home > mjuzik > O (Disambiguation)

kontakt | search |

UNDEROATH: O (Disambiguation) (Tooth & Nail Records/ Roadrunner, 2010)

Trenutno najpopularniji christian-rock band, metalcoreaši s Floride na sedmom albumu pokazali su detaljnu slojevitost i kompaktnost podarivši 11 različitih, uglavnom kompleksnih pjesama.
[  ]

Prvenstveno američki fenomen christian-rocka s istočne strane kontinenta koji mic po mic pristiže u Europu, a posljednjih godina i u naše krajeve, odavno je priznat kao jedan specifičan fah r'n'r-a u pogledu svjetonazora, no ne i same glazbe koja se stilski ne razlikuje po ničemu izvan uobičajenih žanrova. Tako već dobre 3 decenije djeluje cijeli niz izvođača inspiriranih različitim biblijskim i kršćanskim načelima (od Starog zavjeta do protestantizma i općenitog kršćanstva), a najveće zasluge za uvođenje takvih segmenta u rock svakako imaju U2, Ray Charles i djelomično neke rane gospel pjesme Elvis Presleya, a neki mu pripisuju i Dylanove, kao i Johnny Cashove utjecaje. Stilski se proteže na mnogobrojne žanrove od bluesa, countrya, hard-rocka, elektronike, hip-hopa, punka, gothica, alternativnog i indie-rocka sve do industriala, nu-metala, metalcorea, thrasha i ekstremno brutalnih oblika poput grindcorea, speeda, deatha i blacka koji se u ovom slučaju naziva unblack-metal. Kao najtipičniji (a i najpopularniji) predstavnici christian-metala izdvajaju se stari hard/heavy-metalci Stryper čiji je album "To Hell With The Devil" 1986. prodan u 2 milijuna primjeraka, zatim hard-rockeri Creed sa fantastičnim učinkom od 35 milijuna prodanih albuma, kalifornijski nu-metalci P.O.D. (10 milijuna), metalcoreaši As I Lay Dying, prvi ekstremni christian death-metalci, australski Mortification, a od novijih valja izdvojiti progresivne math-metalcoreaše August Burns Red, Norma Jean i momentalno najpopularnije od svih njih, Underoath. Neki stručnjaci u christian fah uvrštavaju i Linkin Park, pa i Killswitch Engage zbog spiritualnih tema.

Sam band Underoath imao je neslavnu i burnu prošlost. Osnovani su 1997. u Tampi na Floridi (USA) inspirirani nekim imenom kojeg su pronašli u Bibliji, te su u početnoj fazi karijere doživljavali mnogobrojne brodolome pa se naposljetku desilo to da danas u njemu nema više nikoga od izvorne postave. Prvi frontmen Dallas Taylor napustio ih je 2003. kada je već skoro kompletna postava bila izmjenjena pod vrlo čudnim okolnostima i imala je samo jednog originalnog člana, bubnjara Aaron Gillespia, te su im gotovo svi predviđali definitivan raspad. A kako i ne bi kad su prva tri albuma "Act Of Depression" (1999), "Cries Of The Past" (2000) i "The Changing Of Times" (2002) kupili samo njihovi prijatelji, poznanici, rodbina i susjedi. Tiraži su im jedva zaokruživali cifre od nekih 1000 komada i da se u igru sasvim slučajno nije umješao producent James Paul Wisner, vjerojatno bi se Underoath pospremio u zaborav lokalne floridske metalcore scene.

Sa potpuno novom postavom, u ljeto 2004. objavljuje se četvrti album "They're Only Chasing Safety" za Solid State Records koji je uz pomoć ogromne promotivne kampanje već u prvom tjednu po izlasku prodan u nevjerojatnih 100.000 primjeraka, ali je na veliko razočaranje dosegao samo neuočljiv USA no.101 jer je konkurencija na top listama tog ljeta bila nemilosrdna (Norah Jones, Evanescence, Maroon 5, My Chemical Romance, Bad Religion, Snow Patrol, Slipknot, Alanis Morissette, Lenny Kravitz, Ash, Killswitch Engage, Linkin Park, Velvet Revolver, Avril Lavigne, The Killers...). Inače, zvanično je album prodan u nešto manje od milijun primjeraka i iznjedrio je dva omanja hita "Reinventing your exit" i "It's dangerous bussines walking out your front door". S petim albumom "Define The Great Line" objavljenim u ljeto 2006. za novog izdavača Tooth & Nail Records osvojili su USA no.2 i približili se samoj eliti najuspješnijih christian-rock bandova. Sa albuma su skinuta četiri singla "In regards to myself", "You're ever so inviting", "A moment suspended in time" i "Writing on the walls", MTV ih je vrtio dan i noć, a band je održao svoju prvu svjetsku turneju nastupivši po pozornicama Europe, Azije i Australije. Sa šestim albumom "Lost In The Sound Of Separation" (2008) ponovili su uspjeh prethodnika dosegnuvši USA no.8 i po prvi puta su se pojavili i na britanskoj listi (UK no.169), te se računa da su izuzev Creed i P.O.D. nadmašili po broju prodatih albuma i same Stryper koji su dugo vremena bili nedodirljivi bastion christian-rock scene. Pod ne baš kristalno jasno obrazloženim argumentima, u proljeće 2010. napustio ih je i zadnji originalni član, bubnjar Gillespie koji je posljednji koncert s njima odsvirao u Milanu 6.travnja taman kada se band nakon turneje spremao ući u studio.

