Debi album friško okupljenog švedskog heavy metal sastava koji nam dolazi u zagrebačku Tvornicu 20.XI 2010. vraća se korijenima žanra s početka 80-ih pod utjecajem zvuka ranih Iron Maiden i Saxon.

Švedski heavy-metal band iz Nykopinga osnovan je u proljeće 2009. pod imenom Scavenger (strvinar) kojeg su neki odmah prozvali 'smetlar', ali su nakon što im se ubrzo pridružio pjevač Riley promijenili ime u Steelwing jer je prethodno izazivalo pogrešna i posprdna tumačenja. Ime Steelwing su odabrali inspirirani omotnicom Judas Priest albuma "Screaming For Venegance" na kojoj je prikazana čelična ptica, a na prvim koncertima su uglavnom svirali obrade. Uz Rileya na vokalu, ostatak banda čine gitaristi Robby Rockbag i Alex, bubnjar Oskar, te basist Skurk. Prvi demo materijal snimljen 2009. u vlastitoj produkciji koji je sadržavao samo 4 autorske pjesme poslali su u Austriju na natječaj Rock The Nation gdje su osvojili prvo mjesto zajedno s grčkim Suicidal Angels u konkurenciji od 1200 izvođača, te su već na početku karijere imali sreću da se za njih sazna po cijeloj Europi i to izvan uobičajenih metal krugova. Gitarist Rockbag kaže da su nagradom bili posve iznenađeni jer su u brzopletosti zaboravili ostaviti svoj broj telefona i kontakt, pa su za pobjedu saznali sporednim putevima. Zahvaljujući pobjedi organizirana im je prva europska turneja sa Enforcer, Cauldron i Suicidal Angels i druga sa Blind Guardian, Sabaton i Alestorm, te su dobili priliku da odmah realiziraju i debi album. Interesantno, album je prvo objavljen u Americi (5.IV 2010), a tek onda mjesec dana kasnije u Europi.

Čelično krilo se na debiju predstavlja u čistom retro stilu NWOTBHM s početka 80-ih preuzimajući sve osnovne karakteristike klasičnog stila ranih Iron Maiden i Saxon, a za one s boljim pamćenjem, mnogo toga aludira na Grim Reaper i Warlord. Osam brzih i britkih pjesama vraćaju u sjećanje kada je heavy metal bio svježa, poletna, uzbudljiva i nepredvidljiva nova žestoka glazbena struja što su primjetili i ljudi iz Noiseart Records koji su im album producirali po svim parametrima ranih 80-ih. Čak su i Rileyove vokalne dionice naglašene brojim starinskim karakterističnim drhtavim krikovima na razmeđi falseta Ian Gillana i sintagma Bruce Dickinsona, a bubnjevi su gotovo plasično producirani da u nekim kompozicijama djeluju kao da su podebljani echo efektima. Ako ste kojim slučajem propustili cijeli razvojni put HM od sredine 80-ih do danas, onda je "Lord Of The Wasteland" upravo album za vas. Ovdje se apsolutno ništa nije promjenilo jer sav materijal vraća duh prvobitnih načela žanra s naglašenim gitarističkim riffovima i solažama, galopirajućim ritmovima, mekanim basovima i catchy melodijama.

Kratki uvodni instrumental "Enter the wasteland" neopisivo asocira na Diamond Head "Am I evil" koja im je očito više nego namjerno poslužila za inspiraciju, a nakon toga slijedi klasična školska HM navala pjesama koje su se bez ikakvih problema mogle utrpati na bilo koji album iz ranog perioda kada je metal još uvijek imao dovoljnu količinu r'n'r-a i hard-rock elemenata u svojoj konstrukciji. Pjesme kao što su "Headhunter", "The nightwatcher", "The illusion" i prvi singl "Roadkill (or be killed)" sa pratećim grlenim vokalnim refrenima jednostavno raspamećuju svojom britkošću, a melodični heavy-blues "Sentinel hills" samo potvrđuje da je band s obje noge u r'n'r-u a ne u nekakvim transžanrovskim križancima koji su ponekad toliko zapetljani da ih niti najdovitljivija tajna služba ne može razriješiti. Tekstovi su zabavni s preplitanjem imaginacija, stvarnosti, mitova i insinuacija na emotivne boli što sve skupa u paketu doprinosi neopterećenim ugođajem koji pomalo asocira na jednu vrstu parodiranja sa Manowar, ali funkcionira veoma dobro. Sve pjesme se kreću zacrtanom putanjom starinskih obrazaca s nekolicinom uobičajenih interludija, breakova, dinamičnim usponima, izmjenama tempova i melodija, te zapravo u ovih 50-tak minuta nema niti jedne slabe karike izuzev nekoliko navrata kada su se tek na moment zagubili u aranžamanima i predugačkim kompozicijama (poput 7 minuta dugačkih "Under the scavenger sun" i završne "Clash of the two tribes"), no to im se može tolerirati.

Zarazne melodije, jasne i čiste linije, brzi tempovi. Prošlost se vratila u punom sjaju vremena kada još nije bilo thrasha, deatha, blacka, dooma, industriala, power-metala i svih onih metalurških izvedenica nastalih 80-ih i 90-ih.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/11/2010