Ovo je prvi studijski uradak nakon kultnog "We Love Life" iz 2001, a snimljen u Londonu, u Orbb studiju, pod producentskom palicom Jamesa Forda. Iako se čini dugim vremenskim periodom, članovi grupe nisu mirovali već su cijelo vrijeme bili i koncertno aktivni. S druge strane, pokretačka snaga, Jarvis Cocker, danas šezdesetjednogodišnjak, u tom je vremenu izbacio dva studijska albuma pod imenom Jarvis, dva pod imenom Jarv Is, jedan na francuskom za potrebe Wes Andersonovog filma iz 2021 "The French Dispatch" i to pod imenom Tip-Top, a sudjelovao je i u velikom broju filmova, kao glumac, tvorac soundtrackova, pa ga tako možemo gledati i slušati u "Fantastic Mr. Fox", "Harry Potter and the Goblet of Fire", seriji "This Is Going to Hurt" i dr. ili kao gost npr grupama Air, Unkle, Lush itd.

Već najavni singl Spike Island energična je himna u njihovom stilu i tu već imamo dojam da se ništa nije dogodilo i da su oni stalno tu. U textovima se Cocker i dalje bavi ljubavnim problemima, što bi nekog moglo i zasmetati, no to čini na zreli način, a otkrio je i prvo žensko ime u naslovu pjesme nakon više od 30 godina pisanja textova. I dosada su se spominjala ženska imena u pjesmama, kao što je to bila Deborah, "koja mu je mogla biti sestra", ili pak Barbara "s kojom se volio voziti subotom uvečer", pa Sharon "koja je imala dečka koji je imao 23", a tek Marie kojoj objašnjava da "je otišao s njom samo zato jer je sličila na nju"…. A sad se pojavila Tina! Tina očito dugo traje, a nije smogao snage upoznati ju. Tko zna, možda se sad ipak sretnu i popričaju.

Tina
Saw her this morning on the train
She's playing games
Sometimes she changes the colour of her hair
Or her skin
Does she still wear the T-shirt
With the horizontal stripes?
The one she wore
The night I almost spoke to her

"Tina" je ujedno i priča o starenju i zrelosti. Slično kao i "Grown Ups".

Trying so, so hard to act just like a grown up
And it's so, so hard
And we're hoping that we don't get shown up
'Cause everybody wants to grow up

Idemo na malo usporedbi, koje su mi padale na pamet slušajući pjesme. "My Seks" ima groove Baxter Duryeve "Say Nothing", pogotovo u dijelu u kojem se uključuje zbor. "Got to Have Love" je logičan nastavak na "F.E.E.L.I.N.G.C.A.L.L.E.D.L.O.V.E.", sa svojim L.O.V.E. refrenom, iako je nešto smirenija, sukladno godinama. Ako je tome tako, onda je i "Background Noise" nastavak na "Happy Endings", a kad smo već kod svršetaka, nije moglo bolje, nego sa predivnom "A Sunset".

"More" je prvi album nakon "Separations" (1992) koji su snimili bez njihovog basiste Stephen Patrick Mackey, koji je preminuo 2023 od arteriovenske malformacije mozga, pa je shodno tome i posvećen njemu. Osim njega, koji je s njima zasigurno u mislima, klasična postava Nick Banks, Candida Doyle i Mark Webber, je odradila sve potrebno, a tu je i sad već stalna članica Emma Smith, koja svojom violinom daje ono nešto, a nije moglo proći ni bez Richarda Hawleya i njegove gitare, ovaj puta samo na "A Sunset", te Jarvisovog frenda Chilly Gonzalesa, koji je odsvirao klavirsku dionicu za "The Hymn of the North".

Album More nije klasičan britpop banger kako su mnogi naviknuti slušati o Pulp, srodniji je ranijim albumima grupe kao što je "Separations", a s druge strane zreo i promišljen kao "This is Hardcore", no tako nešto smo mogli i očekivati od Jarvisa i grupe.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/06/2025