home > mjuzik > The Libertines

kontakt | search |

THE LIBERTINES: The Libertines (Rough Trade, 2004)

U čudnovatom britanskom rock svijetu često su se događali paradoksi da u centar popularnosti dospiju izvođači koji su medije, publiku (a često i kritiku) očarali nekim sporednim detaljima koji nemaju nikakve veze s njihovim glazbenim produktima. I sve što se dogodilo bila je iznimna popularnost koja je potrajala par mjeseci da bi vrlo brzo postala zaboravljena sinoćnja juha koje se nitko nije gotovo nikada prisjetio. Od takvih slučajeva nikako ne mogu zaboraviti Adam And The Ants, Jo Boxers, Haircut One Hundred ili Sigue Sigue Sputnik koji su svojevremeno slovili kao velike nade britanske scene koja je plijenila svime i svačime osim inventivnošću i originalnošću. A upravo u tu kategoriju spadaju protagonisti britanske rock senzacije 2004. - The Libertines.

U priči koja je vezana za njihove početke u Londonu s prijelaza dva stoljeća nema gotovo ničeg interesantnog do li uobičajene fabule o mladićima koji svoje slobodno vrijeme provode u garaži i sviraju nešto nalik na rock and roll. No, koliko se god trudili, od onda pa do danas još uvijek nisu uspjeli ovladati vlastitim instrumentima, pa su svijesno odlučili krenuti u medijski proboj sa potpuno drugim argumentima. Uspjevši preko vrlo nemuštih demo-snimaka iščupati vezu za snimanje prvog albuma "Up The Bracket" (2002.) kojeg im je producirao Mick Jones (ex-The Clash, Big Audio Dynamite), novinare i javnost su uspjeli zainteresirati samo na konto Jonesove neosporne reputacije. I premda je prvijenac doživio skromnu nakladu od 150 tisuća prodanih primjeraka, mediji su odmah zainteresirano prionuli na pronicanje The Libertines, odnosno na medijsko kreiranje novih britanskih rock ikona od kojih će se stvoriti milijunska populacija slijedbenika u vremenu kada je interes za kupovanje nosača zvuka desetkovan i pao na najniže moguće tiraže otkako rock and roll postoji. U vrlo kratkom vremenu sastav je zadobio ogromne medijske simpatije britanskih novinara koji su ih obasipali epitetima "uzbudljivo i energično... poput Pistolsa, The Clash, The Smiths, The Beatles, Kinks, The Rolling Stones, The Stone Roses, Oasis...", te im je 2003. godine organizirana i evropska turneja na kojoj su promovirali debi album koju su lukavo iskoristili za početak medijske afere. Izvještaji s koncerata su bili vrlo suzdržani jer su očigledno neotočki kritičari prepoznali površnost The Libertines, što je osovini banda Pete Dohertyu bio signal da na brzinu mora nešto izmisliti kako bi održao pažnju medija. U tijeku same turneje napustio je band i osnovao Babyshambles što je podiglo medijsku aferu. Kada je nakon završene evropske turneje The Libertines otišao na svirku po Japanu, Doherty je sasvim bezrazložno provalio u stan kolege Barata i uzeo mu niz predmeta među kojima su laptop, harmonika i gitara. Bio je priveden na sud i proveo je nekoliko sedmica u zatvoru nakon čega su počele nove uzajamne afere s ostatkom sastava. Prvo su ga definitivno izbacili iz postave nakon čega je priznao da je ovisan o cracku i heroinu (o čemu je i napisao pjesmu), potom su ga vratili u band, a nakon toga je počeo liječenje po različitim ustanovama kako bi se skinuo s loših navika. No, niti tu nije bio kraj aferama, pa je počeo bježati iz svake ustanove provodivši tek nekoliko dana u njima. Kroz svega nekoliko mjeseci nanizao je brojne delikvencije klatarivši se po sudovima, tako da je The Libertines postao glavna tema britanskih tabloida zasjenivši i same tiskovne preokupacije o pikanterijama bračnih partnera Beckham.
[  ]

I, evo savršene podloge za šokantnu priču o jednom sasvim površnom rock sastavu koji kao prvo uopće nezna svirati akorde a kamoli komponirati nekakvu dorečenu skladbu. No, budući da su vrlo vješto proniknuli u žižu medijskog interesa, njihov drugi album "The Libertines" početkom rujna 2004. na opće (ne)zadovoljstvo britanaca dolazi na UK no.1. O samom albumu ne vrijedi trošiti previše riječi - od 14 kompozicija nema niti jedne koja bi bila sukladna njihovom medijskom imageu. Radi se o blijedim pokušajima stvaranja rock skladbi koje u sebi prožimaju poneke sitne karakteristike bluesa, rocka šezdesetih, punka i brit-popa, te šašavoj zabavi koju forsira tandem Barat / Doherty. Glazbeno su posve nepotkovani, vrlo često su prisutne sviračke greške koje su prikazane kao namjerna ispadanja iz akorda, ortodoksno pjevanje, a nadasve čitav album odiše iritantnošću i neodoljivim senzibilitetom ka kreiranju što destruktivnijeg štosa. Singl "Can't stand me now" okupirao je publiku i pronašao se na vodećim pozicijama rock i independent top-ljestvica, no daleko je od bilo kakve sirovosti i uzbudljivosti koju su im pripisivali britanski novinari. Poneki trenutak inspiracije prema stvaranju potencijalnog hita (primjerice "The man who would be king") zaista je premalo osiguranje da bi ovaj album mogla provariti publika koja je nakon gromoglasnih dvogodišnjih afera i skandala očekivala prvorazrednu rock poslasticu. Daleko od svega navedenog ipak je najčudnija uloga producenta Mick Jonesa koji je očito i sam podlegao lošoj atmosferi banda koji teži prema skandalima više nego li prema vlastitom glazbenom ostvarenju. A svakako ne treba zaboraviti da se glavni štos čitave spletke vrti oko starog lisca, managera Alan McGeea koji je svojevremeno na naslovnice britanskih tabloida doveo braću Gallagher i time Oasis uključio u sam vrh medijskog interesa.

horvi // 18/11/2004

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*