home > mjuzik > S&M2

kontakt | search |

METALLICA: S&M2 (Blackened, 2020)

Ne sjećam se kad sam zadnji puta konzumirao bosanski lonac. Biti će to kad je zadnje stado ovaca prodefiliralo Baščaršijom, mnogo kasnije nego li će posljednji stočari nestati iz užeg centra Zagreba, elem tamo kada je Goran Bregović raspustio Bijelo Dugme ostavivši pastirski rock da se pretvori u čobanski. Brega je potom, zna se dobro, ostvario i svjetsku karijeru s još čobanskijim trubačima projicirajući se prvo kroz world-music, a onda i preko, ha-ha-ha, novokomponirane klasične glazbe koju su, eto, sticajem okolnosti mase shvatile kao ozbiljnu glazbu, a njega kao vrsnog glazbenika čija je originalnost neupitna. Je, bome, nema se tu šta komentirati nakon svih onih novinskih napisa glazbenih znalaca i stručnjaka…
[  ]

A između njega i Metallice ima poprilično podudarnosti u kontradikciji: jedni su se uvijek trudili imati prijeko potrebnu originalnost, drugi su je neprekidno 'skidali' i uzimali od nekoga, jedni su obrade potpisivali originalnim imenima autora, drugi su drsko tantijeme uzimali za sebe, jedni su svaki album radili drugačije i trudili se ne ponavljati manire, drugi su imali isti šablon, jedni su bili, a i dalje su bend, a drugi su bili kapitalistički gazda u socijalizmu s težacima koji nisu dobivali nikakve tantijeme. Jedni su, makar i po cijenu katastrofe od tiraža i neprihvaćenosti bili skloni nemuštim eksperimentima ( s Lou Reedom "Lulu", 2011), drugi su pucali na sigurno pozvavši zvijezde (Alen Islamović, Šaban Bajramović, Iggy Pop, Cesaria Evora, Ofra Haza, Johnny Depp, Scott Walker…). A šta im je u suštini zajedničko? I jedni i drugi su multimilijunski tiražni, cijenjeni i od kritike i publike jer im se niti jedan kritičar nije želio i ne želi zamjeriti, nastupali su pred ogromnim auditorijima koji se broje u stotinama tisuća, te imaju u imenu popularnu inačicu rock benda: pridjev (bijelo, metal) i imenicu (dugme, lica). Ma, zajebavam se… jer imao sam priliku radeći kao DJ pune dvije decenije naletjeti na freaka koji mi je onako iznebuha prozborio smrtno ozbiljno: 'Horvi, daj pusti onaj bend Metalna Lica, znaš, Metal Lica'. A i kad se pogleda transparentnost: mnogo Lica nosi majicu s natpisom Metallica, a iznenadili bi se, ima i puno majica s natpisom Bijelo Dugme; u ranim danima kad sam skoro pa bio dotepenec u Zagrebu premještajući kutije i kištre s robom s lokacije A na B, dočekala me neka mačketina od žene u majici Bijelog Dugmeta, i to onom sa Željko Bebekom iz vremena 'Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac'. Aaaaa???? Gdje si je samo iskopala? Kaj ti očeš kmetu jedan zaostali, Dugme je najbolji jugoslavenski bend svih vremena, iz koje si pripizdine došao? Jes, fakat, s ukusom mase se nije zajebavati, pogotovo ako su tu još u igri i idoli poput Zdravka Čolića, Predraga Cune Gojkovića, Seid Memić Vajte, Grdovića koji se u korizmi jedino neće odreći bevande, a i nezaobilaznog Miše. Ali Dugme über alles…

