home > mjuzik > Diskografija 1983 - 2008

kontakt | search |

METALLICA: Diskografija 1983 - 2008 (2010)

Najpopularniji svjetski metal band koji je prošao niz transformacija osnovan je kao posve opskuran, neugledan i po imageu, natapirani sastav u zlatno vrijeme NWOTBHM (new wave of the british heavy metal) kada se težilo konciznom i nabrušenom heavy izrazu koji je u svojim korijenima još uvijek imao štošta zajedničko sa pojmom rocka i hard-rocka. Pravi početak sakupljanja banda smatra se sredina 1981. kada su se gitarist i pjevač James Hetfield iz Downeya (California, USA) i bubnjar Lars Urlich, juniorski tenisač iz Danske upoznali nakon oglasa objavljenog u američkom časopisu The Receycler gdje su obojica tražili band koji bi želio svirati heavy metal. Obojica su imali gotovo istovjetnu ideju; htjeli su napraviti band koji bi imao brzinu Motorhead, čvrstinu Diamond Head i dovoljnu količinu energije koju su isporučivali bandovi NWOTBHM, posebice Saxon, a i djelomično punk bandovi koji su se poput Misfits ili Discharge orijentirali na prljavi i angažirani punk/hardcore s utjecajima metala. U prvim postavama izmjenilo se nekoliko 'letećih' članova poput gitarista Dave Mustainea, Jeff Warnera, Brad Parkera ili basiste Ron McGovneya, sve dok se početkom 1983. nije oformila prva prava ekipa koju su u underground krugovima zvali mini metal supergrupa. Sam Mustaine je odustao od rada izjavivši da 'band ima previše lidera' (ustvari bio je pozvan samo zato jer su Urlich i Hetfield bili zadivljeni njegovim gitarama), a stalnim basistom postao je Cliff Burton kojeg su uspjeli nagovoriti da napusti tadašnji sastav Trauma na uštrb toga da se svi članovi presele iz Los Angelesa 500 km sjevernije u San Francisco gdje je već postojala razvijena heavy Bay Area scena u El Cerritu, grofoviji Contra Costa (istočna obala zaljeva San Francisca) sa bandovima Slayer, Exodus, Testament i Heathen. Kroz dvije godine prožete mnogobrojnim sukobima, razmimoilaženja u idejama i stavovima uz cijeli niz realiziranih kasetnih demo snimaka od kojih su jedini očuvani ostali "Power metal", "Horsemen Of The Apocalypse", "Megaforce" "No Life 'Till Leather", "Ride The Lightning", uživo snimljeni "Metal Up Your Ass", zatim jedini demo sa Ron McGovneyem nazvan "Garage demo '82" i učešće na kompilaciji "Metal Massacre" (1982) sa pjesmom "Hit the lights" koja se kasnije pojavila kao uvodna pjesma na njihovom prvom albumu, band je vrlo brzo privukao pažnju metal audijencije. Bez obzira na njihov daljnji razvoj zvjezdane karijere, očevici pričaju da je band u početnim danima, još kada nije imao niti ime zvučao, funkcionirao i izgledao očajno poput nemušte kombinacije metalaca koji se furaju na punkerski angažirane tekstove i žele svirati punk-hardcore. Već tada su se pojavile glasine da je Hetfield narcisoidna, prgava i arogantna osoba teškog karaktera, da je sklon ekscesima i svađama, te da mu je gotovo svaka peta riječ bila 'fuck', a jednom prilikom je izjavio kako želi napraviti band koji će svirati glazbu koju će svi slušati. Malo tko mu je tada povjerovao da će se njegove želje i ostvariti. Mnogo kasnije, s pojavom interneta procurile su kopije nekih njegovih originalnih tekstova puni sočnih psovki koje su izbačene tek kada se band nalazio u završnoj fazi snimanja skladbi. Samo ime je u određenu ruku bila vrlo drska krađa; Urlichov prijatelj Ron Quintani je koncem 1981. pokretao neuspješan metal-fanzin i smislio ime Metallica, ali ga je Urlich uvjerio da to nije dobro ime, te ga je prisvojio za svoj band. Nije poznato da li se Quintani ikada potužio na ovaj Urlichov potez i zatražio copyright na autorska prava...
[  ]

METALLICA - Kill 'Em All (1983, Megaforce/ Elektra)

Vrijeme u kojem je nastao prvi album Metallice bilo je prepuno novih underground smjernica. S jedne strane postojao je cijeli niz new-wave/heavy metal izvođača koji su se pretvorili u svjetske atrakcije (Iron Maiden, Saxon, Judas Priest, Venom, Motorhead...), a s druge, nicala je jedna sasvim nova metal kultura koja je sustavno negirala konciznost na uštrb brzine. Uz to, već posustali, nikad ovjenčani heroji Blue Oyster Cult pretvorili su se u pomalo smješne hard-rock/metal ikone poput svih onih transformacija Black Sabbath koji gotovo da više nisu imali nikakav idealan rejting među novom publikom.
Nakon što je Dave Mustaine otpušten iz banda zbog teške ovisnosti o alkoholu i drogi (što se najčešće spominje kao uzrok, a ne nadmetanje u vođenju sastava gdje je prijetio da se nametne kao autoritet), pozvan je gitarist Kirk Hammet iz tada ne pretjerano uspješnog banda Exodus koji je imao snimljen samo jedan demo materijal, dok je Mustaine revoltiran ovim potezom osnovao kao protutežu, band Megadeth koji je u svojoj početnoj fazi djelovao kao da će nadmašiti Metallicu. Kasnije se Mustaine sudski sporio sa bandom i uspio zaštiti nekolicinu svojih skladbi koje je Metallica do tada imala u svojem repertoaru, te je za svaku izvedbu redovito dobivao autorski honorar. Stari fanovi tvrde da su neke od njih ponajbolje pjesme što ih je Metallica ikada imala, a kada je Metallica postala milijunski tiražan band, sve pjesme u kojima je ko-autor bio Mustaine, izbačene su iz repertoara kako mu se ne bi morali naknadno isplaćivati tantijemi i možebitni zatezni penali.

