Čemu uopće pisati standardni uvodni odlomak: "e, ti i ti bendovi su tad i tad svirali tu i tu" kad sve to lijepo piše u naslovu. Pozdrav, ja sam taj i taj, nije ni bitno tko sam, imamo puno toga za obraditi, pa pređimo odmah na stvar.

Prvonajavljeni mađarski Monastery datira čak iz 1989. godine i uz nekoliko pauza u djelovanju uspjeli su se održati do danas uz stilske oscilacije od nekrotičnog old school death metala tipa rećemo Autopsy prema modernijem zvuku s metalcore utjecajima, no i dalje bazično orijentiranom prema death metalu. Bend je bio zakazan točno u 18h i na njihovom se nastupu nije pojavio doslovno nitko. Čak ni sam bend.

Nategnuto je reći da su otkazali nastup, jer bi u tom slučaju zasigurno napisali obavijest na redovito ažuriranoj službenoj Fejzbuk stranici. Nakon koncerta u Ostravi su čak spomenuli da će dan prije koncerta u Močvari provesti odmarajući upravo u Zagrebu. Sve ukazuje da je odluka o odustanku impulzivno donesena u zadnji čas. Iz neslužbenih izvora ide priča kako su bili ljuti na organizatora što nije dao odštampati logo benda na ulaznice. Na Monastery Fejzbuku pridruživanje benda turneji je prvi put najavljeno 25. siječnja, a zagrebački event je kreiran prošle godine, 18. prosinca. Rekao bih da su ulaznice štampane prije javnog saznanja da je Monastery bukiran za prvu polovicu Unquestionable Blasphemy turneje. I da nisu, kakav je to razlog za biti ljut do te mjere da se demonstrativno otkaže koncert u maniri uvrijeđenog srednjoškolca. Možda je pravi skriveni razlog bio neki sasvim deseti, no nećemo se sada baviti nagađanjem. I da su nastupili imali bi manje publike nego prekjučer osnovani lokalni death metal bend u Medici. Ne zato što su loši, nego em ovdašnji ljudi naprosto za njih ne znaju, em malo tko dolazi u 18h na koncert i to još utorkom. Ne zaboravimo najveći problem: neposredno uoči koncerta pali su Fejzbuk i Instagram. Kada tako ozbiljna tragedija zadesi čovječanstvo odlazak na neki tamo mađarski metal bend je ljudima zadnja stvar na pameti. Tko je u tih najgorih 1.5h svog života mogao raditi išta drugo osim u paralitičkom šoku svake minute provjeravati može li se ulogirati.

No kao i svaku drugu katastrofu poput potresa i poplava, i pad Cukerbergovih mreža smo uspjeli preživjeti. Život se vratio u normalu i eto već na idućem bendu Almost Dead bilo je prisutno oko 70-100 ljudi. Šta reći osim, eto, ima ih četvero i sviraju neki thrash/groove i/ili death/metalcore, ovisno s kojeg su albuma od njih šest pjesme na setlisti. Sva daljnja analiza i kritika ovise o tome idu li u smjeru: 1) onoga što autori žele od sebe, 2) onoga što žele od publike ili 3) onoga što publika želi od autora. Ako oni žele 1) svirati točno to što sviraju i zadovoljni su kako i na čemu to sviraju, šta reći nego da su savršen bend. Ako žele 2) da ih publika voli baš takve kakvi jesu i/ili vrišti i razvaljuje podij, a to se ne događa, e onda se postavlja pitanje 3) što publika od njih želi. Da uopće ne sviraju? Da sviraju neki drugi stil? Da sviraju taj stil, ali na drugačiji način? Da muzički sve bude isto, ali da bend pokaže neko karizmatsko umijeće animiranja publike? Čini mi se da si je 95% ljudi u publici postavljalo navedena pitanja, ostavljam 5% mogućnosti da se nekome bend svidio baš takav kakav jeste. Također sam dojma da su Almost Dead jedan od pay-to-play bendova, dakle, onih koji kupuju mjesto support acta poznatijim bendovima u nadi da će se tako za njih pročuti. Da ustanovimo ima li od te prakse koristi trebamo se zapitati koliko smo nepoznatih predgrupa poznatim metal bendovima do sada čuli, a da smo ih nakon toga počeli slušati. Ali ne ono "čuo sam ih, bili su korektni, poslije sam ih zaboravio", nego baš da smo ostali paf, da nam je taj bend bio veliko otkriće. Lično ne pamtim niti jedan.

