Nakon dosta mračnog albuma Frog in Boiling Water (2024.), njujorški DIIV opet iznenađuju sa zvukom, kao što su to dosad činili na svakom albumu. Krenuli su se Oshin (2012) hipnotičkim shoegazeom kojeg su obogatili psihodelijom na nasljedniku, meni najboljem njihovom dosad Is the Is Are (2016), dok su na Deceiver (2019) dodali skoro pa grungerske gitare.

Na svom petom albumu angažirali su A. G. Cooka, jednog od najvažnijih producenata suvremene eksperimentalne pop-produkcije, poznat po radu s Charli XCX, što je dovelo do zanimljive kombinacije. Gitaristički magloviti shoegaze sukobljava se sa suvremenim čistim elektroničkim pop-zvukom.



Već singlovi, ujedno i pjesme koje otvaraju album The Fountain i Kid moguće su najpopičnije pjesme do sad, pogotovo Kid, koja daje potpuno nježnu stranu benda, dosad skoro neviđenu. Trećim singlom Trillions, otvorili su gotovo plesni elektro pop stadij, koji me podsjetio na domaći Hemendex.

Ostatak albuma je sve u tom tonu i sluša ga se u jednom dahu. The Crash ili Evangelizer potencijalni su nasljednici prethodnih singlova, a cijela priča nam pokazuje da se sve više briše granica između neke alternative i klasičnog popa, a dobitna formula je gemišt svega dobro upakiran u produkcijski celofan. No, upravo su te razlike između alternative i onog drugog činile bendove posebnima, a ako se to ukine, tko zna gdje ćemo završiti.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 30/10/2026