Pronicljivi promoteri i zagovornici novog metala, Johny i Marsha Zazula, uspjeli su nagovoriti band da dođu u New York i potpišu ugovor s njihovom etiketom Megaforce Records, te su im odmah ustupili svoj studio u Rochesteru gdje je tokom proljeća 1983. snimljen kompletan materijal njihovog debi albuma. Tada je teško bilo za povjerovati da će ovaj band jednog dana postati najpopularniji predstavnik metal žanra, jer kako je i sam Hetfield jednom izjavio, tada jedva da su znali odsvirati više od 3-4 punkerska akorda koja su besomučno pretvarali u metal.
Međutim, album je odmah pogodio 'otprve', unatoč ne pretjerano kreativnom tehničkom predznanju banda koji se daleko više oslonio na konciznost i čistoću zvuka, kao i na minimalističku melodičnost s kojom su jedino mogli parirati daleko jačim takmacima na tadašnjoj sceni. Zbog njihovog žestokog tretmana kojim su ubijali smisao kreativno daleko duhovitijih i autorski moćnijih, no daleko blažih bandova (primjerice Blue Oyster Cult), kritičari su ih proglasili 'thrash' (mlaćenjem), kako bi ih odvojili od tada kurentne metal scene, mada su mnogi zlobnici taj izraz pretvorili u 'trash' (smeće). No, kao što biva, ti nazivnici (isto kao što je skrojen i termin punk), nisu nikako uvredljivi, jer je Metallica jednostavno željela svirati novi, brzi metal koji će biti pun različitih egzibicija i odvojiti utjecaj soft/sweet metala od pravog i čvrstog heavy zvuka u kojem je prednjačila Hetfieldova agresivna ritam gitara i autentičan, mada još ne dovoljno 'heavy' vokal. U to vrijeme nazivnik speed-metal još nije bio dovoljno u opticaju, te se s pravom ovaj prvijenac može utrpati i u tu kategoriju. Pjesme poput uvodne, već spomenute "Hit the lights", te zatim hardcoreaškog punka "Motor breath" sa tempom od 168 bpm, urnebesnih "Wiplash" (prvi singl), "Phantom lord" i završne "Metal miltia", mogu se bez ikakvih problema strpati u isti nazivnik 'speed'. Imaju sve karakteristike brzog metala koji najviše duguje utjecajima Motorhead i tada bujajućeg hardcore-punka sa vraškim gitarskim solo dionicama koje nikada nisu bile jasne što predstavljaju osim neke simbolike kojom se aludiralo na ostavštinu Hendrixa i tendencije 'biti brz, što brži i probati biti bolji od Hendrixa'. U "The four horseman" (koja im je kasnije postala teret jer je ko-autor Dave Mustaine) i "No remorse" se jasno osjeća blues naboj kojeg će daleko komercijalnije naglasiti u radovima tokom 90-ih (a i u 21. stoljeću), dok su najkompleksniji primjerci albuma skladbe "Jump in the fire" i "Seek and destroy" (objavljene kao zajednički EP sa pjesmom "Phantom lord") sa daleko staloženijim aranžamanskim smislom koji će ustvari i utjeloviti cijeli budući stil Metallice. Malo tko je tada primjetio skladbu "Anesthesia (pulling teeth)" koja je ustvari odsvirana na način Discipline Kičme gdje vodeću ulogu drži bas gitara sa melodijom i ritmom, dok je popratna infrastruktura uvedena u kostur kompozicije tek nakon lucidnih dvije i pol minute uvoda. Tada ih nitko nije pohvalio da su skloni vrsnim eksperimentima (što su nedvojbeno bili), pa su sasvim svjesno ušli u ono što 'ljudi najviše vole' i prepustili se kombinacijama već postojećih stilova. No, cjelukupno gledajući, teško je danas uopće zamisliti band mladih 20-togodišnjaka koji bi uz postojeću glazbenu strukturu mogli osmisliti ovakav album koji se nakon pune tri godine pojavio i na USA Billboard listi najprodavanijih. Doduše, 1986. su dospjeli na no.155., a 1988. na no.120, ali tada je već cijela priča oko Metallice bila gotovo potpuno zaokružena.
Neke od kompozicija kasnije su doživljavale obrade koje su odale priznanje ovom nadasve hrabrom debi albumu kroz covere bendova poput Black Tide ("Hit the lights"), D.O.A. ("Motorbreath"), Destruction ("Whiplash"), Anthrax ("Phantom lord"), Cannibal Corpse ("No remorse"), no najviše obrađivana skladba je "Seek and destroy" koju su između ostalih uradili Testament, Chuck Billy, Sly Dunbar, Jimmy Bain, Jake E. Lee, Bludvera, Acid Drinkers, Apocalyptica, Pantera...
[  ]

METALLICA - Ride The Lightning (1984, Megaforce/ Elektra)

Na drugom albumu Metallica je postala još žešći band, te se pojavile i prve solo dionice, kao i laganije skladbe koje nisu ubijale pojam konciznog metala. S nekoliko vrsnih eksperimenata u pogledu aranžmana i studijske produkcije Flemming Rasmussena, kao i laganim primjesama progressive elemenata, ovaj album je dospio u sam rang najboljih metal ostvarenja godine, kojem se još uvijek mogao staviti priljepak NWOTBHM. Klasične, thrash pjesme poput "Trapped under ice" ili "Fight fire with fire" to su potvrđivale, međutim, veliki dio kompozicija je odudarao naveliko od kurentne scene upravo zbog homogenosti riffova i snažne strukture samih pjesama koje su koračale prema progressive teritoriju. Tada publika još uvijek nije prepoznala veliki potencijal Metallice kao budućeg metal banda no.1, ali i samo vrijeme kada je vladalo vodstvo tada glavnih metalaca, Van Halen i Def Leppard s jedne i Iron Maiden, Saxon i Judas Priest s druge strane, underground metal-kultura se punila sa nabojima punkerskih metalaca koji su podjednako zagovarali obje strane, uključujući i hardcore punk. Sam album je u cijelom kolopletu diskografije Metallice najmanje spominjano djelo, ali nikako nije ona 'greška drugog albuma'. Naprotiv, ovo je bio daleko kompaktniji album od prvijenca u klasičnom pogledu, ali nije imao onako upečatljive pjesme koje bi tada ulazile otprve u uho premda je James Hetfield već pokušavao hvatati znatno čvršće vokale i gitarističke riffove najboljih u rangu thrasha. Što se tiče vokala i gitare, nikada nije uspio biti vodećim metal frontmenom jer su mu to mjesto uvijek uzimali daleko razvikaniji likovi, ali je zato pokazivao rapidni razvoj vokalnog i kompozitorskog talenta kojim je sustavno gurao band prema samom tronu. Jedna od najsnažnijih skladbi Metallice, "Creeping death", zastoličila je njihovu popularnost kojom su ovjekovječili svoj status najvećeg thrash-metal banda na svijetu. 1987. skladba je objavljena na zasebnom EP-iju znanom kao "Garage Days Revisited" (originalni naslov je "The $5.98 E.P.: Garage Days Re-Revisited"), a na njemu su se još nalazile obrade Diamond Head "Am I evil?" i Blitzkrieg "Blitzkrieg" koje su 1998. objavljene na njihovom albumu obrada "Garage Inc.". Mnogi metal bandovi pokušavali su napraviti svoju inačicu kultne himne "Paranoid" Black Sabbath, a Metallica je napravila posve novi hit kojim su Ozzya konačno, bespotrebno, ili ne, svrgnuli s trona. Uostalom, to su vrlo dobro prikazali i kroz odlične uvode pjesama "Fight fire with the fire", završnom instrumentalu "The call of ktulu", te preko dvije vrlo popularne pjesme u znatno lakšem i sporijem tempu - "For whom the bell tolls" i osebujnoj laganici, prvoj power metal baladi "Fade to black" o čovjeku koji se kompromitira između života i samoubojstva, singlovima koji su skinuti s ovog albuma. Već tada je bilo jasno da se Osbourne odavno ne može mjeriti sa daleko konkretnijim mladićima kojima je nekadašnja 'ružna' furka prerasla u status ozbiljnosti sa jasnim socijalno osvještenim stavom na nivou hardcore punkera. Osbourne je godinu dana ranije realizirao svoj 'labuđi pjev' trećim solo albumom "Bark At The Moon", koji je ustvari pokazao i dokazao propast nekadašnjeg velikog imagea zagrezlog u alkoholizam kojeg više nitko nije mogao shvaćati ozbiljno. A interesantno, Ozzy je tom prilikom prodao milijunsku nakladu albuma dospjevši na USA no.19 (do 2000. je rasprodan u 3 milijuna primjeraka, a naredni "The Ultimate Sin" 1986. zauzeo je USA no.6), dok je Metallica tek stidljivo došla na USA no.100 i UK no.87. Također, mnogi su spremni reći da je ovo jedan od najboljih albuma Metallice, odnosno, prvi koji govori o veličanstvenosti ovog banda što su potvrdili i kritičari koji su ga rangirali na peto mjesto liste najboljih metal albuma svih vremena. Kasnije, nakon svjetske slave koju su stekli "Black" albumom, 1991. je obznanjen podatak da se "Ride The Lightning" prodao u nevjerojatnih 4 i pol milijuna primjeraka.
[  ]

METALLICA - Master Of Puppets (1986, Elektra/ Music For Nations/ Vertigo Records)

1985. godine Metallica je već bila dovoljno snažan i popularan band koji je mogao nastupiti i na Live Aidu, ali Bob Geldof i Midge Ure nisu prepoznali ovaj odličan metal sastav pozvavši samo Judas Priest. O Geldofu i Ure-u sve najbolje, no činjenica je da su pored Judas Priest postojali iznimni bandovi koji su prezirali komercijalnost iz dna duše i pretvorili je u ono što se danas s punim pravom zove progressive metal, pogotovo ako se uzme u obzir naslovna pjesma "Master of puppets". Traje skoro punih 9 minuta i osim što je preslika speed-metala tog razdoblja, laganiji dijelovi neodoljivo podsjećaju na mnoštvo aranžmanskih zahvata sympho/space/progressive rockera koji su težili slojevitim strukturama skladbi. Zbog toga će se često u radovima metal bandova pojaviti elemenat progressive/sympho rocka koji će češće uzimati nazivnik metal, nego li mainstream (primjerice Queensryche, Dream Theater, King's X, Riot...). Na ovom albumu je njihov smisao za hardcore/metal/thrash (a i punk) najbolje došao do izražaja. Discharge su već skoro bili zvijezde koje nažalost nikada nisu postale punopravnim takmacima za velike dvorane, a Anthrax kome su predviđali svijetlu budućnost, previrali su se na razmeđi speeda i thrasha, te su vrlo rijetko uspjeli ostvariti pun komercijalni zgoditak.