Ima štošta zajedničkog u ovim poveznicama, samo Bregović nije prodao 150 milijuna albuma, ali bi htio, samo ne znam zašto je to toliko važno starom mangupu talentiranom za renoviranje tuđih pjesama (dobro ga je nacifrao Jappa ex-Metak 'haram po pjesmama, tražim tuđe riječi', stvar "Htio sam noćas da ti pišem", prvi album "U tetrapaku", 1979). Mene bi osobno bilo sramota da se kao novinar, glazbeni kritičar i recenzent služim tuđim citatima, to uistinu nema ama baš nikakvu prijeko potrebnu subjektivnost… Da se razumijemo, subjektivan stav je važniji i vredniji umjetniku od objektivnog jer je iskren, pa makar kakav on bio. A vidiš, Metallica je odavno izgradila ogroman zid da im kritika i mišljenje stručnjaka nisu osobito važni, čak niti prilikom ovakvog ogromnog zdanja kao što je ovaj album, nakon 21 godinu ponovno urađen s Filharmonijom iz San Francisca. Prvi je bio onaj monumentalan "S&M" (1999, USA no.2, UK no. 33) kad im se dobar dio fanova zgrozio, ali ruku na srce, to je bio fantastičan potez jer je i sam David Byrne još mnogo ranije, tamo negdje sredinom 80-ih kad su Talking Heads bili vrhunski art-rock/ new-wave/ post-punk u jednom interviewu objavljenom za ex-Yu magazin "Rock" (nasljednik čuvenog "Džuboksa") na pitanje šta misli o heavy metalu odgovorio otprilike ovako: 'to je složena glazba puno boljih glazbenika od nas novovalaca i punkera, ali kad bi ja producirao heavy metal, ubacio bi gudače, pa i cijelu filharmoniju'. I bio je prorok daleko ispred vremena kad je Metallica bila ubitačan thrash/hardcore-punk s apsolutno jednim od najneprivlačnijih, fakat seljačkih imagea natapiranih frizura dugačke, ispucale kose sa odrezanim šiškama ko' nakuštrani kromanjonci u tajicama, visokim tenisicama, sa zulufima, bradurinama, dlakavim obličjem i abnormalno kičastim koloritom glam faze Bowiea iz 70-ih. Ali imali su jebenu mjuzu… Razarala je i punk i metal i hardcore. Sve u jednom. Sad se s tri-četiri decenije odmaka razložno i opravdano usuđujem reći da su bili savršenstvo, mada me taj stupidni image mnogo udaljavao od njih, a pogotovo dečki i cure koji su nosili majice s njihovim imenima što su se doslovce furali na takav image, no nije fasada bitna.



Ponovno nakon točno 20 godina u Chase Centeru (San Francisco) s gradskom filharmonijom, no ovaj put s dirigentom Edwin Outwaterom, Metallica je potegnula novi simfonjski uron preradivši i adaptiravši vlastite kompozicije u novim, adekvatnim aranžmanima za ovakav projekt s gomilom klasično obrazovanih glazbenika pazeći da se ne ponavljaju oni klišeji s prvog, čuvenog spomenutog albuma. Uz gromoglasne ovacije fanova (moglo ih je stati samo 3000), prvo su izvedeni provjereni komadi "The call of Ktulu", "For whom the bell tolls" i "The day that never comes" nakon kojih se James Hetfield prvi puta obratio publici i zahvalio filharmoničarima nastavljajući serijal standardnim pogotkom "The memory remains" s još gromoglasnijim arijama prisutnog auditorija. Čak se slobodno može primijetiti da uloga filharmonije u tih početnih 30 minuta i nema neku izrazitiju konotaciju izuzev monumentalnog uvodnika "The ecstasy of gold" na temu Ennio Morriconea pričinivši se kako se Metallica ufatila komercijalnog štosa.

