Koliko mi je poznato, u povijesti rock glazbe postojao je samo jedan band koji se prozvao jednom od zamjenica, doduše pokaznom. Bili su to Van Morrissonovi Them koji su bili posebni. Za norveški We se mogu izreći samo superlativi.
U našim krajevima ovi posve nepoznati Norvežani iz Osla s poprilično neinventivnim imenom su band koji ima vrlo bogatu karijeru iza sebe. Osnovani su još 1993. kao kvartet, da bi nakon odlaska Thomas Felberga počeli djelovati kao kvintet. Već u samom startu stvorili su reputaciju fantastičnog banda uživo, te su nakon trećeg albuma "Livin' The Lore" održali napornu europsku turneju koja je obuhvatila 28 koncerata u 30 dana. Kroz daljni tijek karijere nizali su brojne nastupe i nekoliko turneja, a na jednoj od njih nastupali su kao predgrupa QOTSA. U vrijeme kada su radili materijal za svoj bestseller album "Smugglers" (2004) počeli su eksperimentirati sa klavijaturama, efektima i različitim udaraljkama, tako da je album rezultirao sa 3 vrlo uspjela hit singla od kojih je "Catch electrique" postao nacionalni hit, a sam album je dospio na norveški no.1. Na turneji održanoj po Njemačkoj koncem 2006. nastupali su kao predgrupa Motorhead s koje su objavili i vrlo upečatljiv video zapis. Također se ponose sa prijateljskim vezama koje imaju sa bandovima Euroboys, Turbonegro i Gluecifer.
Premda bi se iz biografije moglo naslutiti da je riječ o nekoj od skandinavskih metal stilizacija, We s pojmovnikom metala imaju tek nekih dodirnih točaka, barem na ovom albumu. Prije bi ih se moglo utrpati u fah stoner-rocka s naglašenom sklonošću ka eksperimentima i psihodeliji, no oni su prije svega indie-rock band kojeg je teško uvrstiti u jedan klasičan pretinac. Budući da se band kroz petnaest godina karijere neprekidno razvijao uspio je stvoriti zaštitnu i prepoznatljivu zvučnu kulisu koju karakteriziraju prljave distorzije gitara, melodične pjesme začinjene obiljem neobičnih zvukova klavijatura, različite boje vokala koji sežu od mekanih i hrapavo ciktavih do sneno darkerskih, te garažna, gotovo lo-fi produkcija. Isto tako su im i sve skladbe redom različite kao da su po konfiguraciji i aranžmanima stvarane u različitim periodima povijesti rocka od psihodelije kasnih '60-tih sve do suvremenog indie-rocka 21. stoljeća. Stoga je album vrlo zanimljiv kreativni doseg banda za kojeg se europska i norveška kritika složila u mišljenju da im je ovo najkvalitetniji album u karijeri. Uvodna kompozicija "Lotus rising (in the emotional minefields)" vokalno i ritmički asocira na Perry Farrella iz vremena ludila Jane's Addiction, no već nakon dvije minute pretvara se u osebujan spoj sympho-rocka '70-tih s umjerenim tempom, dok je završnica ponovno žestoki indie-rock. Naredna "Free behind bars" svojom naglašenom ritmikom priziva u sjećanje stare legende Kyuss (pa i The Jesus Lizard), te dio grunge nasljeđa, no čitava je zasipana obiljem čudnovatih i vrlo konciznih poteza klavijatura i dubokom psihodeličnom pozadinom. "That's way (you're so fine)" je jedna od najjednostavnijih skladbi na albumu u maniru suvremenog žestokog plesnog indie-rocka s vodećom pop-melodijom, no u njoj je vokal ciktav i prije bi odgovarao The Offspring.
U plesnim "For love, for life" i "Popul vuh" osjete se natruhe John Lordovih hard klavijatura, no s druge strane skladbe po svojem melodičnom intenzitetu, a i vokalu neopisivo asociraju na nikad ovako žestoko nabrušene nekadašnje kratkotrajne australske new-wave zvijezde A Flock Of Seagulls i njihovog pjevača Mike Scorea s početka '80-tih. I kako album odmiče, tempo ulazi u sve sporije ritmove, a band sve više pokazuje svoju sklonost ka psihodeliji i eksperimentima, osobito u 8 i pol minuta dugačkoj "Apprecation" koja sadrži elemente doom-metala, dok je u središnjici nabijena brzim psihodeličnim rockom, pljunutim produktom kasnih '60-tih, da bi završnica bila posve rasplinuta ambijentalna maglovita psihodelija adaptirana isključivo za klavijature. Osim vrlo kratkog hit singla "Hurdy gurdy" u plesnom rock-blues izrazu i kratkih plesnih žestica "Post millenium tension blues" i "Thorns", završetak albuma čine dvije najlaganije, ali i najpsihodeličnije skladbe "No end" i gotovo 10 minuta dugačka "Freaks in the street". U njima su We posegnuli ne samo u duboku ostavštinu psihodeličnog rocka, već i u dio britanske shoegazer psycho/gothic scene druge polovice '80-tih (pa i dream-popa) uz natruhe Pink Floyd i sympho-rock aranžmana.
Album "Tension & Release" je na osnovi raznolikih rock pjesama koje su mahom obavijene u guste slojeve psihodelije iznimno zanimljivo glazbeno ostvarenje koje je teško usporedivo sa nekim vitalnijim radovima, ali se uz Jane's Addiction, Kyuss, The Jesus Lizard i QOTSA mogu u oblacima zvučnog tripa pronaći obrisi The Jesus And Mary Chain, Primal Scream, The Black Angels, The White Hills, AC/DC, Deep Purple, The Black Crowes, Turbonegro, Pink Floyd, Ride; Electric Wizard... Stoga je album originalna rock tvorevina koja podjednako duguje staroj rock tradiciji kao i novovjekovnom indie-zvuku, a omot premda navodi na metal ustvari otkriva dvije težnje; raskorak između želje i ostvarenja koju su We ovdje realizirali na veoma kvalitetan način. Najavljuju rad na novom albumu i po ovako originalnom albumu otvorenom za eksperimente teško je dokučiti kuda ih njihov naredni putevi vode.
ocjena albuma [1-10]: 8
horvi // 08/02/2009