Intrigantnost ovog trećeg albuma su detaljno strukturirani aranžmani sa vrlo brzim tempovima ("Battery", "Disposable heroes", "Damage, inc.") i gotovo vratolomnim breakovima koji podjednakom kreativnošću pokazuju homogenost gitarskih riffova, bas linija, bubnjarske ritmike i povremenih, vrlo umješnih solo dionica. Veliki naglasak je stavljen na glazbeni sadržaj sa dugačkim dionicama punih riffova i upečatljivim, posve razumljivim vokalnim sekvencama. No, album sadrži i lakših tempova ("Leper messiah"), te vrlo tromih ritmova, poput "The thing that not should be" koji su pojačani masnim hard-rock basovima i kristalno čistom produkcijom kojom su se posve približili poimanju doom-metala, a u njoj se Hetfield poslužio stihovima iz kratke priče "Bezimeni grad" američkog horror književnika H.P.Lovecrafta. Inače, mnogo pjesama Metallice inspirirano je Lovecraftovim literarnim djelima, osobito sa "Cthulhu Mythos". Album ponovno sadrži i jednu power-metal baladu/ elegiju "Welcome home (sanatorium)", dok je pretposljednja skladba, instrumental "Orion" proglašena po gitarskom magazinu Total Guitar najboljom pjesmom svih vremena u kojoj se pojavljuje najbolji gitarski riff. Veoma je interesantno da je odmah po izlasku albuma band dugo vremena odbijao izvoditi skladbu "Damage, inc." jer su u njoj nabacani veoma vulgarni stihovi koji obiluju riječima poput sucks, cunts, fucks, pisses, motherfuckers, shit, cocksuckers...

Nedugo nakon izlaska, album je dočekan ne samo sa salvama pohvala kritičara, već je i po prvi puta ustoličio Metallicu kao jednog od vodećih svjetskih metal bandova dosegnuvši impozantni USA no.29. To je bio prvi 'zlatni album' koji se u prvom tiražu rasprodao u pola milijuna kopija, a na početku druge decenije 21. stoljeća ta cifra je dosegla više od 6 milijuna prodanih primjeraka. Prema mnogim magazinima "Master Of Puppets" je proglašen najboljim metal albumom u povijesti žanra (u Rolling Stone-u je 2003. zauzeo samo no.167), dok je po Q magazinu uvršten među 50 najtežih albuma svih vremena.

O iznimnom utjecaju i značenju "Master Of Puppets" dovoljno govori podatak da su sve pjesme s njega doživjele mnogobrojne obrade, a najpoznatije su one sa obljetničkog tribute albuma "A 20th Anniversary Tribute, Kerrang! Presents remastered Metalica's Master Of Puppets Revisited" (2006) gdje su album obradili Mastodon, Trivium, Anthrax, Chimaira, Machine Head, Funeral For A Friend i Bullet For My Valentine. Također vrijedi spomenuti da su tijekom svojih karijera ove pjesme obrađivali Dream Theater ("Damage, inc."), Apocalyptica ("Master of puppets"), Primus ("The thing that not should be"), Limp Bizkit ("Welcome home/ Sanitarium"), a svakako jedan od najčuvenijih covera je onaj u izvođenju The Scorched Earth Orchestra koji su cjelokupan album obradili u simfonijskoj varijanti 2007.

Prilikom velike europske turneje, u zoru 27.IX 1986. dogodila se velika tragedija. Band je putovao u autobusu po Švedskoj i nekoliko kilometara prije gradića Dorarp (20 km od Ljungbya), šofer je izgubio kontrolu, autobus je sletio s ceste kada su svi članovi banda spavali, te se nekoliko puta prevrnuo pri čemu je basist Cliff Lee Burton izletio kroz prozor. Autobus ga je u previranju priklještio i pao na njega usmrtivši ga na licu mjesta. Ostali članovi su prošli bez većih ozlijeda, ali trauma je ostala gotovo za cijeli život. Hetfield je izjavio da je bio toliko bijesan na vozača da ga je zamalo ubio u naletu afekta da ga u tome nisu spriječili Urlich i Hammett. Nakon toga, Metallica se više nikada nije vozila autobusom; prvi puta na to bili su prisiljeni pune 24 godine kasnije, 17.IV 2010. kada su otkazani avionski letovi zbog prašine u oblacima prouzročene vulkanskom erupcijom na Islandu. Tada su od Norveške do Letonije putovali autobusom punih 28 sati i, kao što su izjavili, ponovno doživjeli smrtni strah.

Nakon povratka u Los Angeles, otvorili su natječaj za novog bas gitaristu; na audiciju se prijavilo više od 40 glazbenika među kojima su bili i neki od njihovih prijatelja i školskih kolega - Les Claypool koji je tih godina kretao sa bandom Primus, Troy Gregory iz Pronga i Jason Newsted iz bandova Flotsam i Jetsam. Na koncu, odlučeno je da novim basistom postane Jason Newsted koji se najbolje pripremio za set listu Metallice, a prvi koncert u novoj postavi održali su u Country Clubu u kalifornijskoj Resedi, sjeverozapadnom predgrađu Los Angelesa. U novoj postavi završili su turneju početkom 1987., a odmah potom, u ožujku iste godine Hetfield je slomio ručni zglob kada je pao vozeći skateboard. Zbog toga je band pauzirao punih godinu dana, te su samo u kolovozu 1987. objavili već spomenuti EP "The $5.98 E.P. Garage Days Re-Revisited" na kojem su se nalazile "Creeping death" i obrade Diamond Head "Am I evil?" i Blitzkrieg "Blitzkrieg", kako bi detaljno testirali novog bas gitaristu i pokušali odagnati stres nakon tragične pogibije Cliff Burtona. Njemu u čast snimili su video "Cliff 'Em All" kao komemoraciju na trogodišnji rad u bandu.
[  ]

METALLICA - ...And Justice For All (1988, Elektra/ Vertigo Records)

Četvrti diskografski rad bio je prvi album gdje je kompletno radio novi basist Jason Newsted čiji se doprinos posve izgubio iz zvuka banda koji je morao pauzirati zbog Hetfieldovog loma ručnog zgloba, a i tragične smrti Cliff Burtona. Novi materijal kojeg su snimali puna 4 mjeseca u One On One studiju u Los Angelesu pokazao je da se band relevantno razvio u najeksponiraniji svjetski thrash-metal band koji je neprestano otvoren za nove pristupe. Tako je u aranžmanskom pogledu struktura skladbi postala još kompaktnija, puna progressive elemenata sa tada vrlo zapetljanim linijama koje su se kretale u raznolikim smjerovima 'stani-kreni-ubrzaj', gitare su često poduplane sa solo dionicama koje u nekim sekvencama imaju i drugi dodatak, no unatoč svemu, najnezadovoljniji je bio upravo novopridošli Newsted koji je uporno tvrdio da se njegova bas gitara uopće ne čuje u nadmetanjima riffova i solo dionica Hetfielda i Hametta. Dvadesetak godina kasnije Urlich je jednom prilikom izjavio da namjerno nisu htjeli eksponirati bas gitaru Newtona jer je bilo prerano za nametanje novog glazbenika nakon Burtonove tragedije. Kako god, ovo je bilo zlatno vrijeme Metallice gdje su definitivno prerasli žanr thrasha i okrenuli stranicu u iznimno snažan progressive-metal sa posve umjerenim, ali vrlo teškim ritmovima i gusto nabijenom strukturom pjesama. Jedini otklon od tempa bila je nešto brža skladba "The shortest straw" i uvodna "Blackened".

