home > mjuzik > Reptilian

kontakt | search |

KEEP OF KALESSIN: Reptilian (Indie Recordings/ Nuclear Blast, 2010)

Eurovizijski do-viceprvaci na svojem petom albumu su pružili 8 solidnih komada kojima manjka zajednički zvučni i stilski koncept. Miš-maš kolaž ekstremnog death/blacka, laganijeg progressiva i pompoznog symphonic-metala.

Kada su 2010. ovi norveški, nekad ekstremni metalci nastupili na Euroviziji i osvojili respektabilno treće mjesto sa pjesmom "The dragontower", veliki dio metalne horde ih je sistematski prekrižio iz svojih fonoteka. No, zato su uspjeli steći novu publiku afirmiravši se kroz ovaj degutantni televizijski spektakl s pokušajem sličnom finskim Lordima koji su prije nekoliko sezona bili i pobjednicima. Eurovizija odmah stvara sasvim drugačiji sliku o ovome bandu, ali izuzev tek nekih sitnih vezova, njihov peti album objavljen 10.V 2010. još uvijek ima sav šarm brutalnog metala kakvim su osvajali na prethodnim radovima, a osobito na trećem "Armada" (2006) i četvrtom "Kolossus" iz 2008.

Ovdje su iz onog black metala, a potom death/blacka zašli u sympho križanac stilova sa prihvatljivim eksperimentalizacijama kojima nadograđuju vlastito načelo razvoja prilikom čega ne pokazuju nikakve vidne znakove eklekticizma u koji se obično upada nakon gotovo dva desetljeća karijere. 'Gmizavac' donosi neke vrijedne novine u zvuk Keep Of Kalessin, prije svega melodijske linije gitara i klavijatura koje su se mogle primjetiti i na prethodnom albumu, ali ovaj puta su daleko promišljenije i finije realizirane, djelomično i zato jer nisu rad temeljili na 'at first take' sistemu snimanja. Mnogo harmonizacija s povremenim eksperimentima obogaćuju njihov bazični stil, ali primjetiti će se da ipak postoji jedan problem. Naime, nije jasno da li band želi biti simfonijski death/black metal ili projekt za eksperimentalne porive lidera Arnt Obsidian C.-ija. Možda to i nije toliko bitno u ovome momentu, ali s vremenom se često zna pokazati da eksperimenti sa stilizacijama osim svojih pozitivnih strana umiju imati i varijabilne posljedice. Vjerojatnost ka strukiranim progressive elementima koji su vidljivi u nekolicini skladbi očita je Obsidianova protuteža eurovizijskog bremena; dok jedni od ovog albuma traže plitke, glupe i naivne pjesme, kakvih na svu sreću ovdje nema, drugi traže sve elemente s kojima bi ih se moglo diskreditirati. Međutim, slušajući "Reptilian" u jednom komadu (nešto manje od sat vremena) stiče se dojam da se band pogubio u želji za ravnotežom, skladom i simetrijom kao da doista nisu znali za šta da se opredijele u konačnom rezultatu.
[ Keep Of Kalessin @ Zagreb, 5.II-2009. ]

