Debi album engleskog post-rock kvinteta s elementima gothica objavljen je još 1.X 2007., mediji su ga površno popratili koncem prošle i početkom ove godine, a na našu tapetu dolazi tek sada. Razlog je jednostavan - nije bilo vremena.

Nastali 2003. u Leedsu, gradu koji je dao barem tri znamenita rock imena (Gang Of Four, The Sisters Of Mercy i The Mission), ovaj kvintet se uhvatio glazbeno nešto drugačijih korijena, no tematski nije otišao u nekoj drastično drugoj stranputici. U postavi Guy Banister (vokal, gitara, klavijature, bubnjevi), Alistar Bowis (bas, prateći vokal), Simon Fogal (bubnjevi), David Martin (gitara, vodeći vokal) i Ashley Dean (kornet i vizualizacije), prvo diskografsko izdanje, singl "Before the curtains close" objavljuju o svojem trošku u proljeće 2005. Iste godine objavljuju još jedan d.i.y. singl "A rook house for Bobby", te 2006. objavljuju prva zvanična izdanja - singl "Terra Nova/ Fram" (UK no.132) i EP "Progress Reform" za nezavisnu etiketu Fierce Panda Records. Koncem 2006. potpisuju ugovor s Beggars Banquet za kojeg objavljuju prvo singl "Spencer Perceval" (ožujak 2007., UK no.195) inspiriran atentatom na britanskog premjera. Skladba traje punih 9 minuta i tekstualno je napisana iz perspektive ubojice John Bellinghama, te je interesantno da poleđina singla, kompozicija "I am murdered" nosi okrenutu fabulu iz rakursa premjera Percevala. Ovakav artistički mračan i turoban angažman u post-rock stilu koji je blizak radovima kanadskih Godspeed You! Black Emperor nije imao neki osobit odjek niti u medijima, a niti kod publike, tako da se odustalo od daljnjeg serijala singlova premda su već imali nekoliko pripremljenih skladbi za naredni EP. No, kako su odmicali dani provedeni u studiju i pripreme za finalizaciju albuma išli svojim krivolinijskim tokom, ipak su se odlučili da početkom rujna 2007. objave još jedan singl "The deception" koji je na oficijelnoj UK listi došao tek do 164. pozicije, ali je zato isti postao njihov prvijenac koji je dospio na UK top-10 listu najprodavanijih indie singlova. Debi album smionog naziva "Elegies To Lessons Learnt" kao metafora na njihove početničke greške, ali i povijesne lekcije objavljen je 1.X 2007. i potvrdio je da band ima malu, ali vjernu publiku. UK no.17 na indie i no.190 na oficijelnoj listi albuma su tek polovičan dokaz njihove reputacije uvjerljivog i direktnog indie-banda koji je navodno vrlo upečatljiv na nastupima uživo.



Kroz pedesetak minuta albuma nalaze se sve rafinirane sintagme laganog post-rocka koji ima svoju dinamiku i gradacijske sympho aranžmane u rasponu od Sigur Ros i Explosion In The Sky do spomenutih Godsped You! Black Emperor. Lirsko mračnjaštvo i morbidni koncept povijesno znanih i manje znanih događaja interpretirani su preko dubokog i ozbiljnog vokala David Martina koji je očigledno mnogo toga uzeo od svojih sugrađana Andrew Aldritcha (The Sisters Of Mercy) i Wayne Husseya (The Mission) u turobnom i samozatajnom izdanju nalik na Ian Curtisa. Uvodna "We all fall down" je lagana atmosferska i jezivo mračna priča izvučena iz daleke engleske povijesti kada je u drugoj polovici 17.stoljeća malo selo Eyam (stotinjak kilometara južno od Leedsa) u središnjoj Engleskoj pokrajini Derbyshire poharala kuga pri čemu je gotovo cijelo stanovništvo poumiralo jer su bili izolirani kako se kuga ne bi proširila. Metaforički gledano, skladba se može odnostiti i na neke suvremene pošasti, aids primjerice. Za vrijeme izvedbe uživo, kompozicija je popraćena vizualnim efektima i titlom gdje su spomenuta imena svih preminulih osoba (svaka čast Englezima koji su već tada imali pravovjerni popis stanovnika). Naredna "Twenty five sins" je nešto bržeg tempa i govori o spaljenom selu u vrijeme srednjovjekovnog lova na vještice kojeg su najbolje predočili u "We go hunting" (objavljen kao singl u travnju 2008.), najbržoj i najdinamičnijoj skladbi albuma gdje se mogu osjetiti utjecaji The Velvet Underground, Joy Division, Nick Cave And The Bad Seeds i The Mission. Inspiracija za temu proizašla je iz katastrofalne ljudske zadrte gluposti, grozomornog suđenja vještica u Salemu. Kad već spominjemo Cavea, najbliskija glazbena tema je "Come over" koja ima mračnu minimalističku atmosferu i noir šlih Tindersticks podebljan zvukovima organa, violine, korneta, mikrofonije i nijemih pratećih vokala. Naša Heroina u ovome može pronaći svoje dostojno englesko indie lice. Nešto suvremenije teme prihvaćaju se u "Death of an idealist", jednoj od najkraćih pjesama (3.25) koja je metaforička priča o nekadašnjem britanskom ministru Stonehouseu koji je zbog pronevjere pokušao inscenirati vlastitu smrt pobjegavši iz zemlje, no 1974. ga je uhvatio Interpol u Australiji gdje je želio otpočeti novi život pod drugim identitetom. Album sadrži i dva ranije objavljena singla, spomenute "Spencer Perceval" i "The deception".

Obilje mračnih poema inspiriranih smrću i tragedijama u depresivnom ambijentu kojeg prikazuju na ovome albumu navodi slušatelja da mora biti pripremljen za ovakvo gothic post-rock glazbeno štivo. U njemu se doduše ne može uživati na standardan rock način, ali se barem može uvidjeti impresija ovog sastava koji je napravio kronologiju stvarnih povijesnih događaja koje su godinama tumačili i oblikovali u sofisticirani art album. Posljednja skladba "Death is the end" možda nagovještava završetak turobne preokupacije sastava preko mantričkog ponavljanja 'death is the end, rotting flesh is the end or less a funeral train'.

Za neku novu, a možda i tematski drugačiju inspiraciju valja pričekati idući rad jer sastav unutar svoje 'strava i užas' elegičnosti ima i prikrivenih subjektivnih elemenata humora i samoironije.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/08/2008