MOBY - Early Underground (1991, Outer Rhytm / Rough Trade)

Prvi radovi ovog znamenitog autora iz New Yorka, pravim imenom Richard Melville Hall (rođen 11.IX 1965. u Harlemu, NYC) gotovo po ničemu nisu posebno plijenili pažnju prvenstveno jer je njegov dotadašnji rad bio baziran u okvirima vrlo malog opsega scene. Ovi njegovi prvi radovi koji su obuhvaćeni na ovom albumu prikazuju njegove prve elektronske korake u plesnoj glazbi osamdesetih kada je počeo u sasvim opskurnim prostorima relativno malenih i neuglednih klubova.

Moby se diskografski oglasio prvi puta 1983. EP-ijem "Hit Squad For God" sa post-punk sastavom Vatican Commandos, te je pod iste godine izdao potpuno neprimjećeni album "Just A Frisbee" i dugi niz godina proveo u undergroundu radeći kao DJ. Tek koncem osamdesetih se pojavljuje pod imenom The Brotherhood i objavljuje dva izdanja - "Time's Up" (1989.) i "Rock The House" (1990.), a 1991. prvo mjenja ime u Brainstorm, zatim u Mindstorm, potom u Barracuda i u U.H.F., te objavljuje još dva rada - "Drugs The Face" i "U.H.F. Paralelno s time pokreće vlastiti nezavisni projekt Voodoo Child koji mu služi kao ispušni ventil za techno, electro i razne inačice DJ kulture kojeg održava neprestano do 2003. godine. Povremeno se pojavljuje i pod imenima Lopez, DJ Cake, The Pork Guys i Schaumgummi. 1991. godine primjećuje ga Vince Clarke iz Erasure (ex-Depeche Mode, ex-Yazoo) i stavlja mu na raspolaganje da radi remiks Erasure hita "Chorus". Od tada uzima ime Moby i radi cijeli niz remikseva za brojne izvođače između kojih su Brian Eno, Jam & Spoon, Michael Jackson, The B-52's, The Shamen, Smashing Punpkins, Yello, metallica, Soundgarden, Aerosmith, david Bowie, Orbital, Blur, Beastie Boys, U2, Pet Shop Boys, The Rolling Stones...

Na ovom prvom izdanju potpisanom kao Moby obuhvaćeno je 15 plesnih brojeva koji su uglavnom orijentirani ka tadašnjem trendu house ritmova, podebljanih synth basova i jednostavnih samplerskih zahvata u koje su uključeni scratchevi (uglavnom vokalni) i različiti breakovi. Radi se o uglavnom instrumentalnoj glazbi koja je namijenjena diskotekama kao opozicija tadašnjem globalnom komercijalnom trendu koji su diktirali Stock-Atkien-Waterman, Yazz, Inner City, Technotronic i slični izvođači. No, i već na ovim radovima primijećen je veliki doprinos ka stvaranju izuzetno jednostavnog zvuka koji će tijekom devedesetih prerasti u osebujan pop izraz. Njegovi korijeni kojima je baratao su jednostavan ritam po uzoru na Joy Division, D.A.F., Yazoo i New Order, melodije koje povremeno imaju prizvuk Pet Shop Boys, te niz obrazaca koje je stopio u zajednički jezik spojivši Kraftwerk, Depeche Mode, Human League i mnogo utjecaja američkog housea i detroitskog techna u kojem glavnu riječ igraju naglašene karakteristične ritmičke melodije zvuka klavira i brojne prepletene sekvence različitih sintesajzerskih zvukova. Za razliku od tadašnje stereotipne house produkcije, Moby je puno pažnje posvetio instrumentalizaciji, tako da naslovi "Uhf3", "Party time", "Drug fits the face", "Time signature", "Mobility" predstavljaju odlične plesne glazbene forme u kojima je naglasio vješte improvizacije koje koketiraju s jazzom, rockom i ambijentalnom glazbom. Svoju vještinu baratanja novim zvukovima i repetativnim formama koji su tijekom druge polovice osamdesetih niknule u Detroitu, najbolje je oblikovao kroz naslove "Protect write", "Peace head", "Barracuda" i "M-four". Dakako, njegov stil nije imao puno veze s nekim artom ili hladnim profinjenim izrazom što je često bivao slučaj s njujorškim izvođačima, već je svoju sklonost orijentirao isključivo na plesni segment i povremene izlete u ambijentalnu glazbu i laganu psihodeličnu pozadinu. Na nekim mjestima vješto se poigrava s minimalizmom u stilu radova Kraftwerk s njihovih znamenitih albuma "Man Machine" i "Computer World", tako da će kompozicije poput "Go" biti ključnim momentom koji povezuje ostavštinu prvog vala electro popa sa strujanjima techna devedesetih koji će u zapadnoj Evropi iznjedriti snažnu klupsku produkciju, pogotovo u Belgiji i Nizozemskoj.

