home > mjuzik > Fang Island

kontakt | search |

FANG ISLAND: Fang Island (Sargent House Records, 2010)

Od Rumsfelda, američkog ministra obrane kao satirične inspiracije do ekscentričnog spoja progressiva sa world-musicom i indie-rockom proteže se vrlo zvrkasti, veseli i vokalno himnični debi album isto toliko otkačenih Amerikanaca.

Kada sam letimično i na brzinu preslušavao po prvi puta ovaj album sistemom 'dvadesetak sekundi svake pjesme dosta', nisam smatrao da je vrijedan za uložiti nešto više od petnaestak minuta koliko se dugo zadržao u mom cd-playeru. Pola godine kasnije, pišući recenziju albuma "Daughters" istoimenih pomahnitalih šizofreničara iz Providencea (Rhode Island), nailazim na podatak da je gitarist Nicholas Andrew Saddler prekinuo rad s njima i nastavio u sastavu Fang Island. I onda se sjetih da imam taj band koji mi se nije činio interesantan ovog proljeća, no kada sam ga poslušao u tančine i malo prošvrljao po zaleđu banda, naletio sam na jednu veoma zanimljivu priču koja je inspirirala ovaj progressive indie-rock kvintet i poslužila im kao vodič u osmišljavanju debi albuma.
[  ]

Naime, band se nazvao po jednom tekstu objavljenom u njujorškom satiričnom tabloidu The Onion koji je američkoj naciji na šaljiv način prikazao privatan hobi američkog ministra obrane Donald Rumsfelda, dugogodišnjeg NATO ambasadora i glavnog stratega prilikom američke invazije na Irak 2003. pri čemu su ga poprilično ismijali. Malo je znano da je Rumsfeld za svoje lucidne užitke kupio maleni otok Fang Island kojeg nećete naći gotovo na nikakvoj zemljopisnoj karti. Otok je manji od našeg Golog otoka, s ponešto drveća, te je na njemu sagrađen ogroman kameniti dvorac, a naziv Fang (očnjak) je dobio po izuzetno visokim i nazubljenim stijenama na koje se gotovo nemoguće popeti i kao takav je idealan za zatvorsku kaznionicu. The Onion iznosi da Rumsfeld na njemu organizira borilačke turnire "Eagle Fist" koji okupljaju 10 pomno odabranih svjetski najmoćnijih i najizdržljivijih boraca (uglavnom studenata i sportaša, kako muških, tako i ženskih) u raznim fizičkim disciplinama koje su pune zagonetki, traju po nekoliko dana, a pobjedniku se uručuje nagrada od milijun dolara. Borcima su dozvoljena gotovo sva sredstva i načini da se domognu pobjede, pa je tako jedan od pobjednika, stanoviti Lee, 2003. godine zadobio vrlo teške ozlijede. Za vrijeme turnira borcima je ograničeno kretanje po otoku koji ima nekih zaštićenih zona u koje ne smiju ulaziti, a nekoliko puta se dešavalo da su premoreni i indisponirani takmičari pobjegli s njega jer se navodno čitav turnir odvija u vrlo strogom, gotovo zatvorskom režimu koji je opisan kao daleko gore kidanje živaca i snage od onog kakvo upriličavaju reality programi poput Big Brother i sličnih TV surogata. Za ovu Rumsfeldovu aktivnost nije znao niti stožer ministarstva obrane. Kada je netragom nestao na nekoliko dana i nije se pojavljivao na svojoj svakodnevnoj funkciji, pronašli su ga preko radara na otoku Fangu i po prvi puta otkrili njegove čudnovate privatne sklonosti. Bez obzira da li je The Onion karikirao Rumsfeldovo djelovanje kao najgorljivijeg borca protiv terorizma metaforički osmislivši ovu priču (ali neke istine u svemu neminovno ima jer je prije nekoliko godina Rumsfeld predstavio neke nove borilačke vještine), američka javnost je ostala zgrožena činjenicom da je otok kupio novcem poreznih obveznika, te je unatoč protivljenju George W.Busha koji mu je dozvoljavao svašta, a na zahtjev nekih vodećih suradnika, morao podnijeti ostavku 2006. godine.

