Nema dileme, Duffy je potvrdila sve epitete megamilijunskog debija "Rockferry" da osim što je velika zvijezda britanskog retro soul-popa i vrlo pronicljiv strateg vlastite karijere koja se neće zaustaviti samo na čudu jednog hita kakav je bio "Mercy".

Dvije godine je cijela mašinerija oko nje promišljeno planirala njen naredni korak, pa je tako Rough Trade samovoljno odlučio da distribuciju prepusti daleko većem Mercury Records, a da se ne nastavi priča koju je zapoćeo Bernard Butler (ex-Suede) koji ju je praktički otkrio i plasirao u zvijezde, za novog producenta i kompozitora odabran je Albert Hammond. Njega se vrijedi prisjetiti iz onih velebno komercijalnih 70-ih godina kada je drmao top-listama s cijelim nizom hitova od kojih su se vjerojatno najviše u pamćenje urezali "The air that I breath" The Hollies 1974. i "When I need you" prvotno napisana za Carole Bayer Sager 1976., a potom je u verziji Leo Sayera 1977. osvojila UK no.1 i postala ogromni svjetski evergreen-stiskavac hit. Spomenimo još da je Hammond radio i pisao mnoge hitove za Starship, Chicago, Tinu Turner, Whitney Houston, Julio Iglesiasa, te je autor onog multimiljunskog hita "Don't turn around" koji je proslavio švedsku pop grupu Ace Of Base 1993. godine.

S ovakvim maestrom koji je odmah odprve ukapirao šta mu je zadatak nije bilo teško napucati album pop bombončićima, pa je već prvi singl, zarazno-plesni r'n'b "Well, well, well" sa catchy refrenom dobra dva mjeseca uoči izlaska albuma plasiran na youtube kao video-spot i naveliko emitiran na MTV bez obzira što opipljivi cd-singl još nije bio niti objavljen. U pjesmi su kao prateća ritam sekcija odabrani čuveni američki hip-hoperi The Roots, te je djelomično i zbog toga album sniman u New Yorku, dok je ostatak materijala urađen u Londonu. A sama pjesma je u principu istrgnuta iz samplirane melodijske matrice onog velikog house-rap hita "Gonna make you sweat" C&C Music Factory 1991. Sama konstitucija albuma je predvidljiva; nema tu nikakvih velikih iznenađenja, sve su to vješto osmišljene i dotjerane pjesme kakve su se nekad radile za crnačke ženske vokalne pop skupine tokom 60-ih godina u soul maniru, a jedino po čemu se tek poneki brojevi razlikuju osim, naravno produkcije, jest suvremeniji elektronski zvuk. Tako u uvodnoj "My boy" uz početni žamor i aplauz publike koji upravo asocira na studijske TV emisije iz 60-ih kada je audijencija sjedila i mahom bila okupirana žvakačim gumama, izvire mekani plesni electro-pop/ disco koji aludira da bi se nešto značajnije moglo promijeniti u kompletnom zvuku albuma, ali brus... Već naredna "Too hurt to dance" je klasičan lagani starinski soul-evergreen kao izvađen iz ere prije The Beatles, cirka 1961. sa gudačkim orkestracijama i sentimentalno - nevinim tekstićem o emotivnim patnjama na plesnom podiju, taman za tinejdžere koji tek počinju izlaziti u diskoteke. U tom stilu urađene su još skladbe "Don't forsake me" i nešto brže "Breath away" i završna "Hard for the heart" koje osim stiskavca, mogu poslužiti i za laganu čagicu. U ovoj posljednjoj Hammond se poslužio kružnom melodijom s obiljem gudača i patetično-emotivnim akcentom kojim aludira na onu 'suvremeniju' indie populaciju kojoj je plafon nekakve tzv. alternative Coldplay. Jedan od uspjelijih Hammondovih pogodaka je plesna "Keeping my baby" koja priziva standarde obrasce ranog disco zvuka 70-ih sa duhačima, gudačima i bogatom ritmičkom konstrukcijom, te "Lovestruck", diskoidna pjesmica s laganim elektronskim šlihom podebljanim gudačima, a zvuči kao stvorena za Kylie Minoque. Čak je i otpjevana u njezinom vrckavom maniru, te je moguća najava promjene zvuka na sljedećem radu koji bi mogao biti 'elektronskiji'. Ali na to će se vjerojatno čekati barem godinicu-dvije, sve dok se ne ispucaju svi mogući krediti ovog albuma koji ima barem 4-5 potencijalna hita. O naslovnoj "Endlessly" se ne može baš nešto previše bisernog reći osim da je lagana soul-pop lamentacija na temeljima Presleyevih srceparajućih evergreena s laganim gitarskim country prizvukom a'la "Blue moon" na koju je u završnici dodana orkestracija i laid-back starinskih orgulja. Jedina pjesma koju nije napisao Hammond je "Girl", obrada Don Paula i Paddy Chambersa, pokojnog bubnjara, pjevača i gitarista malo znanih mercybeat i rock grupa The Big Tree, Faron's Flamingos, The Krew, The Eyes i The Escorts iz Liverpoola koje su djelovale uglavnom tokom 60-ih godina. U ovoj verziji, pjesma je idealan nadomjestak za plesni soul Amy Winehouse.

U konačnici, nismo dobili ništa posebno. Deset pjesama s tendencijom klasičnih starinskih crnačkih bubblegum soul balada i vrlo malo suvremenog pop zvuka 21. stoljeća, no njezin upečatljiv vokal izvukao je sve kompozicije u vrhunski komercijalni derivat. Produkcija je bogata i raskošno dekorirana orkestracijama, tako da se sve skupa nastavlja na debeli retro u očekivanju narednog koraka još uvijek prve dame britanskog soula Amy Winehouse. A ne treba zaboraviti niti Adele koja priprema svoj drugi album...

Kao pikanteriju, spomenimo aferu koju je Duffy imala sa John Lydonom (P.I.L., ex-Sex Pistols) u backstageu za vrijeme dodjele Mojo Awards u ljeto 2008. Lydon je izjavio da ga je Duffy ozbiljno uvrijedila; mislio je da ga želi pozdraviti, no ispred nosa mu je zatvorila vrata i umjesto pozdrava ga nazvala 'cunt' u trenutku kada je trebao davati interview. Malo je trebalo da ne dođe do tučnjave, a izvještaji govore da nije bilo posve jasno šta se desilo jer se incident zbio bez prisutnosti svjedoka... Kasnije je Lydon prepravio priču, a Duffy je cinično komentirala da je on ogavan tip s ružnim navikama i još gorim ponašanjem, te da joj je žao što mu nije razbila gubicu. Nije se šaliti s njome premda pjeva ovakve srceparajuće baladice...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/12/2010