Čudno. Mladi zagrebački heavy bend ima FB, instagram, tidal, spotify, dva youtube kanala, te je prisutan na još nekoliko platformi, a nema bandcamp. Šteta. Trebalo bi ga pod hitno instalirati za bolju zvučnu komunikaciju. Bend je pokrenut 2023., doživio nekoliko personalnih promjena, a interesantno, ama baš svi bivši i sadašnji članovi su imali dosje po različitim sastavima kao što su Lager, Zadnje Sjedište, Stargazer, Soba 503, The First Ride, Revolted Heart, Kunst, Attitudes to Human Extinction, Expirium, Six Feet Under, ali ne ona grozomorna lakrdija Chris Barnesa, bivšeg frontmena Cannibal Corpse i Obituary. Na svu sreću, ovo su mladi momci i jedna djevojka Eva Hernaut (bas), a imali su i još dvije - bubnjarku Dunju Gradinščak i stanovitu Eleonoru na bas gitari. Ne mogu garantirati u kojoj je postavi snimljen ovaj debi album objavljen koncem 2025., ali činjenica jest da energija potiče iz ženske ritam sekcije. Da ne bi bilo zabune, u press materijalu stoji da je sadašnji bubnjar Jakov Vukelić. A jedno kratko vrijeme je palicama baratao Fran Baranašić iz koprivničkih, spomenuth death metalaca Attitudes to Human Extinction, tako da je, složili se samnom ili ne, Overused stanovita hrvatska supergrupa.

Ovaj debi je napucan pronicljivo kataliziranim zicerima melodičnog, klasičnog metala s tek blagim natruhama thrasha i deatha, no vokal frontmena Matije Novaka je 'clean', naravno na engleskom pucajući na relativan mainstream ako uspije doprijeti do slušatelja, primjerice Jelusicka za početak, a onda bi mnoge stvari mogle krenuti u pozitivnom smjeru što se tiče prihvaćenosti. Tu su vjerojatno bili prisutni i mnogi kreativni kompromisi s obzirom na gomilu navedenih bendova u kojima su svirali, a i dobar dio svjetonazora kojeg su prihvatili (ili odbacili) na račun poetske lirike zadojene životnim i društvenim problemima, te vlastitim preokupacijama.

Čitav album:



Gitare (Marko Kovačević i Tomislav Grđan) su začudno bezecirane na duple riffove s tek kraćim, koji puta i duljim 'catchy' intervalima i solažama, izgleda da se metronomski mjerio sustav gradacije od pjesme na pjesmu, no krenimo redom... Uvodne "Schizo" i "Desolation" ne donose mnogo iznenađenja osim što prva počinje baladičnim staccatom šibajući potom predvidljivi oldschool stil Scorpions, no ne i NWOTBHM koji bi se moguće očekivao. Više dođe baš upravo zbog čistog vokala kao britki punk na D-beat granici, ali najkraća "Double or nothing" od nepune dvije minute pršti razgranatom post-grunge metalizacijom kakvu su nekad znali isporučivati Mudhoney u ranim danima, sjetite se himne "Touch me I'm sick". I onda, mora se primjetiti, pjesma po pjesma, svaka se takoreći uklizava miksana jedna u drugu: "Addiction" pomalo zamiriše na System Of A Down s vijugavim melodijama i vokalnom death pozadinom, naslovna "Faith" od čak 5 i pol minuta stupa u thrash s kompleksnim aranžmanom negdje blizu Metallice koncem 80-ih, te je definitivno ljepotica albuma, pjesma koja ima sve ono zbog čega je ovakav stil uvijek privlačan i uzbudljiv. S ovim komadom komotno im mogu biti predgrupa da Hetfielda i ekipu podsjete zbog čega su ih milijuni starih fanova voljeli pred 4 decenije, prije prijelomnog, pretjerano iskomercijaliziranog "Black" albuma.



Daleko mirnija "Waves of change" je pritajeno stavljena na sredinu albuma, skoro kao o(t)puštanje za uron u drugi dio gdje dolazi brzača "Stand tall" isprekidanih riffova a'la Saxon, privlačnog refrena i melodija od kojih vam dođe zlo ili totalno otkačite. Kad se najmanje očekuje, evo još dvije (ne)potrebne reminiscencije Scorpions u "High life" i "Hold still" kao da su doprle iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Kako kome, novim slušateljima dobro dođe, ali nama starim prdonjama što znamo svu tu diskografiju baš i nisu potrebne ovakve retro fluktacije. Početni riff "Down in a grave" zamiriši da bi se ovdje zavrtio Slayer speed element, no kompozicija je očito bez pravog producenta otišla u rascjepkani dekolte prejerane žudnje samodokazivanja pokušavajući ostvariti remek-djelo u čemu se mladi, talentirani bendovi često zajebu jer ne slijede čistu kompozicijsku intuiciju. Ova pjesma više dođe kao eksperimentalni pokušaj melodičnog metala na alternativan način koji je uprskan s pretjeranim 'catchy' dionicama. Gitaristi su očito više razmišljali o efektu na pozornici nego li o pjesmi: ovdje se čak pronađe i boogie "Roll the dice" natopljen ZZ Top šaržom ranih albuma još uvijek živućeg Billy Gibbonsa kao sasvim dostatna metal-rokačina, a nema tako davno da sam si razmišljao jesu li Divlje Jagode metal ili hard-rock. Zadnja "Brand new start", balada, taman sjeda na Scorpions i Parni Valjak koji je mnogo toga maznuo od Rudolfa Schenkera, Matthias Jabsa i ekipe, a bome, ako se malo konstruktivnije promotri, ovo nalikuje na planetarno popularan tinejđerski glam-metal bend Black Veil Brides iz Hollywooda.

Na ovih skoro 45 minuta ima zaista zanimljivog i uzbudljivog sadržaja, zabavnog s pokušajima ozbiljnog, svjetskog i komercijalnog metala, no previše je insinuiranja velikih bendova. Tenzije produkcije su relativno skromne, za početak nisu niti važne kao pjesme koje pokazuju veliki talent benda da se od njega tek mogu očekivati puno bolji rezultati. Prikazani trud je ogroman, stil valja modernizirati i izbaciti sva ta gitarska 'cifranja', sviranja skala 'najbržih gitarista' i usredotočiti se na tekstove i kompoziciju. Ako ih ova recenzija ne spotakne i dođe kao dobrodošla konstruktivna pljuska, naredni album bi mogao biti veliko iznenađenje u remontu.

Naslovi: 1.Schizo, 2.Desolation, 3.Double or nothing, 4.Addiction, 5.Faith, 6.Waves of change, 7.Stand tall, 8.High life, 9.Hold still, 10.Down in a grave, 11.Roll the dice, 12.Brand new start

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/01/2026