Neprovjerena storija kaže da je Branko Mataja rođen 1923. u dalmatinskom selu Bekar (hm, gdje je to, ako nije omaška Bakar, ali on je u Primorju?), a onda nedugo potom mu se obitelj preselila u Beograd. S 10 godina napravio si je prvu gitaru, a u travnju 1941. su ga zarobili talijanski fašisti jer je zatečen na ulici bez identifikacijskih dokumenata, bacili u kamion i poslali negdje u Njemačku, neki koncentracijski logor. Na njegovu sreću, logor su oslobodili Amerikanci kojima je između ostalog kuhao, brijao ih i išao u nabavu, a kako su shvatili da umije svirati gitaru, jedan od narednika ga je odveo u neki vojnički klub gdje su se okupljale noćne dame. Naravno, tamo im je svirao sve i svašta dok su američki vojnici drpali ženske. Nakon završetka 2. svjetskog rata vratio se u Jugoslaviju, ali je ubrzo morao emigrirati jer je bila hajka na protivnike komunizma i suradnike okupatora, a on s američkim dosjeom u njemačkom koncentracionom logoru nije shvaćen kao podoban u novom sistemu. Želio je otići u USA, no dobio je odgovor da je kvota za Jugoslavene popunjena premda mu je majka bila Amerikanka što je navodno istina, ali nije mogao ničime dokazati (kasnije se saznalo da je rođena u Missouriju, a otac mu je Hrvat), pa je jedno vrijeme živio u engleskom kampu za raseljene osobe pored North Yorkshirea gdje je upoznao svoju suprugu Roksandu. 1949. godine im se rodio sin Bata, a Branko je radio u tekstilnoj tvornici, te u jednom brijačkom salonu. Dobili su britansko državljanstvo, a negdje početkom 50-ih su emigrirali u Kanadu gdje je postao licencirani brijač. 1963. je konačno došao u USA, prvo u Detroit, zatim u Salt Lake City, pa Las Vegas, a 1964. u Los Angeles gdje je nastavio živjeti sve do smrti - srčanog udara 2000. godine uzrokovanog glaukomom.

Cijelog života uz brijački obrt, Branko je svirao gitaru. Valja spomenuti da je pao u ozbiljan kompromis kada su 60-ih počele bivati moderne čupave frizure, a mladi ljudi su sve rjeđe posjećivali salon, pa je počeo popravljati gitare i srodne žičane instrumente, tamo negdje ranih 70-ih je u garaži u Satsumi 5811 imao potpuno opremljenu radionicu (navodno je reparirao gitare Johnny Cashu i Geddy Lee-ju), a po svemu sudeći, tu je i snimio svoja jedina dva albuma - "Over Fields and Mountains" i ovaj o kome je riječ - "Traditional and Folk Songs of Yugoslavia". Njegov sin Bata pričao je da mu je otac luđački zaljubljen u glazbu neke države iz Europe gdje je rođen, ali od toga ništa nije razumio. Branko je, biti će po svemu, sa strašću svirao pjesme kojih se sjećao, a tvrdi se da ga je uz lulu, duhan i strastveno pušenje redovito obuzimala nogometna groznica kada god je igrala reprezentacija Jugoslavije na svjetskim prvenstvima koja su se, zanimljivo, prenosila i na američkoj TV počevši od ispadanja 1958. u Švedskoj od mrskog neprijatelja Zapadnje Njemačke u četvrtfinalu, pa 4. mjesta 1962. u Čileu, te razočaravajućih amplituda kada se repka nije plasirala 1966., 1970., 1978., 1986. i onih rjeđih, poluspješnih nastupa 1974. u sve manje neprijateljskoj Njemačkoj, slabašnog eha u Španjolskoj 1982., a kaže, pripremao se otisnuti za Meksiko 1986., no tada se Juga nije plasirala jer se obrekla porazom u Beogradu od 'prijateljske' Istočne Njemačke 2-0, što je dalo prostora Bugarskoj koja je doletjela u Meksiko.



Kaže Bata da mu je otac satima i satima svirao te neke čudne pjesme, a evo, ovdje ih je naredano 12. Prije svega valja istaknuti da je Branko bio tehnički usmjeren svirač, a i proizvođač gitare. Svirao je na ručno izrađenu klasičnu jazz gitaru s elektronikom i pickupovima, te srebrnim umecima modificirajući zvuk na drhtava vibrata i tremola poput lahora vjetra, snenih šumova i rijetkih legata, elem sve u staccatima, a za one promoćurnije znalce, F rupe je pomaknuo dobivši specijalno ukrašene tonske kolorite inkorporirajući samu tehniku sviranja udaranjem po žicama isporučivajući kratku, tzv. udaraljkašku notu specifičnu recimo za neke heavy gitariste poput Eddie Van Halena, premda sa žestokom glazbom nije imao ama baš ništa, čak niti s r'n'r kulturom. Po istraživanju jednog od poznanika, tvrdi se da je snimano na običnom magnetofonu pretendirajući jednostavnost kompozicija u dvije oktave. Sve su instrumentali s nadosnimljenim dionicama još poneke gitare, legato ritma, kontrabasa i tu i tamo još ponekog žičanog instrumenta po jednostavnom d.i.y. principu gdje je magnetofon imao otvorene mogućnosti za produkciju oktavnog basa u delayu (kašnjenju) jer nije imao metronom, već se bazirao na slobodno psihotično prepuštanje prirodnom ritmu s efektima reverba dobivši dubinu i stanoviti drajverski trip. Ova, a i spomenuta ploča objavljene su negdje u periodu 1973-1974 za lokalnu izdavačku etiketu Essar Records, a mogla se jedino nabaviti poštom za 6 i pol dolara ili direktno u njihovom skromnom dučanćiću. Bata se sjeća da je nerado ikome puštao tu ploču, tek tu i tamo bi je nekome poklonio, no ionako nitko nije shvaćao i razumio što je gore snimljeno. Tek negdje kasnije, možda sredinom 80-ih pojavile su se neke srpske i jugoslavenske radio emisije u USA koje su saznale za te ploče i vrtjele ih u svojim programima. On i bilo koji član porodice nikada nisu posjetili Jugoslaviju premda je Branko imao sestru Tonku u Rijeci s kojom se povremeno čuo telefonom, a izgleda da mu je ona jednom došla u posjetu, a tada su se navodno posvađali. David Jerković, naše gore list u USA je prilično dugo nakon Brankove smrti otkrio ove dvije ploče, remasterirao ih i evo, konačno ponudio širokom auditoriju da otkrije jedan sakriveni talent za kojeg se nije znalo. Samo za kraj, mi svi ex-Yu vrlo dobro poznajemo ove tradicionalne pjesme bile one iz sevdaha, bosanske, hrvatske ili srpske pjesmarice. Često su obrađivane, neke smatrane i režimski sumnjivim nacionalističkim, kako god, dokaz su da to nikako nisu jer ih je Branko upio kao dijete i odnio sa sobom u Ameriku.

Naslovi: 1.Da smo se ranije sreli, 2.Sreo sam te, 3.Šušti bagrem beli, 4.Teško mi je zaboravit tebe, 5.U proletnje jutro, 6.Kolo, 7.Tebi majko misli lete, 8.Užičko kolo, 9.Tužna je nedjelja, 10.Hteo bi te zaboraviti, 11.Šumadijo šumovita, 12.Zapletenički Čačak

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/08/2022