Glazba Underoath spada u suvremeni metalcore i post-hardcore izvorno nadahnut bandovima poput At The Drive-In, Refused, Isis, ali i primjerice Radiohead, Jimmy Eat The World, Muse, prošarana je elektronikom, samplovima i eksperimentima, te je često umotana u slojevite progressive strukture. Lirika koja se često predbacuje christian-rock izvođačima da je samo svijetlo obojena opozicija sotonistima i black-metalcima, u njihovom slučaju nije tko zna koja prožvakana izvedenica i metafora iz Biblije i religijskog svjetonazora, već je općenit i društveni tematski sklop svakodnevice koju prikazuju u katarzičnom izdanju. Štoviše, kada se primjerice band ne bi deklarirao kao takav, vrlo je vjerojatno da ga velika većina ne bi doživljavala kao christian-rock band, već kao bijesne komentatore današnjice s pozitivnim stavovima.

Ovaj sedmi album "O (Disambiguation)" prvo je njihovo izdanje za Roadrunner Records koji im ustvari samo vrši distribuciju, a inače su ostali i dalje u Tooth & Nail. Također, ovdje su nakon neobjašnjenog odlaska Gillespia dobili novog bubnjara Daniel Davisona, bivšeg člana bratskih Norma Jean, tako da momentalno djeluju kao sekstet sa dvije gitare (Timothy McTague i James Smith), klavijaturama (Christopher Dudley zadužen i za elektroniku), basom (Grant Brandell) i frontmenom (Spencer Chamberlain). Već od prve skladbe "In division" koja je objavljena i kao singl, možemo se lijepo oprostiti od klasičnih primisli o pobožnim rockerima koji idu u crkvu i slušaju Eagelse, Dire Straits, Bon Jovija, Valjak i Gibbonija. Frenetični grubi i sirovi vokal koji izgara u hardcoreaškoj tradiciji bijesnog Henry Rollinsa i Evan Seinfelda (Biohazard), te sukladno sa raznolikim aranžmanom dovitljivo šara između bezdana tame i optimističkog svjetla vjerojatno nikada ne bi poželio u crkvi neki klasičan, da ne kažem konzervativan, kršćanski župnik ili dekan. Vokali Chamberlaina su isprepleteni tokom cijelog albuma sa posve krajnim dosezima od prljavo natopljenih slinom i agresijom do čistih, senzibilnih i romantičnih poput Matthew Bellamyija iz Muse (osobito u drugom singlu "Catch myself catching myself"), a kao protuteža na vagu, tu se pojavljuju i relativno umjereni prateći glasovi gitariste McTaguea. Za razliku od klasičnih metalcore bandova koji se u principu mnogo oslanjaju na tehniciranja i često na pretjerana math-rock petljanja, Underoath su znatno drugačiji u zvuku; uočava se da je svatko od ove šestorke vrstan kreativac i da su kao band kompaktni. Razvijaju melodije i aranžmane koji nisu suhoparna tehnička naklapanja i prepucavanja tko će od njih odsvirati dovitljivije sekvence, već ravnomjerno protežu cijeli niz različitosti koje im u globalu donose intrigantnost i uzbudljivost glazbe. Tako se kroz pjesme može čuti zaista svačega; od hardcorea ("Illuminator", "Vacant mouth", "My deteriorating incline"), fragmenata industriala, psihodelije, sludge-metala ("A divine eradication"), ambijenata ("Driftwood"), post-grungea... sa čestim izmjenama tempova i obiljem disonantnih gitara, elektronike i samplova do gotovo zborskih pjevanja s raznolikim tonalitetima što dokazuje njihovu crossover sposobnost da u samo jednu pjesmu utkaju pregršt stilova bez ikakvog silovanja konstrukcije. U određenoj mjeri, pjesme im pokazuju progressive strukturu koja ne pati od pada dinamike, već su protkane neprestanim kaotičnim intervalima headbanginga i neočekivano mirnih dionica, a sve to u relativno klasičnim formatima od 3-4 minute.

Bez obzira na veliku raznolikost stilova kojima se odlikuje svih 11 pjesama, album ima fluidan protok od početka do kraja sa kompleksnim periodima u kojima se uistinu ima šta za poslušati, pa čak i iznenaditi sa masno obojenom kratkom industrialkom "Revesal" koja podsjeća na Fear Factory križan sa The Young Gods. Mnogima se ovaj album može učiniti kao velika zbrka stilova nabacanih na jednu hrpu koja je povezana sa tradicijom njujorškog hardcorea 90-ih (Biohazard, Life Of Agony), nu-metala i kvazi-artističkih sklonosti ka progressivu, no u principu je riječ o veoma sofisticiranom radu koji uz neizostavne tehnikalije konvertira jednu vrlo vrijednu originalnost kakva mnogim perfekcionistima u fahu metalcorea i pripadajućim 'math' žanrovima manjka. Na svu sreću, Underoath nisu zaboravili na pjesmu i melodiju, tako da se ovdje može slobodno reći da imamo jednog od možda i ponajboljih izdanaka žanra za 2010. godinu.

A ona etiketa christian-rock/metal ne treba zbuniti; ovdje nije riječ o nikakvoj religioznoj propagandi, već samo o svjetovnim načelima koja pozitivno gledaju i reagiraju na svakodnevicu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*