Peglanje se nastavlja. Disturbed se ne mijenjaju. Ništa nova. I dalje osvajaju američki no.1 ko iz šale.

Disturbed su vlasnici formule uspjeha koju izgleda ne misle modificirati i po njoj mogu štancati albume do besvijesti. Tromiji tempovi Mike Wengrena, hard-rock/heavy riffovi Dan Donegana, konstantno melodični basovi John Moyera, linearne harmonije, pjesme koje se po tko zna koji puta neznatno formatiraju u istim omjerima i relativno čisti režavi vokali frontmena David Draimana. Teško da će se s ovakvim receptom koji se već po četvrti puta pokazao dobitnom kombinacijom ponovnim osvajanjem USA no.1 od njih dočekati neki eksperiment, stilski zaokret ili promjena fazona i zvuka. Oni imaju vlastiti trade-mark koji će očigledno ostati zabetoniran još tko zna koliko dugo vremena na istoj poziciji bez ikakvih značajnijih evolucijskih pomaka otprilike na onom nivou kako su albume redovito isporučivali Ramones ili AC/DC. Koristeći onu staru poštapalicu 'čuo si jedan album - čuo si sve albume', Disturbed su se bez ikakvih većih trzavica i kompozitorskih oscilacija popeli na vrh američke hard-rock/heavy/ nu-metal scene s kojeg se jedino mogu spustiti ako dosade svojim fanovima. Što je posebno interesantno, za razliku od spomenutih punk i hard-rock ikona koji su kroz karijeru izbacili sijaset legendarnih hitova čije melodije znaju i oni koji možda u svojim fonotekama nemaju niti jednu njihovu ploču, Disturbed sa svojih 5 studijskih albuma nisu ostvarili ama baš niti jedan veliki komercijalni singl pogodak, te nemaju niti jednu 'himnu' kakva bi se trebala očekivati od megamilijunski tiražnog banda. Njihovi odreda mršavi plasmani singlova (najveći domet su ostvarili sa "Prayer" 2002. USA no.58, UK no.31) samo su dokaz prosječno izbalansirane pjesmarice koja ne ostaje dugo u uhu.

Otprilike takva konstatacija se nameće kada se presluša njihov najnoviji album "Asylum" objavljen 27.VIII 2010., mada će početak sa instrumentalom "Remnants" navesti da su Disturbed nešto mijenjali u svojem pristupu. Prvo vas dočeka elektronski zvuk syntha koji monotono uvlači u psihodeličnu sympho atmosferu potkrijepljenu pokušajima sintetičke orkestracije i iznenađujućom melodijom akustične gitare sa elegičnim uplivom u Pink Floyd-ovsku tromu rock laganicu koja je ustvari samo intro za naslovnu skladbu "Asylum" (drugi singl) i prvotno je bila zamišljena kao jedna kompozicija. No, njihova specifična komercijalna pronicljivost i pomanjkanje hrabrijeg eksperimentalnog pristupa odlučila je da skladbe razdvoji u dva komada jer tko će slušati singl dugačak 7 minuta... Pjesma "Asylum" ima još neke solidne performance koji vuku na stanovite thrash elemente s malčice zamršenijim aranžmanom koji blago zamiriše na progressive reference, ali sve je to praktički samo lagana klopka za navlačenje mišljenja kako se Disturbed mijenjaju. No, ne mijenjaju se - od naredne, brze "The infection", pa do posljednje "Leave it alone" slijedi njihovo klasično sistematiziranje s redom umjerenih metal žestica i hard-rock mid-tempova, tako da je sve skupa na koncu konca snašanje laganije komercijalne metalulgije s kamare na kamaru. Nešto kao reciklaža bakra, cinka i aluminija gdje je odvojeno teško gvožđe... Stoga nema potrebe analizirati pjesme jer su odreda rađene u prepoznatljivom hard/heavy/nu-metal maniru s povremenim emo frustracijama i laganijim atmosferičnijim detaljima (primjerice u prvom singlu "Another way to die"), a jedino po čemu su koliko-toliko zanimljive jesu liričke opservacije o Draimanovim osobnim srceparajućim iskustvima i izgubljenim borbama ("The infection", "My child" i vrlo dobra "Crucified"), te nekoliko osviještenih, polu-angažiranih tema o globalnom zatopljenju ("Another way to die"), kriminalu ("Innocence"), holokaustu iz vremena drugog svjetskog rata ("Never again") ili pak, fikcijskih fantazijama o vukodlacima i demonima ("The animal" i "Serpentine"). Odmak od uobičajene tematike malčice je pomjeren u pjesmi "Sacrifice" koja govori o raskolu ličnosti nadahnute romanom Robert Louis Stevensona "Dr. Jekyll And Mr. Hyde", ali u principu sve skupa je koncipirano tako da čitav album zadovolji one najšire apetite publike za malo misticizma, malo politiziranja i fantaziranja, te uobičajenih emocionalnih preokupacija. Nikakvih bitnih poruka, a na koncu niti nikakve zabave. Samo ozbiljan peglajuće promišljeni gard. Eh, a kad na samom kraju uslijedi obrada U2 "I still haven't found what I'm looking for" (označena kao "Ishfwilf - hidden track"), posve je jasno da bi Disturbed htjeli svim silama napraviti klasik s kojim bi konačno ostvarili himnu stadionskih razmjera. Ali im već po peti puta to nikako ne polazi za rukom. Draiman je preozbiljan tip sa strogo odmjerenim komercijalnim načelima koji svoje tulume i pijanke ne umije ili ne želi preslikati u tekstualnu avanturu i zabavljački metal svjetonazor. Neduhovit je, nemaštovit, suhoparan i kreativno površan autor koji izbjegava bilo kakvu egzibiciju. A tako se baš i ne može napisati solidan hit.

Bonus sadrži još tri skladbe - stari hit "Down with the sickness" i "Stricken" uživo, te posve starinski proziran hard-rock "Living after midnight" koji je očito nadahnut mainstreamom glam-rocka 70-ih i klasičnim AC/DC shemama.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/09/2010