Vratimo se bandu... Nastao je 2005. godine za vrijeme pohađanja škole dizajna u Rhode Islandu kao art-projekt/ kvartet sa dva gitarista (Jason Bartell i Chris Georges), basistom (Michael Jacober) i bubnjarem (Marc St.Sauveur), a ova priča iz The Oniona im je dala nadahnuće za čitav koncept. Na temelju Rumsfeldovog turnira "Eagle Fist" osmislili su slogan 'svatko protiv svakoga' čvrsto se zadržavajući na fikciji da su oni, ako ne sami borci u tom turniru, onda barem promatrači ili turisti sa dubokim džepom koji si mogu dopustiti ovakav luksuz krstarenja po oceanu i skupog boravka u dvorcu na otoku Fang. Prvotno su krenuli svirajući gitarističke instrumentale objavivši dva EP-ija "Day Of The Great Leap" (2007) i "Sky Gardens" (2008), a nakon što im se koncem 2009. pridružio tada još uvijek aktivan Daughters gitarist Nicholas Andrew Saddler, objavljuju prvi singl "Daisy", lepršavi spoj doo-wopa, laganog melodičnog punka, progressiva i world-musica na kome se pojavljuju električne orgulje i po prvi puta koriste vokale koji ne pjevaju tekstove, već improvizirane catchy vox-extended arije koje zvuče kao afro-sukus mantre. Pjesma je razdragana poput Beach Boysa križanih sa Vampire Weekend, a uvrštena je na debi album s kojeg su skinuta još dva vrlo dražesna singla - vokalizmima i orguljaškim melodijama opaljeni "Life coach", te zvrkasti instrumental "Careful crossers" pun različitih gitarskih tehniciranja, minijaturnih melodija i improvizacija.
[  ]

Ono što njihovu glazbu čini uzbudljivom su himnične melodije, bezbrižni kratki izleti u minijature koje se svaki čas izmjenjuju i poletni plesni tempovi fokusirani na sklonost ka ritmičkim egzibicijama, te atmosfera koja odiše vedrinom, veseljem i čudnim egzotičnim šlihom koji upravo djeluje osunčano sa mirisom joda i soli neke plaže sa otočića u oceanu. Premda su kompozicije kratkih pop formata (u prosjeku 3 i pol minute) odreda su skladane u progressive-rock aranžmanima punih različitih izmjena melodija, tempova i ambijenata, a često se susreću i velebne gitarske linije nalik na Brian Maya i southern-rocka ("Sideswiper"), ritmovi koračnica, folka, natruha reggaea (pjesma "Treeton"), tako da svaka pjesma ponaosob djeluje kao da je barem 2-3 puta dulja nego što jest. Jednostavno u njima ima toliko materijala koji se paralelno ukrštavaju (probajte zamisliti spoj Frank Zappe, Beach Boysa, afro-popa i indie-rocka), a odgonetnuti o čemu pjevaju nije nimalo lak zadatak budući da se koriste masivnim zborskim arijama punim himničnih vokala 'aaa-eee-iii-ooo-uuu' kao da pjevaju na nekom polinezijskom jeziku bez mnogo suglasnika. Jedina mana albuma je prenatrpanost melodija i opsežnost stilizacije koja u kratkim intervalima seže od eksperimenata, progressive, noise, math, glam-rocka do power-popa i world-musica, te je vrlo zahtjevna za slušatelja koji se u svemu ovome može izgubiti kao Mujo u Minkenu. Unatoč svemu, Fang Island su uspješno spojili čitav niz različitih žanrova kombiniravši ih sa progressive-rockom i tehničkim ekscentrizmom u stilu koji odiše vedrinom i slavljem kao da se nalaze na godišnjem odmoru kojeg su jedva dočekali nakon nekoliko propuštenih sezona.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/08/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*