Njegovim prvim velikim hitom postao je singl "Go" (UK no.10) kojeg je 1992. obradio u daleko komercijalnijoj varijanti, te je time po prvi puta skrenuo pažnju na svoj rad parirajući tada ogromnoj propupaloj techno dance sceni u trenutku kada su najveće zvijezde bili Snap, Technotronic, 2 Unlimited, Shamen, The Orb, Opus III, C&C Music Factory, The KLF, Interactive… S vremenom će se pokazati da je Moby u ovoj početnoj fazi bio kreativno vrlo jak s mnogo različitih ideja koje je doduše pokupio od različitih elektronskih izvođača, no spram onoga što će raditi na isteku 20.stoljeća, ovo će postati izuzetno cijenjenim radom.


MOBY - Moby (1992, Instinct/ Outer Rhytm / Rough Trade)

Prvi pravi album objavio je u sam cik erupcije techna kada je ova forma sve više počela potiskivati dotadašnji komercijalni hip-hop / house (MC Hammer, C&C Music Factory, Vanilla Ice…) iz diskoteka. Hitom "Go" koji se nalazi na ovome albumu pokazao se kao sasvim solidan autor koji pokušava rabiti nešto drugačije glazbene forme od tadašnjih izvođača koji su se mogli pronalaziti po vrhovima top ljestvica, te je tako skrenuo pažnju i na svoj album koji je pokazao mnoštvo sasvim drugačijih korijenskih utjecaja. Kao prvo njegov stil se mnogo više proteže u širinu i sveobuhvatnost elektronske glazbe nego li što su to radili tadašnji takmaci u novoj najezdi techna koji su prvenstveno (i većinom) bili zainteresirani za house. Već uvodna skladba "Thousand" objavljena kao poleđina singla "I feel it" (UK no.38) ukazuje na to da su Mobijevi interesi mnogo širi, pa slobodno zadire u hard core i eksperimentalnu glazbu. Od njegovih house utjecaja ovdje su prisutni brojevi "Everything" (u kojem se pojavljuju karakteristične klavirske rave igre), "Yeah", "Electricity", "Help me to believe" no premda su oni samo ritmički vezani uz ovo područje plesne glazbe, ipak prikazuju jedan sasvim drugačiji glazbeni ambijent. Naslovi poput "Next is the E" (objavljen kao singl, upisan u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbrža pjesma svih vremena), "Ah ah" pokazuju Mobijev interes za rave i mnogobrojne elektronske scratch sheme, no ovdje je naglasio prije svega svoju sasvim pristojnu sviračku sposobnost. Također se pojavljuju i utjecaji avangardnih i ambijentalnih glazbenih teritorija Philip Glassa, Brian Enoa, Ryuichi Sakamota, Steve Reicha (poput naslova "Mercy", "Slight return" i "Stream"), te zanimanje za prilično progresivnu smjesu electro body struja s tadašnjim novim elektronskim plesnim tendencijama koje su tada zastupali Eat Static s kojima postoji dosta bliskih paralela u naslovu "Have you seen my baby".