Omot albuma je vrlo zanimljiv; na njemu se nalazi statua božice pravde koja u jednoj ruci drži vagu, a u drugoj mač što je direktna poruka da je band posve prerastao one početničke dane mladosti sa prvijenca "Kill 'Em All" ili socio-punkerskih opservacija albuma "Ride The Lightning" i "Master Of Puppets".

Sa liričkog aspekta, ovo je do tada bilo, a kasnije će se pokazati i najangažiranije djelo u opusu Metallice gdje je glavno težište na socijalnim pjesmama koje govore o društvenim neskladima, neuravnoteženoj slobodi, propustima u zakonima, ratovima (godinu dana kasnije buknuo je Zaljevski rat), mržnji, političkim nesuglasicama i općenitom svjetskom ludilu prouzročenom grabežom za novac, vlast i moć. Jedna od najupečatljivijih pjesama bilo je odličan singl "Eye of the beholder" (UK no.27) u kojem Hetfield na vrlo intelektualan metal/punk način progovara o svim nepravdama koje su se nametnule na društveno-socijalnom i političkom planu tih godina, a pjesma kao takva i nakon više od dvadeset godina ništa nije izgubila na svojoj aktualnosti. Još tri vrlo moćna singla "Harvester of sorrow" (UK no.20, sa legendarnim Hetfieldovim punkerskim hračkanjem pljuvačke), "...And justice for all" u trajanju od punih 10 minuta i svakako, najčuvenijim "One" (UK no.13), ovaj album je gotovo na prepad iznenadio publiku. Najviše primjedbi i negativnih kritika dobili su od svojih obožavatelja kojima se nikako nije dopadalo to što im pjesme traju gotovo deset minuta, ali kako god, Metallica je ovdje ostvarila svoj kreativni vrhunac u 80-im godinama (najkraća pjesma bila je završna thrash/speed "Dyers die" u trajanju od 5 minuta). Kritičari su im zamjerali da je produkcija albuma šlampava, laboratorijski plastična i sterilna s naglašenom Urlichovom bas pedalom i efektom 'prečistih' bubnjeva, ali kasnije će se uspostaviti da su baš upravo ovakvom čistoćom zvuka umnogome odvojili šarlatanstvo distorzije kojom su mnogi metal bandovi pokušavali prikriti svoje svirački neusklađene sposobnosti. Album je 1989. bio nominiran za Grammy u kategoriji 'najbolji hard-rock/metal performance', ali na veliko iznenađenje, nagradu su odnijeli Jethro Tull sa albumom "Crest Of A Knave" što je izazvalo ogromno ogorčenje ne samo u metal krugovima, već i u općenitom svijetu r'n'r-a. Da bi se ispravila greška, godinu kasnije, 1990. dobili su Grammy za singl "One". Video spot je sadržavao kontraverzne detalje koje je MTV izrezao, tako da se emitirala praktički samo polovica pjesme što publici koja nije čula cijelu skladbu nikako nije bilo jasno zašto pjesma završava iznenadnim fade-outom u trenutku kada postaje najzanimljivija. Istovremeno, MTV je napravio ogromnu uslugu bandu distanciravši ga od tada stereotipnih hitova metal/rock bandova gdje su dominirali Poison, Skid Row, Bon Jovi i Guns'n'Roses.

Album je dospio na USA no.6 i UK no.4, te je prodan u nevjerojatnom tiražu od 5 i pol milijuna primjeraka. Po najnovijim podacima iz 2010., računa se da je sa reizdanjem rasprodano više od 10 milijuna kopija.
[  ]

METALLICA - Metallica/ Black Album (1991, Elektra/ Vertigo/ Universal)

U svakom slučaju, ovo je bio i ostao najpopularniji album Metallice znan kao "Black Album" (nazvan po inačici "White Album" The Beatles) gdje su valjda i vrapci na krovu pjevali hitove poput uvodne "Enter sadman" (UK no.5, USA no.16), "Sad but true" (UK no.20, USA no.98), "Unforgiven" (UK no.15, USA no.35) i baladu "Nothing else matters" (UK no.6) koja je, za ne povjerovati, u USA dosegla samo no.34. Samo da se podsjetimo, album je objavljen 12.VIII 1991., taman kada je na ovim područjima zavladao kaos ratnih razaranja u sumrak raspada ex-Yu, MTV je emitirao spot prvog singla "Enter sadman" paralelno s onom neumjesnom interpretacijom Tomislav Ivčića "Stop the war" (koji je godinu i pol kasnije tragično poginuo u saobraćajnoj nesreći), a glavni i možda posljednji odsjaj iskonskog rocka stizao je iz Seatllea preko sjajnih i neponovljivih radova Mudhoney, Nirvane, Soundgarden, Pearl Jam, Alice In Chains... Nekada vrlo bliski protivnici Metallice, Anthrax su napravili odličnu singl kolaboraciju "Bring the noise" sa tada enormno najjačim hip-hop zvijezdama Public Enemy koja je zabilježena na legendarnom albumu Public Enemy "Fear Of Black Planet" (1990) i kompilaciji Anthraxa "Attack of The Killer B's", no s vremenom se značaj Anthraxa pretvorio u poprilično smiješan metal ego-trip Ian Scotta.

Tada, 1991. Metallica nije imala nikakvog jačeg konkurenta u žanru metala (Iron Maiden su taman imali pauzu zbog objavljivanja posve neuspješnog prvog solo albuma Bruce Dickinsona "Tattoed Millionaire"), Judas Priest su se privremeno razišli nakon "Painkiller" albuma (Rob Halford je oformio novi band Fight s kojim je objavio 3 relativno neuspješna albuma), dok se ostatak metal konkurencije praćkao po raznoraznim preispitivanjima stila iz thrasha u death, progressive ili mnogobrojnih smjernica u transžanrovske formacije koje su urodile ponekim zgodicima spajanjima hip-hopa, industriala, doom/drone ili grunge ostavštine. Vrijeme kada je na sceni metala još uvijek vladao odjek nevjerojatno velikog hita "The final countdown" švedskih soft/sweet metalaca Europe, Metallica je dala svoj adekvatan odgovor u o obliku najjasnijih metal pjesama u povijesti. 12 veličanstvenih kompozicija u kojima je band i dalje ostao prisutan sa svojom snažnom liričkom potkom koja razmjenjuje tegobu psihološke naravi društva na sofisticirani način s povremenim posezanjima u emotivne sfere (primjerice "The God that failed" koja govori o smrti Hetfieldove majke koja je umrla od raka ili "Nothing else matters"), doveo je Metallicu konačno na poziciju glavnog metal banda svih vremena. Čak su i Iron Maiden ostali zapanjeni činjenicom da je ovaj album dospio na USA no.1 što njima nikada nije pošlo za rukom. Albumi Maidena su redovito osvajali vrhove britanske liste najprodavanijih, no u Americi najbolje plasmane ostvarili su albumima "Powerslave", 1984. (UK no.2, USA, no.21) "Somwhere In Time", 1983. (UK no.3, USA no.11) i "Seventh Son Of A Seventh Son", 1988. (UK no.1, USA no.12).

