home > mjuzik > The Optimist

kontakt | search |

NEW YOUNG PONY CLUB: The Optimist (The Numbers, 2010)

Album tanan i šupalj, no izvedba uživo je sasvim druga priča čime se ovi Londončani lukavo izmiču iz klopke današnjeg sintetičkog pop-rocka.

Njihov odličan nastup na nedavno održanom T-Mobile InMusic Festivalu (23.VI 2010) naveo me da ponovno preslušam njihov drugi album objavljen ovog proljeća, te da samog sebe pokušam opovrgnuti još otprije tri godine kada im nisam davao velike šanse glede prvijenca "Fantastic Playroom". Zaista, jedno je band slušati u nepovredivosti kućne intime, a nešto sasvim drugo vidjeti ga uživo. Koliko sam primjetio, NYPC su dobili vrlo niske, čak i ispodprosječne ocjene eminentnih svjetskih stručnjaka za ovaj album, no uživo su sasvim druga pripovjest. I to daleko bolja, te ne bi bilo loše da nas čim prije počaste nekim live albumom jer uživo zvuče posve drugačije i puno moćnije nego li se to po albumima može zaključiti.

O čemu se radi? Kao otprilike i u slučaju Stereo MC's koji su nas opslužili nezaboravnim plesnim psihodeličnim electro-dance/hip-hopom 2007. na tadašnjem Vip InMusic Festu, njihovi albumi su preispeglani, čak i prozirno plitki, te zatvoreni u pop obrasce samo s ciljem da pridobiju audijenciju pored radio aparata ili na plesnim podijima diskoteka u koje ne zalazim već dobrih nekoliko godina jer nemam više vremena za to (dvadesetak godina biti DJ za mix pultom mi je dovoljan razlog). Elem, za razliku od sjajnog koncerta kojeg je malo tko očekivao, NYPC su album "The Optimist" napravili vrlo slično prvijencu s tek nekoliko razlika koje se mogu usporediti s otprilike sličnih stajališta kao što su se primjerice razlikovali "Mesopotamia" (1982) i "Whammy" (1983) The B-52's s kojima ovi rasplesani Londončani imaju velikih podudarnosti. Jest, vremenska razlika je uistinu velika, ali su konotacije gotovo iste. Vrckasta Tahita Blumer tokom cijelog albuma hvata sve one senzualne vokalne dionice Kate Pierson (ne zaboravimo, u The B-52's je još i ciktava Cyndi Wilson), Tahiti se pridružuje plavokosa Lou Hayter na klavijaturama i po svemu asociraju na čuvene 'bombardere' new-wavea i dance-rocka nekad poteklih u Athensu, a danas s prebivalištem u Los Angelesu. Dok im je prvi album bio djelomično rasplesan s natruhama Talking Heads, Japan i Bow Wow Wow (osobito pjesma "Hidding on a staircase") i hitićima "Get lucky" i "The bomb", te odličnoj "Jerk me" u kojoj su se preplitale konotacije jednog od najoriginalnijeg bubnjara new-wavea Steve Jansena (ex-Japan), ovaj njihov novi rad je promišljeniji korak u budućnost. I dalje je sve svedeno na osnovne parametre ritma bubnjarke Sarah Jones, gitariste Andy Spencea i tipičnih prostornih 'Joy Division' linija novopridošlog basiste koje u produkcijskom pogledu ne zvuče ništa osobito kreativno u srazu sa kompozicijama isto kao i na prvom albumu, ali pokazuju daleko više zrelosti od one banalnosti koje su bile prisutne na prvijencu. Mada se ovdje ne radi o nikakvoj sofisticiranoj glazbi, već o produkcijski vrlo vještom triku kojeg su obavili Tahita i Spence, NYPC su na vrijeme shvatili zamku štosa i pune tri godine se pripremali da ne ponove početničke greške. Usput, izvještaji s njihovih nastupa uoči promocije prvijenca mahom govore da su zvučali jadno i neuvježbano, dok su u Zagrebu, tri godine kasnije napravili fenomenalan koncert sa zvukom i tehničkom uigranošću na kojoj bi im pozavidjeli Tom Tom Club, pa i Talking Heads i David Bowie, tamo negdje 1981-82.