MOBY - Ambient (1993, Instinct)

Ovdje je Moby predstavio sebe kao glazbenika impresioniranog ambijentalnom glazbom, te vjerojatno ponukan fantastičnim uspjehom The Orb koji su 1992. zasjeli na britanski no.1 albumom "U.F.O.rb", snima jedan vrlo blizak rad. U slučaju The Orb albuma radilo se o maštovitom space-techno-ambiental produktu koji je imao konceptualnu narav, dok je Mobiju ovdje pošlo za rukom samo da oslika neke pejzaže, te da reciklira svoje vlastito poznavanje ovog teritorija preko mnogih znamenitih utjecaja. Prije svega radi se o skupu nabacanih elektronskih pasaža koje u zajednički nazivnik povezuje mirna tekuća glazbena priroda kojoj je ishodište minimalizam kojeg su tijekom posljednjih dvadesetak godina u glazbi najbolje predstavljali Brian Eno, David Byrne, Kraftwerk, Steve Reich, David Sylvian, Tangerine Dream ili Oval, no ovaj Mobijev rad daleko veće utjecaje ima u njegovim house i plesnim utjecajima koje je prezentirao na svojim prvim radovima, tako da je svih 12 kompozicija "Ambient" albuma u stvari samo lagani down tempo proizašao iz njegovih omiljenih plesnih stilova. U nekim kompozicijama se mogu primijetiti utjecaji ambijentalnih obrazaca izvođača poput Neu ili Can (primjerice u najdužim skladbama "Heaven" ili "Dog"), no koliko su oni u stvari utjecali na ovaj njegov rad vrlo je teško bilo što reći sa sigurnošću pošto njegovi sami utjecaji nikada nisu zadirali dublje od poznavanja plesne electro-pop scene osamdesetih. No, bilo kako da se razmatra ovaj album, u njemu ima mnogo svjetla i optimizma, prijatne atmosfere, ugodnih i toplih zvukova prozračnih klavijatura, sitnih efekata, lebdećih melodija i inih dosjetki koje svoje najbliže uporište imaju u albumu Aphex Twin "Selected Ambient Works 85-92".

Iste godine objavio je electro-pop/dance album "Move", potpisao ugovor s Mute Records, a naslovni singl došao je na UK no.27, a na USA dance listi do no.1


MOBY - Everything Is Wrong (1995, Mute records)

