Debi zagrebačkog rock trojca pokazuje čvrstu autorsku notu koja se nažalost nije najjasnije tonski izrazila.

Paytralon Music je autorski projekt Damir Škrleca - Škrle iz Zagreba nastao 2009. godine kome su se priključili Srđan Stojić - Serđo (gitara) i sedamnaestogodišnji Ivica Markić - Kaos (konge i bubnjevi), a već odmah u startu su se pobrinuli i za management. Pomalo pretjerano što se tiče managementa jer je ovaj njihov prvijenac još u debelim povojima s neizgrađenim kosturom nečega što bi po svemu sudeći trebalo funkcionirati kao klasičan band. No, okey, tako im se učinilo da bi band trebao odmah na početku zaigrati na nekakvu profi varijantu, ali osnove za tako nešto su još uvijek na vrlo klimavim nogama.

Ovaj materijal je kućna lo-fi radinost gdje je Škrla uglavnom bio glavni meštar na gitari, vokalima i kompjuteru, te unatoč lošoj tonskoj realizaciji pokazuje da ima čvrst kreativan temelj za budućnost. 10 autorskih pjesama odpjevanih na hrvatskom jeziku donose rockerski svjetonazor gubitnika i sanjara, a 4 obrade samo potvrđuju njihov, ili bolje rečeno Škrlin senzibilitet. Izuzme li se šuplji zvuk, oscilacije, neujednačenost, obilje šumova i neočišćenih snimaka od brumova i pripadajućih neželjenih frekvencija koje su sastavni dio snimanja, te hermetički tupi i monotoni odjek ritam mašine, kao i povremena ispadanja svirača iz metronomskog sklada što se sve moglo fino zapeglati sa produkcijom, nailazi se na evidentno kvalitetne pjesme koje imaju konstantu i jako autorsko uporište. Škrla je vrlo dobar tekstopisac i sasvim solidan pjevač sanjarskog raspoloženja uglavnom okupiranog emocijama i romantikom s ponekim pikantnijim buntovničkim stavovima negdje na razmeđi Neil Younga, The Rolling Stones, The Byrds i klasične rock škole 60-ih i 70-ih. U lirskom pogledu, Škrla se adekvatno može uklopiti u kantautorski rang od Tomislav Zorića iz Olovnog Plesa i Zdenka Čolića iz švedskog Refugee Project Band sve do Nene Belana. Svirka je također solidna s ukrštenim linijama ritam i solo gitara, mnogo se pažnje posvetilo melodijama uglavnom u mid-tempovima, a neke od njih umnogome asociraju na provjerene rock standarde, poput primjerice uvodne "Život tupih koraka" čija je paralela sa "Like a hurricane" očita. Mada su sve pjesme standardno aranžirane i imaju svoju dušu, linearna crta kućnog rada omeđenog ritam mašinom gdje nije bilo nikakve mogućnosti za bolja riješenja već nakon treće-četvrte skladbe se počinje pretvarati u monotoniju. Vrijedi izdvojiti odmetničke "Svjetla neona" i "U majici kratkih rukava", te pratećim vokalima harmoniziranu "Putnici" i laganu elegiju "Van pameti daleko", no u principu, sve su to samo konstrukcije na koje se može mnogo toga dograditi. Obrade uz što prikazuju veliki dio profila Škrle i ekipe, dokazuju da se nisu samo upustili u kratkotrajnu avanturu, već da se od svega ovoga može nešto daleko konkretnije očekivati u narednom periodu. Dedićeva "Tamo, tamo da putujem" posve odudara od ostatka materijala jer ne sadrži monotonu ritam mašinu, dok su "Fortunate son" (C.C.Revival), "Gimme shelter" (The Rolling Stones) i završna "Wind cries Mary" (J. Hendrix) realizirane u suhoparnom gažerskom izdanju mada se Paytralon Music vjerojatno tako ne žele izražavati.

Poraditi mnogo više na produkciji, koristiti žive bubnjeve i smjelije se upustiti u eksperimentalizaciju zvuka, a i svirke - rezultiralo bi s vidljivije čišćim horizontima, pa i komercijalnom prihvatljivošću. Potencijal je tu, samo ga treba detaljno dotjerati.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/10/2010