Čudnovati glazbeni umjetnik koji je u avangardnim krugovima poznat po radu "Dance Raja Dance" sa stanovitim Viyanandom, djelu kojeg su proglasili nemilosrno optimističnim, objavio je još jedan čudan i neobičan album. Svoja dva albuma "Delight In The Stream" (2007, Amen Absen Records, USA) i "The Smell Of The Burning Empire" (2008, Sloow Tapes, Belgium) objavio je samo u 300, odnosno u 100 tiskanih komada koji su se prodavali po cijeni između 10 i 18 dolara, a objavljeni su samo kao vinil i audio kazeta.

Jedno vrijeme je živio u Indiji (točnije u Punjabu), te se tamo koristio Siktskim imenom Tirath Singh Nirmala. U gradu Jalandhar improvizirao je mini studio, te je u njemu snimio svoj prvi cd nosač zvuka koristeći kompjuter i običnu audio opremu što zvuči dosta primitivno u pogledu produkcije. No, to nije ništa u usporedbi s njegovom neobičnom minimalističkom glazbenom građom koja se sastoji od svega tri poprilično dugačke kompozicije. Prva je naslovna "Apetal thunderfall" koja bi morala govoriti o nekakvom udaru groma, ali od groma niti sitnog blijeska, a kamoli munje. Kompozicija je sastavljena od monotonih intervalnih ritmičkih škripova, cvileži, zveketa, čudnih distorzija i zvukova proizvedenih što kompjuterski, a što efektima napravljenih uživo u studiju s povremenim sintetičkim lebdjećim lajt-motivima. Za pretpostaviti je da su prirodni zvukovi napravljeni od nekih puhaljki, frulica, strugaljki, te tupim udarcima po nekom tvrdom predmetu. Melodije nema, već se konfiguracija ritma pretvorila u melodiju i traje punih 13 minuta. Onaj tko izdrži ovaj monotoni drone avangardni komad zaslužuje svako priznanje na izdržljivim živcima. Tek pred sam kraj Clyde-Evans izbacuje elektronsku ritmičku škripu i ostavlja prirodnim zvukovima da završe skladbu po sistemu izostavljanja po jednog zvuka u svakom narednom taktu. "Star Trualx" je daleko mekša i pristupačnija za uho jer nema one škripe i distorzije, ali je komponirana na otprilike vrlo sličan ritmički repetativan način. Za razliku od prethodne nemoguće skladbe, ovdje se autor bazirao na sitnim melodijicama odsviranih na sitaru i nekim duhačkim instrumentima, te ih je poredao u intervale koji ustvari čine ritam. Melodijice imaju tragove indijske tradicionalne glazbe, a sama koegzistencija i pokretljivost monotonije uvelike asocira na indijski ragga ambijent. Skladba je začinjena s još mnoštvo sitnih zvukova i prijatne distorzije za uho, te traje nešto manje od 10 minuta. Posljednji i ujedno najdulji komad od punih 20 minuta je "Cutting down orange towers" koji je najpristupačniji i napravljen je po otprilike istom kompozitorskom nahođenju. Razlika je u tome što je od vokala (ženski i muški) sastavio sitne melodije uzete iz tradicionalnih indijskih pastoralnih himni, poredao ih u svoj intervalni obrazac i time stvorio harmoničnu ritmiku disharmonije. Uz to koristi i neke limene duhačke instrumente nalik na tibetanski rog i trubu, drvene frulice, flaute, nekoliko čegrtaljki, strugaljke i pištaljke koje je provukao kroz tko zna kakve kompjuterske efekte i dobio čudnovatu smjesu neobičnih zvukova poput onih koje proizvode smetnje i šumovi na kratkovalnim radio frekvencijama.

Posve neobično, primitivno i eksperimentalno, ali istovremeno harmonično i ritmički gotovo kronometarski točno. Samo nije jasna jedna stvar. Naslovi skladbi uopće nemaju mnogo veze s glazbom. Ili se varam? Čudnovato djelo...

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/05/2008