Prethodni album "Nowhere Generation" (2021) je bio vrlo dobro primljen: naslovni singl je dosegao UK no. 3, USA no. 9 (alternative airplay), album USA no. 39, UK no. 19, te premda se ne može mjeriti s uspjehom ranijih albuma "The Sufferer & the Witness" (2006) i "Appeal to Reason" (2008) koji su ostvarili milijunske naklade, zadržan je prepoznatljivi trade-mark. Ovaj deseti jubilarni album je popriličan otklon u mekši zvuk, a bend je ionako htio još prije isprobati nešto novo. Angažirana je australska producentica Catherine J Marks, znana po radu s Foals, boygenius, Manchester Orchestra, The Killers, Alanis Morissette, Frank Carterom, Howling Bells..., pa je već po tome jasno u kome smjeru se regulirao sam dizajn. Jasno, kao i uvijek, od benda se redovito kod starih fanova očekiva hardcore urnebes kojeg ovdje nema, mnogi su ih počeli prezirati jer im je s vremenom blijedila energija modernog političkog punk izraza, a za takve, odmah valja reći da "Ricochet" nije njihova hladna piva i whiskey s ledom. Istina, s vremena na vrijeme su znali isporučivati dosadne pjesme bez puno integriteta, ali ovdje su definitivno odustali od potrage za nekim novim himnama "State of the union address" ili "Prayer of the refugee", ranim im hitovima s kojima su okupljali tisuće punkera na koncerte, što se vrlo dobro sjećamo onog odličnog nastupa na InMusic festivalu 22/06/2010. kad su pravovjerni punkeri pričali da se već tada bend 'prodao' i otišao u mainstream.



Da, promjenili su zvuk. Singlovi "Nod" i "I want it all" još koliko-toliko sadrže onu poznatu esenciju mada se mora primjetiti za ovaj drugi da više naginje retro post-punku energičnih Franz Ferdinand uz bitan katarzičan poetski moment frontmena i gitarista Tim McIlharta: otuđenjem 'govoriti ću sve dok ne shvatite poruku' što idealno klapa u naslovnu temu "Ricochet" otkrivajući kolektivnu povezanost modernog društva, medija i vladajućih elita u refleksiji kojekakvih tumačenja u posve drugačijem, indie-rock maniru sampliranog akustičnog ritma i analognog alter-rocka bliskog nekoć mega popularnoj Alanis pucajući pomalo i na konzervativne radio stanice. Interesantno, McIlhartov vokal pokazuje odlike Gregoire Fraya iz belgijskih Thot, mogli bi ste ih zamjeniti. "Damage is done" u mekoj varijanti blues-punka i indie-rocka i dalje donosi prijatnu melodičnu snagu, "Us against the world" sa sramežljivim Radiohead efektom priča štoriju o neshvaćenima, "Black crown" u umjerenom tempu evocira "Zombie" The Cranberries, te je čujno i opipljivo da se ova ekipa ne baš radikalno, ali svrsishodno odlučila za lakši tretman.



"Sink like a stone" je dokaz u početne prve minute s kombinacijom pop-punka i post-punka nadalje šibajući punk-rock The Offspring i The Godfathers za koje je moja draga rekla gledajući ih kao predgrupu njoj omiljenim The Sisters Of Mercy u Puli 2025. da su dosadni bezveznjakovići. Znam zašto. Jer joj se pjevač nimalo ne sviđa i nije sexy ko' Billy Idol, Milan Mladenović, a pogotovo Aldritch. Da ne smetnemo s uma, Rise Against nisu prvi punk bend koji je prihvatio obilježja arena rocka, a ovdje se to itekako primjeti kroz tanane granice širokog spektra raznoraznih pastiša poput power balade "Gold long gone", spomenutog potresnog upozorenja "Black crown" ili političkog nemira "State of emergency". Zadnji dio albuma malo kaska kombinirajući melankoliju i nostalgiju , no spašava ga završni singl "Prizefighter" sa zaraznom i pokretačkom snagom, te velikim stihovima na koje treba obratiti pozornost.



Kao što su do sada okupljali fanove punka i metala, ovdje je izvitopereni oblik punka prešao u analizu punkera koji koketiraju s alternativnim rockom na dvije polovice: jedna je adrenalinski punk s pobunjeničkim karakterom, a druga uravnotežena sirovost uglađenog stadionskog zvuka. Ovakvim balansom se okreću čišćem zvuku s prednostima i nedostacima u organskoj neposrednosti kojoj je cilj privlačnost ka širem auditoriju. Iako je osnovna namjera dinamika, neki momenti gube praskavost sužavajući se u kontemplaciju otpora starog benda koji stoji na raskrižju, pa premda se zvuk omekšao, vatra ove ekipe i dalje gori. Dosegnuti UK no. 15 i USA no. 19 u ovakvim vremenima nikako nije neuspjeh.

Naslovi: 1.Nod, 2.I want it all, 3.Ricochet, 4.Damage is done, 5.Us against the world, 6.Black crown, 7.Sink like a stone, 8.Forty days, 9.State of emergency, 10.Gold long gone, 11.Soldier, 12.Prizefighter

ocjena albuma [1-10]: 7

čićo i mićo // 22/09/2025