Keep Of Kalessin @ Zagreb, 5.II-2009.   © horvi

Prve tri skladbe "Dragon iconography", "The awakening" i "Judgement" revno slijede rapidni napredak banda u fuziji black/deatha sa svim potrebnim medikamentima; nije to ništa specijalno - nekoliko solidnijih riffova, harmonija klavijatura, dizanja dinamike, uobičajenih solaža i mlatarenja hobotnica-bubnjara Vegar 'Vyl' Larsena s ponekim eksperimentalnim izletima, natruhama progressive elemenata i razvučenim vokalnim refrenima u svrhu obogaćivanja bazičnog stila. Ova druga "The awakening" možda je malčice predugačka (8 minuta), a potom slijedi eurovizijski hit "The dragontower" sa zabavnom folk potkom i privlačnim, lakopamtljivim refrenom kojeg Torbjorn 'Thebon' Schei pjeva čak i čišće i razumljivije nego li bi se moglo nadati spram svih onih grčevitih vokala po kojima je prepoznatljiv. Tu se nema šta prigovarati, pjesma je opravdala izbor Norvežana da je plasiraju na takmičenje i pokazala da i ovakvi brutalni, pa i underground stilovi mogu komotno proći pored svega onog neukusa koji vlada lakoglazbenim estradnim tokovima. Međutim, drugi dio albuma je nazovimo 'problematičan' i odudara od nekakvog zvučnog koncepta, mada se na kraju ipak pokazuje da koncept ustvari nije niti postojao. "Leaving the mortal flesh" se gubi u svojem brutalnom razaranju i kompliciranim tehniciranjima gitare gdje na svu sreću postoje i konstantne melodije, da bi prava zbrka nastala u laganoj "Dark as moonless night". Malo je tko mogao pretpostaviti da će se band odvažiti u baladu sa komercijalnim predznakom. Ako se kojim slučajem ova pjesma zavrti na radio programima, teško će se moći prepoznati da iza nje stoji ekstremno brutalan black/death metal band. Elem, više odgovara Metallici i Iron Maiden, no jedina razlika je u vokalu. Naredni problem je "The divine land", inače snažna i motorička pjesma popraćena zborskim arijama The Dragonchoir koji donose pomutnju zajedno sa simfonijskim harmonijama klavijatura s očiglednom željom da se napravi velebna death/black kompozicija. U principu, ona kao takva sasvim fino sjeda kao solo kompozicija, no nikako se ne uklapa u prvi i daleko konkretniji dio albuma. Funkcionira pretjerano pretenciozno i pompozno, te se osjećaju natruhe gothic-metala i mekše 'pop' struje. Posljednja "Reptilian majesty" sa svojih 14 minuta je kulminacija ove pompozne zbrke; prve tri i pol minute brusi sa frenetičnim deathom, a potom neobjašnjivo tone u doom tempo, a naposljetku u sasvim ambijentalni sympho-rock s minimalističkim laid-backom klavijatura kao da je u pomoć pozvan Philip Glass, te sa dionicama koje su gotovo u rangu Pink Floyd i klasičnih progressive-rock/metal bandova. Ima tu fino ugođenih struktura, pokušaja orkestracija i nijemih arija The Dragonchoir zbora, ali se metalni zvuk skoro posve izgubio u pretjeranoj želji da se ostvari nešto monumentalno nalik otprilike na čuvenu "Child in time" Deep Purple.

Točnije rečeno, album ima 8 sasvim solidnih pjesama, no one se mogu izdvajati kao same za sebe, odnosno cijeli album je ništa drugo do zbirka nabacanih Obsidianovih kreacija na jednu hrpu. Premda su tematski djelomično povezane sa zabavnim pričicama o gmazovima (prošli je bio o zmaju), zvučni dio uvelike oscilira po stilu tako da sve skupa ostavlja dojam da je pjevač Thebon ugošćen kod jedno 5-6 različitih metal, rock i progressive bandova. To istovremeno nije ništa loše, no stvara prilično razdvojene i neusklađene komade poput kompilacijskog kolaža ili 'tribute' albuma sa raznim izvođačima na zadanu temu. Ako je Obsidian iskonski želio napraviti ovakvo kreativno tumbanje skakanjem sa stila na stil, onda je u tome zaista uspio, ali čisto sumnjam da su mu takvi bili porivi. No, ako ništa drugo, pokazao je da band ima afinitete i na nekim drugim područjima koja bi im u budućnosti možda i bolje pristajala. A i možda je nekim slučajem odlučio da traži posve novi izraz. Koliko se čini, ovo je imaginarno 'prijelomni' album, a pravo stanje stvari saznati će se tek na idućem ostvarenju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/09/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Maori i crni Gonzales

ATHEIST RAP: Maori i crni Gonzales (2024)

| 09/12/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: Stranci, EP

SCARLET NOTES: Stranci, EP (2024)

| 06/12/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Gateway to Oblivion

GLIS: Gateway to Oblivion (2024)

| 05/12/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Semi-final Hour of the Flood / Drunk Love Music / Zamka

ON TOUR / GLIB / BAOBAB: Semi-final Hour of the Flood / Drunk Love Music / Zamka (2024)

| 05/12/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: Emanations of Forgotten Past

LABOUS an ANKOU: Emanations of Forgotten Past (2024)

| 03/12/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*