Metallica je na ovome albumu dokazala svoje sjajno potkovano umjeće stapanja čvrstih riffova u kombinaciji sa fantastično jakim plesnim a'la Led Zeppelin ritmovima koji su izlazili iz okvira klasičnog thrasha, odnosno metala (uostalom, to su oduvijek i željeli napraviti). Lars Urlich je jednom prilikom izjavio da mu je najbolji bubnjar Matt Cameron iz Soundgarden što se očito osjeti na ovome albumu premda su Soundgarden u tom trenutku još uvijek bili nedovoljno poznat i priznat band. Baš upravo zbog čvrstih ritmova i kompaktnih gitarskih riffova koji su uokvireni jednom od tada najskupljih produkcija u žanru sa Bob Rockom (radio čuvene albume The Cult, Bon Jovi, Motley Crue), bandu se po prvi puta u karijeri dogodilo da već u prvom tjednu prodaje 650.000 primjeraka albuma što je do tada bila veća cifra od ukupnog tiraža njihovog prethodnog rada "...And Justice For All". Do konca godine paralelo s "Black" albumom, nova publika je kupovala i njihova stara izdanja, tako da su nadebelo nadmašili svu konkurenciju u okviru metal žanra uključujući i do tada neprijeporne zvijezde Iron Maiden. Sam "Black Album" rasprodan je u fantastičnom tiražu od 22 milijuna primjeraka. Inače, produkciju Bob Rocka band je morao platiti nevjerojatnih milijun dolara, a album je remiksiran čak tri puta kako bi se dobio specifično čist zvuk. Najvjerniji obožavatelji koji su pratili band od najranijih dana uvelike su se okomili na ovaj album smatrajući da je Metallica definitivno postala mainstream i iznevjerila sve one underground tendencije i načela thrasha, a pogotovo zbog toga što je od 12 pjesama čak polovina albuma objavljena kao singlovi. Ostala dva su "Don't tread on me" (s preuzetim geslom američke zastave Gadsden flag) i "Wherever I may roam" (UK no.25, USA no.82). Na već ranije spomenutom "Nothing else matters" sudjelovao je Michael Kamen, dirigent i kompozitor specijaliziran za mjuzikle i klasičnu glazbu koji je ovdje napisao aranžman za cjeloviti orkestar. Osam godina kasnije zajedno s njime, Metallica će realizirati kolaboracijski rad "S&M" sa orkestrom klasične glazbe.
Turneja pod nazivom 'Wherever We May Roam Tour' trajala je punih 14 mjeseci, a uključivala je i mnoštvo pirotehnike na pozornici, pa se 8.VIII 1992. na zajedničkom koncertu sa Guns'n'Roses Hetfieldu zapalila kosa i dobio je znatne opekline po licu, rukama i nogama zbog toga što se nalazio suviše blizu buktinje koja je izbacivala plamen visok oko 4 metra. To se desilo uslijed izvođenja pjesme "Fade to black", a sve je kasnije objavljeno koncem 1993. kao zapis pod nazivom "Live Shit: Binge & Purge" (USA no.26). Ovaj prvi pravi live rad Metallice izdan je kao trostruki audio cd i dvostruka video VHS kaseta. Kasnije je objavljen i kao dvostruki DVD. Snimci na nosačima zvuka i slike su sa različitih lokacija; od Seattlea 1989., preko San Diega 1992., do Mexico Citya 1993.
[  ]

METALLICA - Load (1996, Elektra/ Vertigo Records)

Ogroman uspjeh prethodnog 'Black' albuma i velika turneja koja je trajala punih 14 mjeseci, navela je band na višegodišnju pauzu i pomno razmatranje narednog koraka. Jedino su nastupili na Woodstocku 1994., te su održali nekoliko velikih festivalskih koncerata sa Slayer, Skid Row, Therapy?, Corrosion Of Conformity i Slash's Snakepit, a potom se zatvorili gotovo 10 mjeseci u The Plant Studio u Sausalitu (Kalifornija, USA) gdje su ponovno s Bob Rockom na producentskom kormilu snimali svoj šesti studijski album.

Rezultat je bio prvi retro pristup u kojem su se oslonili na hard-rock elemente od prije 20-ak godina. Ujedno, "Load" je najdulje ostvarenje do tada koje je iznosilo gotovo 80 minuta, a sadržavalo je čak 14 pjesama, pa su na koncu "The outlaw thorn", posljednju pjesmu na albumu morali skratiti gotovo za minutu kako bi mogla biti uvrštena u repertoar. Izbjegavši uspješnu formulu prethodnika, band se odlučio da detaljnije istraži blues u metalu približivši zvuk hard-rocku izostavivši tipične gitarske staccato riffove. Urlich se specijalizirao za ritmički minimalističke elemente prilikom snimanja bubnjeva, te su kasnije i sami priznali da im je jedan od osnovnih uzora za ovaj rad poslužio primjer Deep Purple, one legendarne treće formacije Mark III (1973-1975) sa David Coverdaleom. Posebnu pažnju su posvetili bubnjevima koje su adaptirali na način Ian Paicea, te gitarskoj blues tehniki u očitom fazonu Ritchie Blackmorea. Taj pristup očit je gotovo iz svake pjesme na albumu, ali najevidentnije rezultate dao je u hard-rock singlu "Ain't my bitch", blues-metalu "2x4" i "Ronnie", relativno laganijem "The house Jack Built" kojim je Metallica dala svoj doprinos grunge zvuku Soundgarden i Alice In Chains, te kompozicijama "Bleeding me" i spomenutoj "The outlaw thorn" koje traju gotovo po 10 minuta i sadrže retro stil harda kombiniranog sa progressive/sympho rockom.

U lirskom pogledu Hetfield se ponovno bazirao na vrlo sličnim sintagmama poput albuma "...And Justice For All" i "Master Of Puppets" izbacujući u prvi plan političke i društvene teme, ali istovremeno kroz njih je prikazao možda i najosobniji trenutak u karijeri posvetivši dvije kompozicije svojoj majci koja je umrla od raka. Lagana hard-rock/blues elegija "Until it sleeps" je objavljena kao prvi singl i doživjela je najveći uspjeh (UK no.5, USA no 10), dok je akustična "Mama said" kao singl dospjela samo na Aria singles chart no.24. Preostali singlovi bili su blueserska "Hero of the day" (UK no.17, USA no.60) sa elementima hardcorea i klasični hard-rock "King nothing" (USA no.90).

Omot albuma je jedna također vrlo interesantna priča. Na njemu se uz novi logotip imena Metallice nalazi fotografija Andresa Serrana koji je 1990. između dva prozirna komada pleksiglasa pomiješao vlastitu spermu i goveđu krv za umjetničko djelo nazvano "Semen and Blood III".

Odmah po izlasku, 4.VI 1996. album je zasjeo na USA no.1 gdje se zadržao 4 tjedna zaredom, a također je ponovljen uspjeh osvajanjem UK no.1, što je u konačnici rezultiralo sa tiražem od preko 5 milijuna prodanih primjeraka. Bez obzira na golemi svjetski uspjeh, sasvim jasno je bilo da je Metallica ovim albumom izgubila svoju staru thrash i hardcore publiku koja im je još donekle oprostila mainstream "Black" albuma, ali ovaj rad više nije sadržavao gotovo nikakve slične reference koje su očito bile usmjerene ka hard-rock i grunge audijenciji.
[  ]

METALICA - ReLoad (1997, Elektra/ Vertigo Records)

"ReLoad" koji je objavljen 17 mjeseci nakon prethodnika (18.XI 1997) samo je nastavak retro rada, a kasnije se ustanovilo da je zbog nesporazuma sa matičnom diskografskom kućom kao originalno izdanje trebao biti objavljen dvostruki album. Ovaj neznatno kraći album (77 minuta) relevantni je odraz banda koji se našao u preispitivanju bluesa i hard-rocka na tvrđi način koji je još samo po zvuku Hetfieldove ritam gitare imao ponekih karakteristika heavy metala. U popratnoj ekipi okupili su uz producenta Bob Rocka još desetak ljudi zaduženih za tehničke stvari, miksanje, mastering, digitalizaciju zvuka, a po prvi puta ugostili su i ženski prateći vokal, u ovom slučaju već zaboravljenu Marianne Faithfull koja je grubo odrežala nijeme efekte u hit-singlu "The memory remains" (UK no.13, USA no.28). Budući da se čitav album snimao nedugo nakon realizacije "Load", od jeseni 1996. do sredine ljeta 1997., gotovo svi parametri i glazbene osobine su praktički ostale iste. Uz energičan hard/heavy-rock singl "Fuel" (UK no.31), album sadrži tek nekoliko bržih brojeva poput primjerice singla "Better than you" koji nije polučio osobite rezultate (izuzev osvojenog Grammya 1999. za najbolji metal performance) ili pjesama "Bad seed", "Prince charming" i "Atitude", dok je većina materijala okrenuta ka tromom hard-rock/bluesu i baladama koje u sebi sadrže ponešto thrash elemenata. Dokaz tome je singl "The unforgiven II" (UK no.15, USA no.59), nastavak čuvenog hita sa "Black" albuma i laganica "Low man's lyric" sa verglom David Milesa i violinom Bernard Bigallija, te čitav niz klasičnih, relativno tromijih hard-rock kompozicija ("Slither", "Carpe diem baby", "Where the wild things are", "Fixxxer"). Zbog čvrstih blues/hard-rock struktura i vrlo čistih, gotovo ogoljenih melodija sa mnoštvom Hammettovih gitarskih interakcija u minijature i harmonične intervale, kao i posve jasno otpjevanih Hetfieldovih tekstova, album je podjednako prihvatila i kritika, a i uvjetno rečeno, novija publika koja je Metallicu usvojila tek od "Black" albuma. Tiraž je prema podacima iz 2007. iznosio oko 5 milijuna prodanih primjeraka, a album je ponovno osvojio USA no.1, dok je u Britaniji dosegnuo poziciju no.4.
[  ]

METALLICA - Garage, Inc. (1998, Elektra/ Vertigo Records)

Najneočekivaniji potez u karijeri, band je napravio nesvakidašnjim dvostrukim cover izdanjem gdje se nalazi čak 27 obrada. Prvi disc sa 11 pjesama snimljen je u vrlo kratkom razdoblju od svega nepuna dva mjeseca u jesen 1998., dok je drugi CD kompilacija njihovih već objavljenih covera od 1984. do 1995.

