore elementima i podrugljivim vokalima kojih ima napretek (sva trojica u bendu su i vokalisti, a postava je gitara, bas, bubnjevi), da bi već u narednoj "Who shot the devil?" otišli u doom/ stoner - punk razvalivši i dinamički de-kompozicijski space-punk u neprekidnim kompleksnim prevrtanjima praktički ubacujući što im god padne na pamet, a u vokalizaciji basiste Filipa Klemenca se može osjetiti i onaj neurotičan tenor Damo Suzukija. Svaka pjesma je drugačija: "Pirati" šiba funk uz šašavu priču da pirati čitaju i tumače Bibliju dok čekaju autobus na stanici, "Bob marley at age of 13" je na slovenščini i engleskom, kombinira teatralnost, rap i sprdava se s LGBT i 'najlepšim stvari ki so tiste, ki jih sploh ni', a "Der arbeiter (pa prićaj po naše)" je u smiješnom valcer scenariju na njemačkom ko' sprdnja na Laibach 'ist ein zeichen des kontakts mit der Zivilisation', ha-ha-ha! "Busting nutting" bi mogla čak i u death metal/ punk s blues aditivima, ma totalno šašavo i zabavno za B stranu singla. Najduža "Insemination mild" (7 minuta) nema stisak gitarske distorzije, ali ima maksimalnu cirkusantsko-klaunovsku učinkovitost post-punka kao da su dobili entuzijazam The Residents u vrijeme punka da sve razore i raščlane do maksimuma, čak se zajebavaju i s akordima, abecedom, a i 'Machu Picchu, oh my God', te jedina stvar koja se za njih može učiniti jest 'just sit down and sing for me' i grohotom se smijati njihovim ludorijama koje podsjete i na one neandertalske radove John Zorna koji je mnogo puta znao ubiti osnove i smisao žanrovskih granica bez ikakvih predrasuda. Ako kome znači, u ovoj pjesmi se u nekoliko navrata pojavljuju zborski krikovi 'NLP'. Da se to možda ne odnosi na bend Na Lepem Prijazni? I onda, apsolutno nekontrolirani eksperimentalni hardcore "Trava gori" od samo 1 minute donosi ono Breceljevo ludilo iz kojekakvih faza 'Trava gori/ Kako je to možno, če je pa mokra/ Ostal sem sam' u konglomeratu otkačenih Sonic Youth iz najranijih dana, nastavivši u "I smell sex" poput Butthole Surfers i Mamojebaca, a mora se spomenuti da im neke teme imaju o-ho-ho lirike 'too much everything'.



Nakon ovakvog ludila, drugi dio albuma je nešto drugačiji: instrumental "I belive" je prilično ozbiljan progressive-punk, a "Who we are?" zvuči ko' Sonic Youth nakon "A Thousand Leaves" remek-djela s vrlo lijepim melodijama i pomalo Pixies ostavštinama, te nimalo ne ostavlja dojam neukrotivih mladih pastuha i manijaka, već benda koji traži nešto nalik na himnu. Možda su ovaj album snimali koji put trijezni bez aditiva u sebi, a možda je ovo sve plod te mladenačke otkačenosti kada ti ama baš ništa ne treba da bi bio skroz šašav, lud i do daske frustrirani popizdunac kome je na pameti samo da se izrazi i pokaže koliko energije, elana i ambicije ima u sebi. "Mudnoise" je baš takav primjer s kombinacijom Black Sabbath riffa što prelazi u Black Flag i nihilizam komunikacije i egzistencije. Ali što ovako mlade fantje podstiče da se sa suštim činjenicama života zajebavaju kao da je samomor jedna obična sekunda? Predzadnja zajebancija "Ganja" je ne znaš da li se stvarno zafrkafaju ili misle ozbiljno poput ranih Talking Heads i Pixies: pjeva se i na francuskom, engleskom, a podrigiva se i s rastafarijancima u kraćem reggae segmentu. Zadnja "Early ejaculator" je talentom dana reminiscencija Husker Du, ali ne odlazi u pop-punk nego žestoki hardcore cirka fantastičnog "New day rising" (1985) i pripadajuća 2-3 fenomenalna albuma nakon kojih je sve otišlo u propast.



Shvatili ste, ovo je odličan debi album trojice slovenskih mladića koji su na najboljem putu navedenih vedeta i u svakom slučaju je pogodak sezone o kome se treba pričati. Maksimalno otkačeno i iščašeno, ali to je onaj pravi alternativni rock, a ne nikako šminkerski indie-rock. Ovdje je originalnost i produkcija slabija strana jer se mnogo toga odavno čulo i 'slišalo', ali energija i ideja su na vrhunskoj razini. Ako nakon ovoga BibliBan (da, tako se točno piše) nakon ovog albuma više ništa ne naprave, već ovih nepunih 45 minuta je dovoljno za fantastičnu povijest slovenskog rocka.

Naslovi: 1.Killing playground, 2.Who shot the devil?, 3.Pirati, 4.Bob Marley at age of 13, 5.Der arbeiter (pa prićaj po naše), 6.Busting nutting, 7.Insemination mild, 8.Trava gori, 9.I smell sex, 10.I belive, 11.Who we are?, 12.Mudnoise, 13.Ganja, 14.Early ejaculator

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/05/2025