New Young Pony Club - Chaos


Nove pjesme su daleko odrješitije, bas je funk-iraniji, daleko melodičniji popunjen sa čistom svirkom, i dalje su tu djelomično prisutne one njihove uvodne tenzije da pjesme počinju izvučene iz fade-in samplova, a i gitara Andy Spencea je daleko slojevitija kao da se oslobodio boljke stereotipnosti donekle prepustivši slobodnoj mašti na volju. Prve tri skladbe su najjači dio materijala - uvodna "Lost a girl" je jedan od velikih hitova albuma, vješto je producirana sa dva neočekivana breaka gdje se cijela glazba zaustavlja i kreće u kratkoj sampliranoj DJ tehnici 'cut and paste' (što se posebno moglo čuti prilikom nastupa uživo), kojoj je samo jedan čovjek za mix-pultom potreban za ovakav štos. Stvar inače daleko bolje funkcionira uživo nego nego na albumu. Prvi singl "Chaos" je pravi funk/dance-rock kakvog su mogli napraviti i sami Talking Heads, posve je jednostavan, pa čak postoje i neke paralele sa čuvenim hitom "Once in a lifetime". Naslovna "The optimist" osim što neopisivo asocira na pop spoj Joy Division i A Flock Of Seagulls, donosi trezvenu priču o jutarnjem razočaranju i jedan je od najboljih pogodaka cijelog albuma. Ne računajući ambijentalni pop-eksperimentalni komad "Stone" koji služi kao popuna albuma, cijeli ostatak materijala može dobiti prolaznu ocjenu; "We want to" premda je banalni dance-rock/pop kakvog ne bi napravio niti Mark E.Smith u svojim najblesavijim trenucima, zove ljude na zabavu, "Dolls" je punkerski-pop ogoljen samo na bas gitaru i ritam kakvog nisu imali na prvijencu, dok je "Before the lights" još jedna od 'indie' orijentiranih kompozicija s kojima daleko više duguju letargičnoj Gang Of Four ili Bauhaus ostavštini nego li gothic populaciji kojoj je ova pjesma namjenjena i teško je zamisliti da bi mogla biti shvaćena kao emotivni dio svjetonazora darkera. Inače, pjesma je gurnuta u tom fahu, najdulja je na albumu (5.27) i djeluje kao da je pjeva sama carica Siouxsie uz pratnju ritam mašine i dva ponajbolja suvremenika - Mick Karna na basu kada se odvažio svirati rock i Andy Gilla koji se prepustio oportunizmu kojeg nikada nije želio. U ovoj pjesmi se uočavaju dva atmosferična muzičara na žicama koji prate Tahitu, te se od njih u budućnosti može očekivati štošta. Jedna od najljepših skladbi nalazi se na samom kraju albuma, "Oh Cherie" koja zvuči kao elektronski gitaristički spoj tipičnih The Human League/ Kraftwerk kompozicija u novom ruhu, a ovi Britanci su ovom prilikom napravili suvremenu retrospekciju stare tehnike sa jednostavnom minimalizacijom na veoma plesan način što bi im mogao biti veliki zalog za nastavak karijere s tekstom o ljubavnom razočaranju. Pretposljednja "Rapture" je poprilično arogantna kompozicija koja se odvaja od ostatka materijala zbog uvodnog prljavog Tahitinog vokala koji asocira na pop kombinaciju Patti Smith i Nico. Sjajna je pjevačica i zaštitni znak ovog banda; s ovog aspekta nije ju teško zamisliti i za nekih 30-tak godina kada će možda biti drugačijih svjetonazora i neće lupati ovakve ridikuloznosti koje su sasvim simpatične, ali bez ikakvih umjetničkih podloga. Lijepo zvuči kada ovako mlada djevojka pjeva "Architecht of love" pri tome sofisticirano ukazujući na greške u koracima kod emotivne veze. Neki revoltirani starac mogao bi joj nataknuti onu poštapalicu 'ma gdje će mi klinac objašnjavati šta treba raditi'... Ok, pjesma je veoma romantična, a pri tome i poučna, te mnogi naraštaji puno toga mogu naučiti o važnosti emocija i baš upravo toj publici je i namijenjen ovaj album, a ne tamo nekim starim impotentnim matorcima koji se više niti ne sjećaju kakav je osjećaj voljeti i biti voljen.

Populaciji koja nije upoznata sa engleskim prvoborcima šminkerskog ogranka new-wavea poput Japan, Ultravox, Visage, Classix Nouveaux, australskim A Flock Of Seagulls, njemačkom Propagandom, pa i ovozemnim nekadašnjim adutima Dorian Gray sa Massimo Savićem i Jakartom (sjeća li se itko više Igor Popovića na vokalu?), ovo pruža puno zadovoljstvo osnovnog gradiva 'new romantics'. Jest, NYPC su u detalje proučili ne pretjerano zahtjevnu znanost jednog veoma popularnog razdoblja s konca 70-ih i početka 80-ih kada su se ploče prodavale u milijunskim nakladama, održali su fantastičan i iznenađujući koncert u Zagrebu, ali i dalje su stilski još uvijek zakasnili jedno dobrih 30-tak godina. Album je taman za tulume i šminkerske veselice poput nekadašnjeg "The Lexicon Of Love", prvog i jedinog vrijednog art-pop albuma ABC iz 1982., no kamo dalje... pitanje je sad.

Album i izvedba uživo nemaju nikakve zajedničke poveznice; uživo je fantastično, studijski je hladno, te unatoč emotivnim tekstovima i senzualnoj Tahitinoj izvedbi, čitav materijal je linearan kao da je nastao od jedne melodije interpretirane na niz varijacija. Međutim, njihov produkcijski štos je upravo satkan u tome da su pravo i vrlo energično iznenađenje uživo čime okreću naglavačke uobičajene postulate studijske reprodukcije. Znajući da se danas praktički od prodaje albuma ne može živjeti na visokoj nozi osim ako nisi Britney Spears ili Lady Ga Ga (jedini multimilijunski album u zadnjih 7-8 godina ostvario je hip-hoper Usher sa "Confessions" iz 2004. koji je prodan u 20 milijuna kopija), NYPC su se lukavo dosjetili napravivši dovoljno hitoidan materijal kojeg daleko bolje interpretiraju uživo gdje mogu obrati i ovce i novce. Zato i nisu išli u skupe produkcijske izdatke koji su nekada iznosili u ciframa od kojih boli glava (primjerice, Duran Duran su samo za onaj svoj popularni video-spot "Wild boys" 1985. režiseru i ekipi keširali milijun dolara), već sve svoje tehničke finese koje nisu uočljive na albumu pružaju uživo stupivši na utabane staze onih koji su na vrijeme shvatili zamku današnjeg glamouroznog show-biza.

Studijski hladno, uživo fantastično.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/07/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Scriptures

BENEDICTION: Scriptures (2020)

| 18/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Oni su vratili vrijeme

SANTORIUS SANTORIUS: Oni su vratili vrijeme (2020)

| 17/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*