Tako je ovaj novosnimljeni dio uključivao obrade znamenitih uzora Metallice iz vremena kada su kretali sa opskurnih pozicija hardcore/thrash-metala početkom 80-ih godina, primjerice prljavo producirane "Free the speech for the dumb" i "The more I see" (Discharge, 1982), te daleko čišće "It's electric" (Diamond Head, 1980), "Mercyful fate" (Mercyful Fate, 1982) ili singla "Die, die my darling" (Misfits, 1984), no, po prvi puta je pokazao da su njihovi glazbeni interesi ustvari imali mnogo dublje korijenje u nekim esencijalnim autorima 70-ih godina poput Black Sabbath, Blue Oyster Cult ili Lynyrd Skynyrd, čije su obrade "Sabbra cadabra" (1973), "Astronomy" (1974) i "Tuesday's gone" (1973) među najimpresivnijim skladbama cijelog albuma. Ova posljednje spomenuta ugostila je čak 7 glazbenika među kojima su bili članovi Corrosion Of Conformity, Alice In Chains, Faith No More, Les Claypool iz Primusa, kao i sam ko-autor Gary Rossington iz Lynyrd Skynyrd. Kao veliko iznenađenje, ovdje su se pronašla dva covera autora koji nikada nisu pokazivali niti najmanje sklonosti ka metalu - Bob Seger, čija je kompozicija u verziji klasičnog laganijeg hard-rocka "Turn the page" (1973) objavljena kao singl (USA no.102) i Nick Caveova obrada "Loverman" koja je u cijelom kolopletu bila jedina skladba iz 90-ih godina. Ipak, od svih 11 covera, najveću pažnju dobila je tradicionalna irska narodna pjesma "Whiskey in the jar" koju su osim najpopularnije verzije The Dubliners najrockerskije obradili Thin Lizzy 1973. na albumu "Vagabonds Of The Western World". Ova varijanta Metallice osvojila je 2000. Grammy za najbolji hard-rock performance, a danas, makar koliko god ona bila eksponirana, nikada nije zauzela bolju poziciju u USA osim no.124, dok je u Britaniji osvojila no.29.

Drugi cd sadržavao je već ranije objavljene materijale, a radilo se o kompletnom EP-iju "The $5.98 E.P.:Garage Days Re-Revisited" iz 1987. na kome su se nalazile obrade Diamond Head ("Helpless" i "Am I evil?", 1980), Holocaust ("The small hours", 1983), Killing Joke ("The wait", 1980), Budgie ("Crash course in brain surgery", 1971), Misfits ("Last caress/ Green hell", 1978-1983), te istoimena kompozicija sa prvog singla engleskih metalaca Blitzkrieg iz 1981. Album su nadopunili sa nekadašnjim b-stranama singlova, poput obrada Queen ("Stone cold crazy", 1974), Sweet Savage ("Killing time", 1981) ili starih punkera Anti-Nowhere League ("So what", 1981) koji im vjerojatno nikada neće moći otplatiti zaslugu što su ih iz zaborava ponovno vratili na scenu i omogućili im novi, drugi život. Posljednje četiri pjesme su obrade Motorhead s njihovih ponajboljih albuma u karijeri, "Overkill" i "Bomber" iz 1979.

Kritike na ovaj rad su bile posve različite i varirale su od hvalospjeva do potpunog uspoređivanja Metallice kao mašinerije za pridobijanje adolescentne populacije koja možda u životu do tada nije čula za niti jednog autora ovih kompozicija. Ne mali broj njihove novostečene publike se kasnije iznenadio kada je primjerice čulo originale Nick Cavea, Bob Segera, Blue Oyster Cult, Motorhead ili Black Sabbath, no unatoč svemu, ostaje činjenica da je Metallica i ovakav ispodprosječan proizvod uspjela masno naplatiti. U vrijeme kada je svjetska diskografska industrija počela ozbiljno gubiti na tiražima koji su se gotovo raspolovili zbog piratstva i pojave interneta, prodati 2 i pol milijuna primjeraka ovakvog cover albuma, pri tome dospjevši na USA no.2 i UK no.29 svakako nije bila mala stvar. Uostalom, dovoljno govori i podatak da je ovo ujedno jedan od najbolje prodavanih cover albuma u 90-im koje su obilovale sa sličnim poduhvatima od Apocalyptice, Primus, Richard Cheesea, Bryan Ferrya i Duran Duran do mnogobrojnih 'tribute' kompilacija.
[  ]

METALLICA - S&M (1999, Elektra/ Vertigo Records)

Da je Metallica krenula čudnim putem svima je bilo jasno kada su se obistinile glasine da će snimiti album sa simfonijskim orkestrom u režiji čuvenog maestra, dirigenta, kompozitora i proslavljenog meštra za filmsku glazbu Michael Kamena. Ovaj poznati filmski specijalist radio je na popularnim glazbenim soundtrackovima za "X-Files", "Robin Hood: Prince Of Thieves" (gdje je bio ko-autor hita "Everything I do, I do it for you" Bryan Adamsa), "Lethal Weapon", "James Bond: Licence To Kill", "Highlander"..., no svakako je rock/pop publici ostao napoznatiji po suradnji sa Pink Floyd za orkestracije na albumu "The Wall", kao i po učešću u brojnim radovima sa Stingom, Lenny Kravitzom, David Bowijem, Bryan Ferryijem, Kate Bush, Aerosmith, Eric Claptonom, Roger Daltreyem, Queen, Eurythmics... Mnogi su ga zvali u pomoć kada su im se karijere očito kreativno urušavale ili su trebali potporu gracioznog kompozitora, a on je u niz slučajeva spašavao stvar obilato naplativši svoj doprinos. Pred samu smrt, 2002. Kamen je sa Julian Llyod Weberom, Evelyn Glennie i James Galwayem keširao basnoslovnu svotu od 332 milijuna funti od britanskog konzorcija za doprinos glazbenom obrazovanju. Nije poznato koliku je sumu izmamio od Metallice, odnosno od matične etikete Elektra, ali svim pravim fanovima je bilo jasno da je očito nešto pošlo po zlu što je najbolje posvjedočio nevjerojatno loš koncertni video "Cunning Stunts" objavljen prije samo godinu dana (1998) gdje se ustvari jasno vidjelo i uočilo koliko su oni šuplji i prazni band uživo. S očitim razlogom obožavatelji su ga prozvali 'Stunning Cunts' (zapanjujuće pičke), a tu su se po prvi puta pojavile glasine da band pokušava izgurati iz postave basista Jason Newsteda i angažirati Robert Trujillo (ex-Suicidal Tendencies, Infectious Grooves, Glenn Tipton...). Ipak, Newsted je još neko vrijeme ostao u ekipi snimivši s bandom ovaj kompletan rad i singl "I disappear" (USA no.76, UK no.35) za film "Mission Impossible II" (2000). Singl je u obliku klasičnog formata objavljen samo u Njemačkoj, dok je za ostatak svijeta bio tiskan samo na filmskom kompilacijskom soundtracku. Na koncu, Newsted je izbačen iz banda početkom 2001. kada su kretale prve pripreme za snimanje albuma "St. Anger".