Možda se Almost Dead predstavio krivoj publici, možda kod nas niti nema dovoljno publike za taj đir. Kako god da bilo, ovo sad nema veze sa podžanrovskim preferencijama publike, da su ostali članovi bendova dijelili osobni svirački entuzijazam kao vidno uzbuđeni bubnjar ili da je vokal silazio u publiku i bacao se po podiju od početka nastupa, a ne samo na zadnjoj pjesmi, dojam "ah, još jedan metal bend u nizu" bio bi nešto ublažen, potencijalno više bi postigli po pitanjima 2 i 3. Možda i općenito, a ne samo kod nas. Ovako i dalje ostaju skoro mrtvi (jer zovu se Almost Dead, jel'te) preko 20 godina.

Kao tuzemna podrška pojavio se zadarski melodični death metal bend Serpentslain. Postoji ta fama da ljudi ignoriraju domaće metal bendove, a stranima ližu dupe gdje stignu, prema nekim kontroverznijim "teoretičarima" povezana sa "mržnjom svega hrvatskog". Takav stav zanemaruje notornu činjenicu da to samo vrijedi ako su strani bendovi već dovoljno poznati da njihovo ime nosi neku težinu i ugled. Naravno da će npr. Vader dovući znatno više raje nego Serpentslain sa još tri domaća benda. Ali za neke tamo čileanske Dekapited i Undercroft interes neće biti ništa veći nego za domaće snage istog podžanra. Evo, bilo 60-ak ljudi na njima u subotu na istom mjestu. Čak će možda domaći dovući više ljudi jer će karta biti jeftinija od 15/20 eura. Kad dolazi popularni/kultni/legendarni bend onda karte prodaje ime, kada sviraju manje poznati tada prodaju ulaznica diktira ukus publike za određeni podžanr metala bez obzira odakle bend dolazi. U slučaju da nepoznati bend dobije pristojan termin prije nekoga tko je priznato ime, e tek onda će ga pogledati više ljudi nego što je uobičajeno. Upravo su tu sreću i čast imali Serpentslain predstavivši se pred više od 100 duša.

90-ih dok je domaća scena bila u povojima divili smo se našim metal bendovima kada su tehničke i zvukovne standarde održavali na svjetskom nivou, pitali se što li rade ovdje, da bi se trebali pokušati probiti u inozemstvu. Kasnije smo shvatili da je ono čemu smo se divili oduvijek bio minimalni standard (koji se povrh toga i s vremenom sve više podizao), nužni starter pack da uopće možeš ići na scenu dalje od lokalnog undergrounda. Serpentslain definitivno taj kriterij ispunjavaju, zreli su za obići sve viđenije metal festivale po Evropi. Neće postati neki novi Amon Amarth ili Kataklysm, no zasigurno kao ni tisuće sličnih bendova diljem kontinenta to ni ne očekuju. Svirao nepoznati bend thrash, death, black, metalcore ili kombinaciju, bio on hrvatski, češki ili švapski bit će u svakoj zemlji jednako prihvaćen, naravno u proporciji s veličinom tamošnje metal scene. Ne kao ime, nego kao još jedan element u zbrajanju snaga koje čine globalnu metal supkulturu (odr)živom. To je njen konačni doseg sve dok se ne pojavi novi inovator (pod)žanra čiji će uzor opet tisuće novih bendova početi sljediti. Dok nema inovatora neće biti ni famoznog "probijanja vani". To što se netko odavde hvali da ga u Berlinu na koncertu sluša 150 ljudi, a u Zagrebu 50 ne znači da se probio vani i da zvuči posebno. Znači samo da u Berlinu ima više metalaca kojih bi jednako bilo na ikojem drugom bendu tog usmjerenja.

