home > mjuzik > Portrait In Rhyme

kontakt | search |

EXHIBIT A: Portrait In Rhyme (Rising Records, 2010)

Izgledalo je da će nekad obećavajući Exhibit A nakon dugo vremena izbivanja sa scene konačno ostvariti pun pogodak, ali desilo se posve suprotno...

Predstavnici britanskog ekstremnog metala konačno su dogurali do prvog pravog studijskog albuma, premda postoje punih 10 godina. Osnovani 2000. u čuvenom punk/metal rasadniku, gradiću Stoke-on-Trentu (odakle potječu glasoviti Discharge), krenuli su vrlo brzo stopama svojih velikih uzora Slipknot i nakon dva demo materijala "Voicing Silence" (2001) i "No One/ Nothing" (2003), u ljeto 2004. objavljuju svoj prvi zvanični diskografski rad, mini album "A Safer Place" za britanski Fulmination Records. I onda, kada je izgledalo da su na pragu svjetskog uspjeha jer su zanimanje za njih pokazali magazini Metal Hammer i Kerrang!, te su nastupali na BBC Radio 1 uživo iz čuvenog Maide Vaile studija, iznenada prekidaju rad pauzirajući više od punih 5 godina. Što se dešavalo u međuvremenu nije poznato, čak niti na vlastitoj web stranici nisu dali nikakva objašnjenja zbog čega su ovako dugo vremena pauzirali.

Ovaj konačni debi realiziran je u šesteročlanoj postavi sa dva isturena frontmena-vokala (Jon i Bez), dvije gitare (Caci i Sam), basom (Wiv) i bubnjevima (Jay), te umnogome nalikuje na kaos i brutalnost Slipknot pomiješan sa Mudvayne i Vision Of Disorder (koje također navode kao svoje uzore), a može se pronaći i stanovitih elemenata Sikth, Breed 77, pa i Korn, Staind i Disturbed iz ranijih faza. Recimo da mnogi obožavatelji metala dijele žanr na dvije-tri osnovne grupe izvođača: onu koja radi kompetentnu glazbu koju je zaista lijepo slušati i u kojoj se uživa, zatim onu u kojoj prednjače virtuozi bez obzira na sadržaj materijala i onu u kojoj imate dojam da vam band jednostavno samo želi zakucati glavom u pod. Sve se čini da su Exhibit A više skloni ovome posljednjem kombinirajući tromiji death, grind i hardcore-metal sa znakovito vidljivim elementima nu-metala. Oni sami se izjašnjavaju kao alternativni metal, mada stilski nisu daleko odmakli od spomenutih Slipknot i ranih Korn. Ali samo stilski. Duet vokali Jon i Beza su iritantno vriskajući u klasičnom deathu s tek povremeno mekšim dionicama, ritmovi su pumpajući nabreknuti tromiji nu-metal, bas podešen na distorzirane niže frekvencije, a gitare se svim silama trude razoriti sive moždane stanice. Izgleda da im je to jedina namijena premda praktički nemaju niti jednu brzu kompoziciju na albumu, kao niti neke odgovarajuće tekstove s kojima bi zaintrigirali kardiogram. Prvi dio albuma u kojem se izdvajaju uvodna "Eden will die" i još ponajbolje "Personification of people" i "Show me the words", no kako se album odmiče, njihovi napadi bijesnog, često i bezrazložnog entuzijazma naglo opadaju u "Conscience" i "3221", nevjerojatno lošim minimalističkim kopijama rasplesanih Korn koje još koliko-toliko prate intenzitet albuma, no sve se čini da vokalisti nisu mogli izdržati sva ona ciktanja i napadna prenemaganja. Još pogotovo kad na red dođe bezrazložno bijesna stani-kreni "Forward for nothing" i nevjerojatno loš izbor za singl, "Blind for trying" u kojima su se vokalno gotovo raspali i neke dionice otpjevali hrapavim glasovima, dojam neuvjerljive nu-metal šašavoće i furke na Fred Dursta je kompletan. Ali što su htjeli sa akustičnim komadom "Accp" sa čistim pop vokalima i harmonijskom orkestracijom, to možda niti oni sami ne znaju.
[  ]

Osim toga, album pršti s posve nedorađenom produkcijom koja je u rangu naših demo-bandova; neke dionice su bezveze istaknute, neke napadno spuštene kao da je za miksetom sjedio nagluhi pijanac kome je odjednom frekvencija uletjela 'u crveno', pojedine vokalne sekvence su piskave kao da su snimljene na plastične dječje mikrofone iz supermarketa, a zvuk doboša je povremeno toliko visokih tonova potkrijepljenim sa nekakvim echo efektima da jednostavno poželite baciti cd u smeće. Mastering albuma je posve amaterski i vidljivo je da se band nije uopće potrudio popeglati zvuk, a trebao je barem sjesti na neko izvjesno vrijeme i posavjetovati se sa profesionalnim tehničarom ili nekim boljim producentom koji se razumije u domenu nu-metala. Da bi se izvukao solidan groove i cjelokupni zvuk, ponekad je potrebno i godinu dana studijskog i post-produkcijskog rada, a ovo je po svemu sudeći obavljeno tokom 2-3 pijanke uz nekoliko gajbi piva, što gotovo svim kompozicijama donosi nesimetričan odnos i posve nedorađene aranžmane.

Nevjerojatno loše izdanje za povratak koji se očekivao pola decenije. U okvirima naše tuzemne scene, ove ne bi htjeli niti kao predgrupu naši domaći nu-metal demo-bandovi... I još nešto za ne povjerovati - prilikom izlaska, u proljeće 2010., album je čak dospio i na listu britanskih najprodavanijih albuma. U Britaniji se zaista svašta može prodati.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 05/08/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*