Najezda techno i elektronske glazbe koja je već uvelike izašla iz okvira techno partyija i klubova na komercijalnu plesnu scenu konačno je urodila Mobijevim singlom "Everytime you touch me" (UK no.28) koji je postao velikim hitom u Evropi plasiravši se gotovo u sve diskoteke rame uz rame tadašnjih grozomornih techno hitova. No, niti ovaj njegov drugi veliki hit nije bio gotovo ništa bolji od ostatka tadašnje komercijalne plesne produkcije - obična vesela techno-house brza poskočica sa sasvim uobičajenim ženskim pop vokalom i pratećim (i iritantnim) ragga upadicama koje su mu u ovoj pravoj fazi probijanja na scenu svjetske popularnosti više odmogle nego li pomogle. Pjesma je prvenstveno doprla do publike u diskotekama i vrlo brzo nestala s plesnih podija, no ona mu je istovremeno otvorila put ka ogromnoj svjetskoj popularnosti plasiravši album na visoke pozicije top ljestvica širom svijeta. Na albumu se nalazi 13 kompozicija u kojima je objedinio sav svoj dotadašnji stvaralački intenzitet u raznoliku cjelinu, tako da je prikazao mješavinu house ritmova (naslov "Bring back my happiness"), laganih i ambijentalnih kompozicija ("Hymn" - UK no.31, "Good morning over the face of…", "When it's cold I'd like to die"), ostataka rave histerije ("Anthem"), plesnih pop songova ("First cool hive"), te se po prvi puta hvata pop formi uz gostovanje ženskih vokala. Sam se potrudio napisati pet tekstova, te skovati tri neočekivana hard core punk/electro-techno broja "Feeling so real" (UK no.30), "What love" i "All that I need is to be loved" (1993.objavljen kao singl) koje zvuče kao da su preotete brzim "ružionama" Ministry ili Butthole Surfers. Uz obilje različitosti kojima album odlikuje, ipak je vidljiva novina u njegovom radu, a to je pojednostavljen skladateljski pristup i približavanje uobičajenim plesnim pop formama koje više nalikuju primjerice radovima uobičajenih komercijalnih autora nego li tipičnom techno underground podneblju kakvom je do tada Moby pripadao. Kompozicija "Into the blue" nalikuje mnogim laganim brojevima Eurythmicsa, čak je i vokal produciran u stilu tipičnom za Annie Lennox, a kroz album se provlači i niz podudarnosti s Depeche Mode, te jednostavnijim pop obrascima kakve je na prethodnim radovima pokušavao izbjeći. Sve u svemu, premda je ovo bio njegov prvi pravi veliki album koji ga je plasirao u zvjezdano nebo, njegov kreativni naboj je naglo počeo padati, a lukavo ga je zataškao sveukupnom raznolikošću stilova i odmjerenom težinom brzih i sporijih ritmova, te pjevanim kompozicijama kroz koje su jasno vidljive naznake eklekticizma i zapadanja u sasvim površan elektronski techno izraz.


MOBY - Animal Rights (1996, Mute Records)

Hit "Everytime you touch me" koji mu je priskrbio prilično loš rejting kao stereotipnog house-techno komercijalnog izvođača za adolescentnu populaciju naveo ga je da pokuša odbaciti tu neugodnu ljagu sa svojeg imena. Čak je prije izlaska ovog albuma izjavio da više nikada neće praviti slične kompozicije, niti se upuštati u techno ritmove, već da će raditi nešto sasvim drukčije. Zbog toga je svoj novi rad usmjerio na tada vrlo popularan punk revival kojeg su protagonirali Green Day, Offspring, New Bom Turks, Nine Pound Hammer, Bad Religion…, te je napravio smjesu začinjenu brzim hard core ritmovima, punkerskom žestinom i krvavo obojenim vokalima. Tako kompozicije "My love will never die", "Someone to love", "Heavy flow", "Come on baby" i "You" upravo i sadrže bijesni punk-rock naboj kojeg se ne bi postidjeli niti najbolji izvođači u tom žanru. One imaju sve što je potrebno - gitarske riffove, snažne, brze i prljave ritmove, osebujne solo dionice i nabrušene tekstove, pa je njegovoj dotadašnjoj publici ovaj album bio neočekivani šok. Pogotovo zbog njegovog vrlo bijesnog vokala, mnogih krikova i raznih eskapada koje je primijenio. Pjesme "Soft" i "Face it" zvuče kao da su proizašle iz pjesmarica grunge zvijezda Soundgarden i Nirvane, a jedini prizvuk njegovog elektronskog glazbenog rada prisutan je u kratkom instrumentalnom broju "Now I let it go", finom gitarskom instrumentalu "Living" koji djeluje poput ambijentalnih radova U2 ili Brian Enoa, te odličnom, također instrumentalnom broju "Love song for my mum". Kao singl izabrao je "That's when I rich for my revolver" (UK no.50) nešto lakši punk-rock broj kojem je težište na uobičajenom rock ritmu i finim izmjenama distorzija i punih riffova koji su obojeni gitarskim sitnim solo dionicama. No, pjesma nije postigla željeni efekt - punk i rock publika su gotovo negirali ili bili sasvim ravnodušni na ovaj njegov potez, tako da je već na sljedećem albumu ponovno bio prinuđen da promijeni stil. No, ono što je važno i vrlo uočljivo kada se prati njegova karijera jest činjenica da se poput David Bowiea savršeno dobro umije uklopiti u žanr kojeg se dotakne, te da ga sa svojim osebujnim autorskim pristupom obogati nizom finih (možda ne i previše inovantnih) kreacija kao što su u slučaju ovog albuma odmjerene boje ritam mašina i probranih pozadinskih zvukova, te savršeno dobra produkcija.