I za tuzemno probijanje u metalu važna je inovacija, makar i najsitnija, makar i samo nešto što je novo tek u okvirima Hrvatske. Svojevremeno su Narednik Lobanja i Vod Smrti dupkom punili klubove, jedino po čemu su se razlikovali od ostalih thrash metal bendova bili su tekstovi na hrvatskom. I vodili su konceptualnog računa o performansu, bili skroz u svom role play-ju te nisu sami sebe shvaćali pretjerano ozbiljno. Recentno imamo i primjer s mnogo unikatnijim Po' Metra Crijeva koji se radi svoje nestereotipnosti probijaju i izvan krugova metal supkulture.

Pitate se zacijelo šta toliko pišem o svemu i svačemu "sa strane", a ponajmanje o zbivanjima na koncertu. Mislim da je koncertni report u doba društvenih mreža zastarjela forma. Ako vas zanimaju dojmovi tipa "ovaj bend je rasturio, zvuk je bio odličan, publika luda, svirali su te i te pjesme" imate pregršt takvih komentara na FB eventu i profilima svojih frendova, ne treba vam web-portal da ih čitate. Također, za ovakve tekstove (mix reporta, recenzije, kolumne i dnevnika) je format društvenih mreža previše skučen i ne može se probiti kroz masu mimova i drugog beskrajnog "contenta" na news feedu. No ne brinite, bit će još digresija, samo ovoga puta će im povod biti Atheist.

90-ih kad je svjetska death metal supkultura bila u povojima članovi tada popularnih prvoboraca scene su bili u 20-im godinama. Meni se kao tinejdžeru činilo da taj novi do sada nikada ekstremniji izričaj glazbe može trajati koliko i mladost njegovih tvoraca. Nisam mislio da takvu fizičku spremu za sviranje i zdrave glasnice za growl i scream može imati netko tko pređe tada dalekih 35 godina. Kad ono, ne lezi vraže, dobacili naši uzori do 50 i više godina, za još 10 godina će se možda smatrati i "dad rockom" (ili "dad metalom" ako postoji), a i dalje praše. Doduše, ne baš svi, jer nerijetko se događa da stari bendovi imaju tek jednog ili dva člana s početka karijere, dok su ostale zamijenili mlađima. Tako u Atheistu imamo bubnjara i vokala od 55 godina, a ostali imaju oko 26. Kelly Shaefer je doduše trajno obolio na tetive i zglobove, pa ne može svirati gitaru, ali to se dogodilo još 90-ih dok je bio mlad što dodatno debunkira teoriju da su godine problem za death metal. (I Flo iz Cryptopsy-ja ima pet banki i pomlađenu "reprezentaciju").

Svi smo mislili da je Atheistu odavno došao kraj, pa je s popriličnim iznenađenjem prihvaćeno da imaju reunion turneju. Atheist je čuven kao bend koji je postavio temelje za ono što se kasnije nazvalo progresivnim death metalom još davne 1989. dok su se mnogi thrash i pogotovo death metalci još mučili s nabadanjem rudimentarnih kvintakordnih riffova i terci. Kako je jednom Shaefer rekao, teško je u to vrijeme bilo biti s Floride i svirati neki fusion latino jazz, pa su trebali to pomiješati s death metalom da se uklope u scenu. Šalio se on ili ne, na neki čudan način su u tome i uspjeli. Cynic, isto s Floride, je sličnim stopama krenuo tek četiri godine kasnije albumom "Focus". Ostalo je povijest.

Atheist sa Shaeferom na čelu priredio je šou kakav nikako ne očekuješ od bilo kojeg benda koji svira nešto progressive. Obično se svirke takvih bendova svode na neko samodokazivanje, na ukočene tipove koji su prezauzeti prstometom da bi se zabavljali, koji misle da publika poput njih samo broji greške i neće biti zadovoljna svirkom ako ne bude savršena. Ničemu od toga nismo svjedočili. Gledali smo opuštene likove kako rasturaju instrumente i pritom se ležerno zabavljaju. Nula preseravanja, nula zabrinutosti. Već solidno popunjena Močvara je to prepoznala i uživala zajedno s bendom. Rijetko se na metalima osjeća ta neka gotovo hipijevska pozitiva, ali eto, neka uđe u zapisnik da se to upravo ovdje dogodilo. Kelly Shaefer zna s publikom, ima socijalnu vještinu da s ljudima komunicira spontano i tulumastično, a ne kroz naučene fraze, one stereotipne koje zvuče naštrebano iz Jutjub videa "how to communicate with metal audience" i izvježbano pred ogledalom. Šeferova ulica u Zagrebu je od danas za mene ulica Kellyja Šefera. I onaj mladi Meksikanac na basu je djelovao kao da je tulumu života. Palo je tu i mosh pitova i stage divinga, bilo je sve kako treba, po meni mnogo bolje od očekivanog.