No, takav veliki bend si ne dozvoljava lapsuze i u vatru baca sijaset novih, te rijetko izvođenih pjesama, čak 3 s prethodnog albuma "Hardwired… to Self-Destruct" (2016) ("Confusion", "Moth into flame" i "Halo on fire"), a i ne tako stare "The outlaw torn", "No leaf clover", te "All within my hands" (jedina sa "St. Anger") protegnuvši na polovici ovog glomaznog zalogaja uzbudljivu seansu za sladokusce obradama Sergeja Prokofjeva iz "Scythian suite, opus 20 II: the enemy Goad and the dance of the dark spirits", ali nažalost samo u simfonijskoj izvedbi, te Alexander Mosolova "Iron foundry, opus 19" u kome se i Metallica upušta u koštac poprilično minimalističkim pristupom uvelike ignorirajući vlastitu sviračku sposobnost. Po tome se istovremeno uočavaju dva bitna (metal)Lica: pristupačni su i vrlo hrabri za ovakve poduhvate, no istovremeno i neodlučni da iskoriste vlastite potencijale što ih sveskupa čini simpatičnim i nepretencioznim katarzičarima najtežeg glazbenog rock žanra. Iskreno rečeno, subjektivno sam očekivao mnogo više od njih u takvom srazu… I onda do kraja su nanizane dobro znane hitčine među kojima se pronašlo mjesta i za urnebesnu instrumentalku "(Anesthesia) pulling teeth" s, mnogim starim fanovima, ponajboljeg debija svih vremena "Kill 'Em All" iz daleke 1983., ali, ha-ha-ha… U varijanti od 5 minuta gudanja na violončelu solo i 2 minute opakog noise-thrasha, onako na zadovoljstvo i gušt 'žica & palica'. Jadašta, tko bi benav preskočio maestralne pogotke "Wherever I may roam", "One", "Master of puppets", "Nothing else matters" i "Enter sandman" da ih se ne upriliči u ovako osmišljenom performansu?



Evidentno je kako se za ovu priliku Metallica uspješno održava recikliranjem u kojoj su filharmoničari više pratnja nego li osnovna baza; služi im uglavnom za uvodnike kompozicija s nekoliko zgodnih začkoljica po aranžmanskim preobražajima u nekim izabranim trenucima da se istakne poneki detalj ili u večini slučajeva, taj monumentalni poriv velike i grandiozne pjesmarice najvećeg i najpopularnijeg, ako ne heavy (ipak, Iron Maiden su daleko veći), onda thrash metal imena. Uz dvostruki cd objavljen je i DVD s kompletnim video zapisom, a gotovo na svim top listama izdanje je doguralo do no.1 pozicije izuzev UK (no.2) i USA (no.4), ali to ništa ne umanjuje gordu veličinu ovog zdanja za koje se s pravom može reći da je symphonic metal premda po ustaljenim žanrovskim smjernicama odstupa naveliko od njega. Prije bi se reklo metal uz pratnju simfoničara. Dobra 'všeč zmešancija z zaprško', kak' bi rekli naši 'sosedi z dežele'…

Naslovi: 1.The ecstasy of gold (Ennio Morricone), 2.The call of Ktulu, 3. For whom the bell tolls, 4.The day that never comes, 5.The memory remains, 6.Confusion, 7.Moth into flame, 8.The outlaw torn, 9.No leaf clover, 10.Halo on fire, 11.Intro to Scythian suite, 12.Prokofiev Scythian suite, op. 20 II: the enemy God and the dance of the dark spirits (Sergei Prokofiev),13.Intro to the Iron foundry, 14.Mosolov the Iron foundry, op.19 (Alexander Mosolov), 15.The unforgiven III, 16.All within my hands, 17.(Anesthesia) pulling teeth, 18.Wherever I may roam, 19.One, 20.Master of puppets, 21.Nothing else matters, 22.Enter sandman

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/09/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Scriptures

BENEDICTION: Scriptures (2020)

| 18/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Oni su vratili vrijeme

SANTORIUS SANTORIUS: Oni su vratili vrijeme (2020)

| 17/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Slund 'Em All

SLUND: Slund 'Em All (2020)

| 16/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 7-Year Epilogue

THE PHANTOM CARRIAGE: 7-Year Epilogue (2020)

| 15/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Propast

NAMET: Propast (2020)

| 14/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*