MOBY - Play (1999, Mute Records)

U pauzi između dva albuma Moby se pokušao orijentirati na svoj novi profil iz kojeg će u potpunosti izbaciti sladunjavi teret techno bombončića kojeg je zadobio nakon hita "Everytime you touch me", ali događa se sasvim suprotna stvar - dobiva ponudu američke filmske industrije da komponira naslovnu temu za film o James Bondu koji po njihovim pravilima mora odgovarati techno dobu. Zbog toga se Moby ponovno hvata elektronike i techna, no ovaj puta se lukavo izvukao iskoristivši osnovnu nit vodilju stari surf iz šezdesetih oblikovan u novoj produkciji u koju je uključio gitaru, sintesajzer i obilje samplova u izrazitoj plesnoj house pop varijanti. Sam singl "James Bond Theme" dospio je na britanski i američki top 10 i postao velikim hitom, te tako naveo Mobija da porekne izjavu kako više nikada neće raditi techno.

Shvativši da je formula uspješnosti kreiranje pitkih i jednostavnih kompozicija koje će podjednako oduševiti i pristalice rock svjetonazora i elektronike i plesne (uglavnom house i hip hop) publike, Moby na temelju svih vlastitih dotadašnjih iskustava pravi potpuni konglomerat svih svojih radova spojivši ih u novi album "Play". Svi singlovi skinuti s njega ("Honey", "Porcelain", "Why does my heart feel so bad", "Body rock", "Natural blues", "Run on") postali su veliki svjetski hitovi ustoličivši ga na prijestolje plesnog popa na početku 20.stoljeća. "Porcelain" je došao na UK no.5 i postao njegovim najvećim hitom u karijeri. O tome koliko je ovaj njegov album zaintrigirao svjetsku javnost govori i činjenica da se gotovo godinu dana nalazio na britanskom top 10 i time dosegao fantastični tiraž od nekih 10 milijuna prodanih primjeraka, te za sobom povukao bujicu besramnih imitatora koji su od njegovih iskustava počeli praviti fuziju svega i svačega. No, u samom početku kada je album objavljen (početkom ljeta 1999.), stvari i nisu baš tako izgledale. Album je prvo dobio sasvim prosječne i prilično oprečne kritike zbog zadiranja u eklekticizam i posvemašni retro pristup kojeg je očigledno uzeo iz ostavština mnogih različitih imena pop i rock glazbe (od James Browna, Pet Shop Boys, do Rage Against The Machine i same r'n'b produkcije), no kasnijim razvojem događaja, situacija se naglo promijenila. Kako se album penjao ljestvicom najprodavanijih, tako je iz mjeseca u mjesec na scenu stasalo sve više i više imena koja su rabila ovaj njegov stil u kojem je spojeno sve i svašta, tako da do konca 1999. godine više nikome nije bilo važno što kritika smatra o ovome albumu. Upravo ovakvim albumom koji je spojio neke od vrlo važnih karika popularne glazbe unazad nekoliko desetljeća 20. stoljeća, Moby je stvorio osebujan i prepoznatljiv autorski izraz koji s podjednakom simpatijom spaja rock, funky, pop, hip-hop, house, psihodeliju, ambijentalnu glazbu, blues i mnoge alternativne kreacije. Tako je na albumu pristupio elektronskom radu koji se temelji na prepoznatljivim plesnim ritmovima, sintesajzerima, jednostavnim harmonijama, gitarskim solo dionicama, pjevanim i sampliranim vokalnim dijelovima, fino odmjerenim bas linijama i mnogim različitim stilovima koji su povremeno ogoljeni poput baršunastog okvira netom postavljenog na lepršavu čigru na vjetru. Ovakav potpuno prozračan rad (mjestimično i oslobođen od prevelikih melodijskih i kompozitorskih zahvata), uzrokovao je pojavu cijelog niza autora koji će za svoje temelje rabiti upravo ovakva iskustva. No, njegov rad je imao čitav evolucijski proces kojeg je započeo još prije desetak godina u sasvim skromnim house i electro vodama, da bi konačno dosegao svoj klimaks upravo s ovim albumom. I premda je u karijeri Moby rabio daleko slojevitije strukture (poput radova s prvih albuma), ne može mu se osporiti da na ovome albumu nije postigao savršeni njuh za stvaranje izuzetnih pop pjesama u kojima je sabrana velika povijest mnogih prohujalih trendova. Tako primjerice u "Find my baby" povezuje blues i utjecaje The Jon Spencer Blues Explosion laganijih ritmova s down tempo izrazom, "Machete" je pak plesni psihodelični techno prikaz Primal Scream bravura, a kroz album koristi i mnogo različitih trenutaka prošlosti - od woo-dop vokala ("Run on"), trip-hopa ("If things were perfect", "The sky is broken"), akustične gitarske glazbe ("Everloving"), te ambijentalnih detalja koji se protežu kroz niz naslova na albumu, a povremeno zalazi čak i u kategoriju world musica s korištenjem samplova u posljednjem broju "My weakness".