Cryptopsy mi je lično jedan od top 10 bendova u technical, a i općenito death metal branši. Patentirali su taj specifični psihotično-frenetični tip tech deatha kojeg se nitko ne usudi oponašati. Štajaznam, društveno je prihvatljivo imati stotine bendova koji furaju isti fazon kao recimo Meshuggah, ali ne smiješ si dopustiti da budeš sličan Cryptopsy-ju, nije pristojno. Možda nije ni moguće. Prema glasovima korisnika Metalluma naj-similar artisti su Suffocation i Gorguts, oba također vrlo specifični bendovi. Suffo je sličan samo po podžanrovskog okviru unutar kojeg stvara, ali drugačija je to atmosfera i set unikatnih finesa, a Gorguts od "Obscura" pa nadalje je gotovo pa žanr za sebe.

Koliko god Cryptopsy bio respektabilan i željno iščekivan, imam dojam da su im Atheist ukrali show. Bilo je tu svega u publici kao i na Atheistu, ali se doimalo nekako odsutnijim, manje prisnim. Možda je to do same atmosfere koju stvara muzika mnogo agresivnija i rastrzanija od lepršavog, uvrnuto "melodičnog" i "jazzy" Atheista, ali ima nešto i do frontmana koji se nije doimao toliko spojenim s pulsom publike kao karizmatični Kelly, već pomalo ukočenim bez nalaženja pravih riječi u pravom trenutku. Ljudi nisu ni shvaćali da kad frontman zavrti kružno prstom to znači da traži circle pit, a ne mosh pit. Od uobičajenog metal foklora taj circle pit nikako da se udomaći kod nas, pokušavao sam ga lično inicirati više puta, ali ne naiđoh na razumijevanje.

Inače, priuštio sam si rijetku čast da davne 2002. u Puli doživim Cryptopsy na vrhuncu obožavanja dok je meni možda omiljena Mike DiSalvo faza bila aktualna i dok je danas jedini preostali član (bubnjar Flo) bio mlad kao i ostali članovi, svi izvorni osim vokalista. Tada je mikrofonon držao ne previše upečatljivi Martin Delacroix. Svejedno, to prvo iskustvo s bendom je bilo nezaboravno i sigurno bih bio višestruko oduševljeniji da sam prije par dana gledao Cryptopsy prvi put.

Mnogo fanova preferira prva dva albuma kada je bend više ciljao na sirovu agresiju i povremenu repeticiju, manje na tehnikalije, nego kasnije kada je pronašao red u kaosu nemilosrdno vršeći atentat na sluh svim raspoloživim sredstvima. Ja ne, jer hookovi su zadnja stvar koju tražim u death bendovima s tech i prog prefiksom. Za ponavljanje pamtivih versova i refrena postoje mnogi drugi žanrovi muzike koji to rade bolje od death metala, ekstremne žanrove metala ne slušam da bih ostao očaran jednostavnošću. Slušam ih kako bih se prepustio bujici muzičkih varijacija da me neprestano bombardira sa svih strana. Ali ne zato da bi mi slušanje predstavljalo "izazov", da bih sebi mogao tepati kako sam "bolji od vas" jer mogu "podnijeti" ogromnu količinu podražaja. Nema su tu šta podnositi, to je čisto prepuštanje užitku putovanja gdje nije cilj čim prije i lakše stići na zacrtano odredište, nego se namjerno avanturistički gubiti bez ijednog cilja osim doživljavanja senzacije u svakom trenutku putovanja. Rijetko imam uživo priliku na metalima doživjeti takvu ljepotu neizvjesnosti, a Atheist i Cryptopsy su mi svako na svoj način to priuštili i hvala im na tome.

ognjen bašić // 08/03/2024