home > mjuzik > Mines

kontakt | search |

MENOMENA: Mines (Barsuk/ City Slang, 2010)

Čudnovati album indie-rock trojca iz Portlanda do sada je najeksperimentalnije izdanje u njihovoj karijeri koje se po prvi puta pronašlo i na Billboard top-100 nagovještavajući da njihov uspon po svemu sudeći tek predstoji.

Prošle su tri i pol godine od sjajnog albuma "Friend And Foe" (na 'terapiji' dobio desetku) koji je neobičnim spletom okolnosti bio nominiran za Grammy u kategoriji najboljih omota. Ajde, omot je odličan, ali materijal na njemu je daleko kreativniji i vredniji, no njega očito nitko iz Grammy izborničke ekipe nije ukapirao. Pitanje je da li ga je netko od tih tikvana uopće i preslušao... Ako ništa drugo, Menomena je zadobila pažnju javnosti, pa se za ovaj relativno malen i nepoznat američki band iz Portlanda zainteresirala i šira publika sklona indie-rock horizontima, tako da im je organizirana i velika europska turneja 2008. godine, a ovaj četvrti album "Mines" (lingvistička caka, množina od mine = moje) je po prvi puta donio smiješak na lice Brent Knopfu, Justin Harrisu i Danny Seimu. Dok su im prethodni albumi bili izdavani u ograničenim tiražima jer se opravdano smatralo da nemaju komercijalni potencijal, ovaj je već u prvom tjednu po objavljivanju (27.VII 2010) dospio na zvaničnu listu najprodavanijih Billboard izdanja gdje je zauzeo no.96. No, ne može se reći da spram prijašnjih radova ima klasičnih komercijalnih aduta, već je ovaj njihov najveći uspjeh rezultat fanovske podrške prenosa 'od uha do uha - jesi li čuo za Menomenu' i kritičarskih hvalospjeva.

Za razliku od prethodnog "Friend And Foe" koji je bio vješto realiziran pomoću samplova i elektronskih zvukova među kojima je bilo teško odrediti šta je djelo analognog instrumentarija, "Mines" je prvenstveno baziran na klasičnoj postavi 'žice, palice, tipke i puhaljke' bez velike koncentracije gitara premda i na njemu ima stanovitog udjela loop tehnike i elektronskih poduhvata. Budući da na koncertima u gotovo svakoj skladbi izmjenjuju instrumente koje obilato nadograđuju samplovima i matricama s laptopa, od proljeća 2010. postavu su proširili sa gitaristom Joe Haegeom iz portlandskih sastava Tu Fawning i 31knots koji im za sada uskače kao četvrti član na nastupima uživo. Sam album nema velike zvučne razlike spram prethodnika - i dalje su tu prisutne mnoge kombinacije klavira, piana, klavijatura, saksofona (alt i bariton), različitih zvučnih eksperimenata i vokalne prepoznatljive linije koje asociraju na Damon Albarna (bubnjevi nisu onako istaknuti u prvi plan kao na "Friend And Foe"), no struktura glazbe im je podignuta na daleko zahtjevniji nivo koji križa indie/art-rock i progressive u alternativnoj varijanti. Njihov stil je zaista teško komparirati s nečime znanim iz duboke ostavštine; nekad se za ovakve izvođače koji su bili skloni eksperimentima i svjesnim eskapadama u istraživanje zvuka često pridodavao nazivnik avangarda koji je danas gotovo odumro u općoj globalizaciji glazbe koja je ukrštena sa svime i svačime, no nekako se čini da je nazivnik art indie-rock najprikladniji, mada niti to ne donosi pravu definiciju njihovog zvuka. U nekim elementima podsjetiti će na The Flaming Lips, pa na prvu fazu Genesis s Peter Gabrielom, mjestimično na neke natruhe Laurie Anderson iz 80-ih, povremeno na Radiohead, no Menomena se čvrsto drži na nogama kreirajući vlastiti zaseban stil koji gradi kompozicije, a ne hitove i lakoglazbene note za radiofriendly krugove.
[  ]