MOBY - 18 (2002, V2 Records)

Trebale su tri godine da bi se Moby oglasio s novim albumom, a u međuvremenu je obavio veliku svjetsku turneju i bio pozvan na svečano otvaranje zimske Olimpijade u Salt Lake Cityu početkom 2002. gdje je kao najpoznatija američka zvijezda izveo nekoliko specijalno skladanih kompozicija. S novim radom oglasio se sredinom svibnja 2002., a kao uvod u prezentaciju albuma objavio je simpatičan plesni pop-rock singl "We all made of stars" (UK no.11) u kome je potpuno izmirio elektronske i pop - rock obrasce poput primjerice New Order ili Blur. Singl je postigao zavidan uspjeh, te su i naredni singlovi ("In this world" i "Extreme ways") prošli sasvim zadovoljavajuće plasiravši se na UK top-40. Piratska industrija, kao i kućno presnimavanje, te Internet, u velikoj mjeri su zavladali švercanjem u glazbenoj industriji, tako da je ovaj album u svojoj konačnici dosegao tek jedva trećinu tiraža albuma "Play", no u principu to i nije dovoljno čvrst pokazatelj onih bitnih komercijalnih vrijednosti koje album ima. Premda je album "18" pokazao stanovite produkcijske pomake u Mobijevom radu, sam sadržaj unutar njega je jedno prosječno pop ostvarenje koje je zasnovao na formuli uspješnog prethodnika. Pjesme "In this world", "Extreme ways", "In my heart", "One of these nornings", "Sunday" zvuče kao produženi nastavci hitova s albuma "Play", što znači da je Moby potegnuo ponovno za finim pop ritmovima, lepršavim melodijama, sampliranim (i pjevanim) vokalima, jednostavnim harmonijama i sitnim, nenametljivim finesama. Tek poneka kompozicija djeluje kao da nije izašla iz takvih sličnih okvira, a to se odnosi na kratki instrumental "Fireworks", zatim "Great escape" koja je napravljena pod utjecajima Mercury Rev i Flaming Lips, te nekoliko pjesama u kojima se osjeća debelo prisustvo zvuka osamdesetih "Signs of life" - pod očiglednim primjesama The Stranglers i Simple Minds (a Mobijev vokal upravo djeluje poput Jim Kerra), "Another woman" koja je negdje na zvučnim paralelama remixeva kakvi su se radili prije dvadesetak godina, dok je četvrti singl skinut s albuma "Jam for the ladies" potpuni comeback to 80's obradom čuvenog funky disco standarda "Last night a dj saved my life". Iz njegovog arsenala nije se oglasilo niti zrnce techna, rocka i punka, tako da je ovaj album potpuni pop proizvod kojeg je očito namijenio najširim slojevima publike. Lagane pop kompozicije "At least we tried", "Harbour", "Look back in" su samo izgleda ovdje prisutne kako bi popunile prostor i zaokružile Mobijevu opsesijom komercijalnog ambijentalnog pop izraza kojeg je pokušavao egzotično (i puno bolje) riješiti na albumu "Ambient", dok je "Ratters" debeli korak unazad gdje su ponovno probuđene rave/house fraze, ali u neshvatljivo mekanom i laganom tempu. Posljednji broj na albumu "I'm not worried it all" je smjesa blues evergreena Ray Charlesa i Steve Wondera, pa shodno tome je i on sam na dosljedan način završio ovaj poprilično eklektičan album kojeg je kao takvog prepoznala i publika. Prokušanu formulu mega uspješnog albuma "Play" ovdje je iskoristio za nit vodilju glavnih hitova, dok je ostatak albuma iščeprkao iz ostavštine pop glazbe osamdesetih najavivši tako novi povratak tog starog "new romantics" zvuka na svjetske pozornice.

