DIIV sam zapazio u fazi priprema za Reading festival, gdje sam razdvajao one "must see" od "must avoid" bendova. Oni su tada bili relativno nepoznat bend i nastup im je trebao početi u poslijepodnevnim satima na nekoj manjoj pozornici. Već tada su me obuzeli svojim zvonkim indie gitarama koje su me podsjetile na bendove okupljene oko NME C-86 kazete ili pak bendove s novozelandske scene osamdesetih. I da, bili su zabilježeni kao "must see", jer sam znao da ih nikada neću imati prilike čuti u Hrvatskoj.

Na dan koncerta, saznao sam da su otkazali dolazak iz tko zna kojih razloga. Tako su The 1975 dobili malo veću satnicu, što su sasvim solidno iskoristili. No, tada nije bilo vremena za žaljenje, jer je trebalo stići pogledati sve što se nudilo tog dana i večeri.

Skoro tri godine kasnije, DIIV se pojavljuju s drugim albumom i s malo izmijenjenim sastavom. Bilo bi zanimljivo saznati koliko bubnjara kruži ovom Zemljom, jer pogađate, DIIV su zamijenili bubnjara, a i došao im je klavijaturista, tako da sada djeluju kao kvintet. No, da ne bi bilo zabune, album su započeli snimati 2013, taman godinu dana nakon debi albuma. Zbog raznih faktora, koji uključuju i spomenuti odlazak bubnjara, ali i probleme s drogom i neke neuspjele pokušaje snimanja pjesama na svjetlo dana je izašao tek nedavno.

Glazbeno se nisu odmakli od zvuka koji su zacrtali na početku. To je ugodan indie pop u kojem dominiraju "zvonki" zvuci gitara te polutih, skoro pa šapčući vokal pjevača Zachary Cole Smitha (ex. Soft Black, Darwin Deez i Beach Fossils).



Under the Sun bio je singl koji je prethodio albumu koji me oduševio. Igra dviju gitara dominira pjesmom, a pjevač svojim vokalom upravo doprinosi veseloj i sunčanoj atmosferi. Posveta velikanima shoegazea dolazi u drugom singlu Bent (Roi's Song). Pogađate, radi se o My Bloody Valentine, onoj njihovoj mirnijoj psihodeličnoj fazi.

Od ostalih utjecaja, koji se mogu čuti u ovih sat vremena čistog zadovoljstva za fanove shoegazea/indie/dream popa, nabrojao bi još Felt (Out Of Mind), the Cure (Yr Not Far), krautrock (Is the Is Are!) i još malo shoegazea (Waste of Breath), a na albumu je svoj vokal posudila i Sky Fereira u pjesmi, Blue Boredom (Sky's Song), kojoj je Zachary režirao neke video spotove.

Da bi bio savršen, ovaj album trebalo bi skratiti za nekih petnaestak minuta, ne toliko zbog nedovoljne kvalitete pjesama, već zbog dinamike albuma, koja pomalo opada pred kraj. No, vjerojatno je baš zbog te kvalitete pjesama bilo teško bendu odrediti kako skratiti trajanje albuma, pa su ih ipak ostavili.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 15/03/2016