Album "S&M" snimljen je uživo 21. i 22.IV 1999. u Berkeley Community Theatre u Kaliforniji, a na njemu se nalazi 20 kompozicija Metallice, te uvodni simfonijski komad "The ecstasy of gold" Ennio Morriconea iz špageti-western filma "The Good, The Bad And The Ugly" režisera Sergio Leonea iz 1966. koji se pretapa u znameniti instrumental Metallice "The call of Ktulu" sa drugog albuma "Ride The Lightning". Cjelokupni rad u određenu ruku posvećen je tragično poginulom Cliff Burtonu koji je još sredinom 80-ih pokazivao tendencije ka klasičnoj glazbi koje su bile uočljive u njegovim ko-autorskim pjesmama "Ride the lightning" i "Master of puppets", a osim toga, sam je nekoliko puta pokušavao nagovoriti band da ostvare kolaboraciju sa simfoničarima. Druga osnovna inspiracija bio je nezaobilazan album "Concerto For Group And Orchestra" Deep Purple iz 1969, a barem u ovome slučaju, Metallica je posve nadmašila svoje uzore. Za razliku od Deep Purple, Metallica je sasvim svjesno ušla u glazbeni kompromis sa glamuroznom produkcijom simfonijskog orkestra i metal zvuka čime se dobio tempo i dinamika tekstura koja je kulminirala u epohalnim skladbama "One" i "Enter sadman" koje se nalaze na samoj završnici albuma. Michael Kamen uspio je osloboditi iz zvuka banda nadljudski ekstremizam i pretvoriti ga u prijatnu zvučnu kulisu za svakodnevicu sa ugođenim impresijama u kojima se itekako može osjetiti njegov Hollywoodski poriv i tenzije za osmišljavanje dramatičnih tokova punih 'predskazanja'. Mada se kritičari nisu pretrgli u analizama ovog obimnog, a u nekim trenucima i previše bombastičnog i pompoznog djela u kojem su simfoničari gotovo uvršteni u pozadinu (danas to napravi svaki malo bolje potkovaniji glazbenik pomoću običnog samplera i kompjutera), Metallici se ne može zamjeriti da nisu ostvarili veliki pogodak aranžiranjem uglavnom komercijalnog materijala iz 90-ih godina. Sa "Black" albuma ovdje se uz već spomenutu "Enter sadman" pronašlo još 4 broja ("Of wolf and man", "Nothing else matters", "Wherever I may roam" i "Sad but true"), sa albuma "Load" 4 naslova ("Hero of the day", "Bleeding me", "Until it sleeps" i "The outlaw torn"), dok je "ReLoad" zastupljen samo sa 3 kompozicije ("Fuel", "The memory remains" i "Devil's dance"). Tek 6 starih skladbi iz 80-ih (odlična verzija "Master of puppets", "The thing that should not be", "For whom the bell tolls", završna "Battery" i već spomenute "The call of Ktulu" i "One"), staroj generaciji obožavatelja praktički više ništa nije značilo, kao niti dvije nove, po prvi puta izvedene hard-rockerske "-Human" i progressive/ sympho singla "No leaf clover" (USA no.74) kojeg im mnogi nisu oprostili što nije nanovo snimljen u običnoj thrash-metal varijanti bez orkestra.
Osjetno se primjetilo da niti 'klasična', nova publika ne dijeli pretjerano oduševljenje ovakvim eskapizmom mada je album osigurao tiraž od 2 i pol milijuna primjeraka (USA no.2, UK no.33), no ostao je poprilično neugodan okus nepotrebne grandioznosti banda koji je ne tako davno bio vodeća perjanica heavy metal scene. Ovakav band u ovakvom formatu gotovo nikome nije bio potreban osim njihovom zadovoljavanju ega da ostvare 'veličanstveno' djelo. Ujedno, ovim radom u potpunosti su bile zadovoljene stare Hetfieldove želje kada je još 1982. godine bahato izjavio 'želio bih raditi glazbu koju će svi slušati'.
[  ]

METALLICA - St.Anger (2003, Elektra/ Vertigo)

Mnogi fanovi smatraju da se ovdje radi o najlošijem radu banda u cjelokupnoj karijeri mada su najave govorile da se vraćaju na rani thrash period. No, ovdje su se mišljenja potpuno podijelila i po prvi puta Metallica je došla u fazu kada im je kredibilitet postao opasno ugrožen, a i oni sami su djelomično upali u zamku trenda nu-metala pogotovo naslovnom skladbom, singlom "St.Anger" (USA no.10, UK no.9) kojim su htjeli postaviti nove standarde ispreplitanjem hardcore/trash etike i punkerskog svjetonazora u punih 7 i pol minuta. Očigledno je da publika nije shvatila njihovu promjenu spram, uslovno rečeno, letargičnijih i veoma komercijalnih radova iz 90-ih, a osim toga, mnogo se prigovaralo i na otpuštanje basiste Jason Newsteda kojeg je samo na ovom albumu zamjenio nitko drugi do producent Bob Rock koji je u Metallici otkrio 'koku koja nese zlatna jaja'. Međutim, koliko god da su, relativno rečeno, stariji fanovi, pa i dobar dio kritike ostali razočarani ovim radom koji je po prvi puta nakon "...And Justice For All" pokazao sasvim drugačije performanse od onih na koje su naviknuli tokom 90-ih, Metallica je pokazala fleksibilnost na području novog zvuka koji je lišen klasičnih riffova i pretvoren je u suptilan suvremeni hardcore/metalcore s ubojitim breakovima, izmjenama tiših i glasnih dionica, kao i posve drugačijom produkcijom kojom su se potpuno odmaknuli od gotovo svih osnovnih karakteristika banda. Jedina stvar po kojoj se Metalica može prepoznati na ovome albumu je Hetfieldov vokal, dok je praktički cjelokupni ostatak sadržaja pretvoren u posve novi izraz koji je velikoj većini fanova (a i kritici) bio posve čudan. Njihov novi smisao za utegnute kreni/stani riffove poput RHCP sa "Blood Sugar Sex Magic", System Of A Down ili RATM negdje otprilike u razini prva dva albuma malo tko je uspio povezati u jednu cjelinu koja je spojena strasnim hardcore izrazom. Spoj ne tako starog, tada vrlo omiljenog zvuka undergrounda i komercijalnih uspješnica nu-metala poput Linkin Park, Limp Bizkit, Crazy Town ili daleko drugačijih Korn i Slipknot, kao i transformacija Sepulture i Soulfly posve je zbunio veliki broj njihove tadašnje audijencije, tako da su vrlo energične pjesme "Dirty window" (u kombinaciji odriješitog rockabillya i nu-metala), "Invisible kid", "My world" skroz krivo protumačene kao nametanje novim klincima i slušateljima koji su ih u međuvremenu počeli obožavati. Odnosno, najveća zamjerka pala je na tzv. 'emotivni' naglasak kojeg Metallica gotovo nikada nije imala (izuzev u pojedinim baladama i pjesmama posvećenim Hetfieldovoj majci), a u ovom trenutku se njime poslužila, kako su svi tumačili, samo zbog trenda i najezde bandova poput Evanescence, Guano Apes, Drowning Pool, Deftones, Papa Roach, P.O.D., Coal Chamber..., a naravno i tada vodećih System Of A Down. Činjenica koja ostaje jest da na ovome albumu Metallica nije dala nikakve relevantne socio-društveno važne poruke i da se orijentirala uglavnom na prikrivanje nedostatka lirske inspiracije u sjajnom sklopu glazbene produkcije, no niti sami singlovi, koji su inače u proteklih 15-16 godina karijere znali 'upecati' vrhove top-ljestvica, nisu pokazali preveliki interes publike da upija njihove skladbe. Najenergičnija skladba, singl "Frantic" koji otvara album bio je na UK no.16, relativno laganiji "The unnamed feeling" sa primjesama industriala došao je do UK no.42, a gotovo funkirani metalcore "Some kind of monster" se uopće nije pojavio niti na jednoj listi s obje strane Atlantika, a kako je vrijeme odmicalo, nisu ga prihvatili niti najnoviji fanovi. No, međutim, Metallica je iznenadila svojim stilskim promjenama, koje se nikako drugačije ne mogu nazvati nego povratak u underground strahovitim utjecajem na novu struju izvođača gdje su se tih godina pojavili Greeley Estates, Cancer Bats, Birds Of Prey, Beaten Back To Pure, King Travolta, The Mighty Nimbus, Kilara, Axehandle, Avail, Parasytic, Alabama Thunderpussy, Hail!Hornet, The Last Van Zant, Municipal Waste, Burnt By The Sun, Discordance Axis, Human Remains, Baroness... Samo neki od njih su uspjeli polučiti uspjeh (primjerice The Devil Wears Panda, Killswitch Engage ili Bullet For My Valentine) i održati se kao konstantni bandovi prisutni na sceni koja se ponovno vratila tamo gdje i pripada, u underground, ali Metallici je zbog ovog albuma ostala teška mrlja na konto plitkosti izraza i velikog industrijskog pritiska show-bizza da moraju prodati barem milijun primjeraka albuma. Ispoštovano je to u dvaput većoj količini (tiraž iznosi 2 i pol milijuna), te premda Metallica ovdje više nije zvučala niti malo kao t(h)rash-metal band, nego kao jedna od copy/paste ekipa iz undergrounda tih godina, rezultat je bio sjajan (USA no.1, UK no.3 i no.1 u još 8 država). Teško je svakom kritičaru braniti ovaj album pred najezdom obožavatelja koji traže stari zvuk iz 90-ih ili 80-ih, ali ovdje su ostvarili najsuvremeniji zvuk (a i stil) u karijeri kojeg nažalost nije prihvatila stara publika. A u stvari, riječ je o vrlo suvremenom metal-hardcore albumu s možda najboljim dionicama gitara i bubnjeva koje su ikada snimili, mada im to fanovi nikada neće priznati zbog sofisticiranog stila. Interesantno je da u posljednjoj, a ujedno i najduljoj skladbi "All within my hands" ne koriste specifične metal riffove koje ionako nemaju na albumu, nego tipične punk/new-wave sintagme s elementima hardcorea, progressiva, math-rocka i eksperimentalnosti gdje su jasno dali do znanja da su posve okrenuti ka novim elementima i da za stare 'ljubavi' u nekadašnjem obliku nemaju više vremena. Slobodno se može reći da je ovo zasigurno najmoderniji album Metallice koji je kod kritike, a i publike posve pogrešno prihvaćen samo zato jer je striktno orijentiran na izvorni leksik Hetfielda koji je od početka 80-ih naovamo sazrio u kompozitora od kojeg se očekuju 'velike' pjesme. Teško je za povjerovati, kao što su govorili njihovi fanovi, da su neke od kompozicija napravljene samo 'reda radi' jer ih stara t(h)rash publika više nije pratila, pa su se odlučili prikloniti posve novoj audijenciji. Kako god, ovdje je bila riječ o najsuvremenijem zvuku Metallice još od vremena "Master Of Puppets", te je vrijeme pokazalo da su unatoč vrlo lošim kritikama iznjedrili album koji je umnogome utjecao na osvježeni i pomlađeni zvuk metala u 21. stoljeću.