Nakon nastupa na festivalu Glastonburry u ljeto 2003. iskoristio je priliku da se pred publikom ispriča zbog rata u Iraku i svega onoga što je predsjednik George Bush učinio. Tom prilikom je rekao: "Amerikanac sam i osjećam da se moram ispričati zbog George Busha. Stojim pred vama iskreno i molim vas da nam oprostite jer je naš vođa jebeni idiot!"


MOBY - Hotel (2005, Mute/ V2)

Uspješni prethodnik "18" premda nije ništa bitno novo donio u Mobyev rad, vrh UK ljestvice najprodavanijih albuma i no.4 u Americi omogućili su mu stalni boravak u luksuznom sloju najvećih svjetskih glazbenih zvijezda. Zato je svoj novi rad posvetio fascinaciji životom u hotelu radeći ga u svojim apartmanima na Manhattnu gdje je opremio studije Electric Lady i Loho. Prvo je tokom ljeta 2004. objavio kolaboracijski singl s Public Enemy "Make Love Fuck War", protestnu pjesmu na Bushovo svjetsko šerifovanje, a potom se koncem veljače 2005. oglasio prvim singlom "Lift me up" skinutim s albuma "Hotel". Singl je došao bo UK no.18 što je najavilo mogući novi uspjeh. Međutim, kako su se stvari dalje odvijale, niti jedan od narednih 6 singlova nisu došli niti do top-30. Najbliže tome bio je indie rock-pop "Spiders" (UK no.50) i chil-out "Slipping away" (UK no.53). Ovaj posljednji je objavljen i kao remiks verzija pod nazivom "Crier la vie" s gostovanjem Mylene Farmer na glavnom vokalu. Preostali singlovi "Raining again" gotovo u rock izdanju, zatim ljubavna "Beautiful" i "Dream about me" u kojem gostuje pjevačica Laura Dawn prošli su potpuno zapostavljeno od strane medija, no zahvaljujući Mobyevoj reputaciji, album je ostvario solidan plasman došavši do UK no.8 i USA no.28.

Album je objavljen kao dvostruki CD gdje prvi sadrži pjevane, a drugi instrumentalne ambijentalne kompozicije. Što se tiče vokala, ovo je bio prvi Mobyev rad nakon albuma "Animal Rights" gdje se umjesto samplovima poslužio čistim pjevanjem, a osim toga veliku većinu skladbi komponirao je na klasičan rock način u postavi s gitarom, klavijaturama, basom i bubnjevima.

horvi // 02/08/2008