We Are Scientists (WAS) šokirali su sebe ali mnoge druge uspjehom svojeg prvijenca. Mix mladosti i iskustva te odlične melodije i glas Keitha Murraya, koji neodoljivo podsjeća na vokal Marina Rossitera iz britanskih GENE, pokazao se kao dobitna kombinacija. Singlovi "The Great Escape", "Nobody Move Nobody Get Hurt" ili "It's A Hit"postali su hitovi na globalnoj razini. Nažalost, iako mnogo kvalitetniji od nekih svojih suvremenika, nisu pogodili u pravu žicu, pa je izostala veća popularnost, no takve bendove i više volimo.

"We all recognise/That I'm the problem here"

Nonstop svirke, dovele su i do problema sa supstancijama s kojima i inače glazbenici imaju problema, ali i na smanjenje članstva s tri na dva, što je utjecalo i na laganu odgodu drugog albuma. Pojavivši se tijekom ožujka u dućanima album je pokazao da nije previše odstupio od pop-newwave formule koju su nam isporučili na prvom albumu.

Prvi singl After Hours je pop zbog kojega volimo pop, Impatience samo čeka da se zarola kao drugi singl, dok bi Lethal Enforcer mogla nositi soundtrack Američke pite 5. No, nije sve tako ružičasto. Ima tu i depresije i Joy Divisiona, pogotovo u uvodnoj Ghouls ili Tonight.

Te pjesme uz ostatak albuma čine solidno štivo koje sigunro neće postati obavezna lektira, no za dane kad Vam treba opuštanje i laganiji tonovi tu je ovaj album čudnoga naziva.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 11/04/2008