Netom nakon što je album sniman punih godinu dana od svibnja 2002. do travnja 2003., novim basistom postao je Robert Trujillo koji je u svojoj posljednjoj formaciji bio u pratećoj postavi Ozzy Osbournea, a proslavio se u bandovima Infectious Grooves i Suicidal Tendencies.
[  ]

METALLICA - Dead Magnetic (2008, Vertigo/ Warner Bros.)

Najave za dugoočekivani, deveti studijski album trajale su od proljeća 2005. i u njima je bilo zaista svega i svačega; od toga da je pripremljeno nekih 15-ak pjesama koje su pisane tempom od 2-3 po tjednu, da je band sastavio gotovo 50 sati glazbe, da se upotrebilo stotine riffova, akorda i bas linija, da je definitivan povratak na onaj stari zvuk, te da se više neće ponoviti omraženo djelo "St.Anger". Također su promijenili i producenta, umjesto Bob Rocka s kojim su radili 13 godina, pojavio se Rick Rubin, meštar o kojem nije potrebno trošiti riječi. Mnogo se govorilo i o naslovu albuma kojeg je Hammett komentirao da je inspiriran smrću Layne Staleya (Alice In Chains) čiju su sliku imali cijelo vrijeme kada su se nalazili u studiju, te da su pjesme posvećene kao počast bliskim im glazbenicima koji su tragično ili na bilo koji način nesretno umrli, a bili su privučeni prema smrti poput magneta.

Kada se album pojavio u prodaji (12. rujna 2008), odmah je zasjeo na USA no.1, te su time po peti puta za redom oborili vlastiti rekord, čime su postali prvi band u povijesti kojem je to pošlo za rukom sa studijskim albumom. Međutim, ovaj album je unatoč ogromnom tiražu od više 4 milijuna prodatih primjeraka pokazao da se band nakon kompromitiranja sa "St.Anger" očito poslužio detaljno promišljenim referencama kako bi ponovno vratio stari sjaj i slavu, kao i naklonost one izgubljene publike. Štoviše, pjesme (njih 10) su žestoke, ali su više nego namijenski komponirane kao da je riječ o nekim kombinacijama njihovih ponajboljih pjesama iz kojih su izvučene pojedine dionice i kompletirane su bez mnogo pažnje o smislu i konceptu. Tako se kroz album nameće čitava papazjana aranžmana sa harmonizacijama banda bez nekakvih upečatljivih strofa i refrena gdje se svako malo nešto raskomada u breakove i zaglibi u sheme kojima je Metallica samo potvrdila da su velike oscilacije u drugoj polovici 90-ih ozbiljno uzdrmale njihov stvaralački potencijal. Neki vrlo bijesni i razočarani fanovi, pa i kritičari zamijerali su im zbog hrpe dugačkih pjesama koje su nastale lijepljenjem starih kompozicija, te da u više od polovice kompozicija manjka konkretnost (Urlich je kasnije u jednom interviewu priznao da je kreativnu kontrolu ustvari preuzeo producent Rick Rubin). Česte zamjerke bili su i tekstovi koji u niz slučajeva djeluju kao da su nabacani bez ikakvog smisla ("The end of the line", "Broken, beat and scarred", "All nightmare long"...), te dosadne, gotovo predvidljive melodije u kojima je vrhunac instrumental "Suicide & redemption". Po običaju, sa albuma je objavljeno čak 6 singlova - lagana power-balada "The day that never comes" (UK no.19, USA no.31) uz odličan prateći video spot s tematikom tada aktualnog rata u Iraku u kome se pojavljuje i automobil Yugo (!), "My apocalypse" (UK no.51, USA no.67), "Cynide" (UK no.48, USA no.50), "All nightmare long", "Broken, beat & scarred" i vrlo loš nastavak "The unforgiven III" (UK no.120) čiji je uvod po prvi puta izveden na klaviru, a kako pjesma odmiče, posve se odmaknula od daleko znamenitijih pjesama sa "Black" i "ReLoad" albuma.

Nakon sažimanja individualnih utisaka koji su u ovom slučaju bili ponovno dvojaki jer se, naime, očekivao novi "Master Of Puppets", Metallica je dokazala da su ipak jedan od rijetkih metal bandova čija glazba tokom čitave karijere nije stagnirala ili nazadovala, već je neprekidno pokazivala napredak i promjene. Ovo svakako nije bio njihov vrhunac karijere, ali je nakon, po mnogim stručnim mišljenjima, poražavajućeg prethodnika "St.Anger" bilo ostvarenje s kojim su se vratili u solidnu formu i dali do znanja da bi naredni album mogao biti nešto što se od njih očekuje punih 20 godina.

Po Metal Hammeru i Kerrangu, album je proglašen ostvarenjem godine, nominiran je čak u 52 kategorije Grammya osvojivši tek četiri; za najbolji rock album, najbolji metal performance pjesme "My apocalypse", najbolji instrumental "Suicide & redemption" i najbolje pakiranje.

horvi // 04/05/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*