Svaka od 11 pjesama na albumu je aranžirana posve drugačije što cijelom radu donosi dojam vrlo teško pristupačnog štiva za prvo slušanje. Očito je da su od relativno zvrkastog banda sklonog egzibicijama prerasli u intelektualan sastav sa konceptom. Pjesme su vrlo čudne i u glazbenom i u lirskom pogledu koji varira od oštroumnih i bistrih tekstova ("Queen black acid", "Killemall") preko melankolije ("Dirty cartoons") do nekih sasvim neobičnih sofistikacija koje slušatelja dovode do stadija mentalne zaostalosti i onog stereotipnog pitanja 'šta je pjesnik htio reći'. Jedan od najčudnijih tekstova nalazi se u eksperimentalnom bluesu "Tithe" - 'potrošene su najbolje godine horizontale djetinjstva na podu kao vozač bob-jednosjeda bez timskog rada i televizijske potpore'. Neki bi rekli da se Menomena zafrkavaju sa svojom publikom i na temelju melankolične uvrnutosti žele istaknuti da su čudan band, ali kako god gledano, oni su uistinu 'čudan svat' i ponekad vrlo teško dokučiv autorski trojac koji po svemu sudeći svoju inspiraciju crpi iz nekih izvora koji nemaju mnogo zajedničkih poveznica s rockom. Možda iz avangardne književnosti 20. stoljeća... Mnogo apsurda koji se provlače kroz njihove tekstove navode na pomisao da su Menomena mentalno retardirani momci koji su možda polazili školu za osobe s posebno prilagođenim programom, te da su odrastali u glazbenoj izolaciji, ali u tako nešto je teško povjerovati kada se uđe u suštinu izvedene glazbe koja u mnogim elementima iskače iz kolotečina indie-rocka i upušta se u svjesnu potragu za novim kompozitorskim riješenjima. Glazbeno grade brojne zvučne labirinte iz kojih vješto izlaze van ne dozvoljavajući da zaglibe u nepotrebnim improvizacijama mada se povremeno može osjetiti da se znaju zaigrati poput male djece kojoj je dovoljan jedan kratak blic za entuzijastičku ushićenost koja na svu sreću ne traje dugo. Pjesme su relativno prihvatljivih formata od 4 do maksimalno 6 minuta i u njima pružaju cjelovitu aranžmansku prisebnost u kojima su prisutne različite opservacije i skladateljske tehnike. Bilo da je riječ o naglašenoj dinamici ("Sleeping beauty"), ili ambijentalnim piano-bar pasažima ("Intil"), Menomena su iznimni kompozitori koji se ne zadovoljavaju sa kiticama i refrenima. Od 'lakših' tema koje mogu donekle zadovoljiti standarde za medijsku potrošnju izdvajaju se singlovi "TAOS" u mješavini indie-rocka i progressiva, te poluplesna "Five little rooms" naglašena tugaljivim emocijama (Knopf i Harris su u međuvremenu doživjeli bračne brodolome), a donekle i plesni psihodelični komad "BOTE", kao i vrlo kratka "Lunchmeat" u skoro klasičnom indie-rock formatu (termin 'klasično' posve odudara od kurentne indie-rock scene), dok je praktički ostatak albuma isključivo namijenjen onima koji žele razbijati glavu kombinacijama čudnovate lirike i glazbenih kompozitorskih poduhvata.

"Mines" je za prvo slušanje vrlo težak album osobito za onu publiku koja se do sada još nije susrela sa ovim čudnovatim trojcem, no kada se jednom uđe u njihov neobični ekscentrizam, svako naredno preslušavanje otkriva nove detalje i proširuje vidike. Menomena su ovdje dosegli kulminaciju autorske zrelosti kada je teško predvidjeti njihov naredni korak. Može se desiti da počnu skladati prave 'hitove', a mogu i posve zaglibiti u eksperimentima, no najmanja je vjerojatnost da će bilo što napraviti površno. S ovakvim glazbeno-lirskim strukturama više ne bi trebali biti mali i nevidljiv band, došlo je vrijeme da konačno dobiju pozornost koju zaslužuju.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 24/08/2010


PS: Moja osobna preporuka za one koji nisu slušali ove čudake je da prvo uzmu na trpezu "Friend And Foe", a tek onda "Mines".
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*