Majko mila, s 82 godine ova stara dama avangarde i izumiteljica vox-extended tehnike još uvijek ima srca, snage i volje raditi albume. Ovaj je pripremala jako dugo, još prije nego li je objavila onaj solidan album "On Behalf Of Nature" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=25421 (2016) za kojeg se dalo pretpostaviti da bi joj mogao biti posljednji 'pravi' nakon kojeg će se povući sa scene. Ali, ne da se ona. Umjetnost je umjetnost, umjetnik radi i stvara čitav život, nema nikakvih predrasuda o toj staroj transfuziji neminovnog četvrtog, zadnjeg godišnjeg/ životnog doba, te kod nje na ovome albumu se, sasvim neočekivano stvara osjećaj nade.
Za razliku od onog fantastičnog albuma "Impermanence" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5028 (2008) kada je u uvodnoj temi "Last song" navodila zadnji ples, zadnju ljubav, zadnju šansu, zadnji izdisaj, ovdje se obraća na neočekivanu ljubaznost penzionera kao protuotrov vrijednostima koje se danas propagiraju. Nedavno smo imali vrlo sličan slučaj na zagrebačkom trešnjevačkom placu kada smo kupovali cimet; iza nas je stajao jedan stari gospodin koji je pozitivno komentirao 'deca, cimet je jako zdrav, smanjuje šećer i dijabetes', pogledali smo ga i zahvalili na opaski jer nam je pogodio tkivo života.
Ova stara majstorica na ovih 65 minuta ne donosi one lucidnosti, otkačenosti, smijuljice, zafrkancije i ine lepršave sumanutosti zbog kojih je voli svijet iz 80-ih ili 90-ih, nema ovdje one mladenačke energije i avanturizma ekspresivne zabave, šašavih podbacivanja i slojevitih konfrontacija. Ovo je posve mirna Meredith orijentirana na vokalne etide uz pratnju male skupine od 5 članova uglavnom zadužene za, naravno prateće vokale uz sitnu pripomoć violine, klavira, vibrafona, te kako voli navesti 'tijela kao udaraljke' što se figuriraju u pojedinim temama kroz lupanje dlanovima o vlastito tijelo. Uostalom, Bobby McFerrin je baš upravo maznuo taj njen izum za onaj ogroman svjetski hit "Don't worry be happy" (1988, UK no. 2, USA no. 1) što se i dan danas vrti po najkomercijalnijim radio stanicama, a ama baš nitko se ne sjeti istražiti odakle je taj prototip vox-extended 'body percussions' došao.
Full album:
Album je vrlo sličan koncept čuvenom filmskom klasiku "Book of Days" iz 1990. kombiniranom s "Do You Be" (1987), samo nema onih otkačeno šašavih dijafragmi kada je bila u najboljim godinama. Ovdje uvodna, kratka instrumental tema "Click song #3 Prologue" zvuči ko' raštelani oldschool industrial, a ista ima i dulju vox-extended verziju na sredini albuma s klopotanjem jezika, baš onako kako djeca u vrtiću znaju eksperimentirati s blejanjem, ali dakako, kod Meredith je to na vrhunskoj razini, te zvuči kao čudnovata komorna elektronska staccato glazba. Tri komada "Cell trio I, II & III" u kome sudjeluju, kako u kome, Ellen Fisher, Kate Geissinger, Joanna Lynn-Jacobs i Allison Sniffin poigravaju se s varijacijama vokalnih vježbi poput nježnih klavirskih melodija u kojima svaki glas ima svoju vitalnu ulogu. Bilo da su imitacije violine, klavira, violončela ili njene prirodne temperamentnosti kada nabaci neočekivane staccato vokale. Bolji znalci, poput nas, sjetiti će se one čuvene skladbe "Shadow song" koja asocira na kišu i kapanje vode s nadstrešnice u nepravilnim intervalima. Danas HNW izvođači drkaju mikrofonom po hlačama (uglavnom genitalijama) i predmetima da bi proizveli sličan efekt, ali mnogi osim eksperimenta ne poluče baš ništ osobito. Malo finog minimalističnog stereo poigravanja "Dyads" obogaćuje vibrafon u drugom dijelu poput mirnog minimal-techno ambijenta, "Happy woman" donosi razigrani avant-indie folk s kratkom violinskom dionicom i nekim prilično visokim soprano vokalima da je ona 'sretna, seksi, strasna, zdrmana, pohlepna, a i tiha, bijesna' žena. Baš himna za djevojku u najboljim godinama. Samo, Meredith je svjesna smrti i vlastite starosti s kojom se zajebava.
Drugi dio albuma počinje s "Branching", 9 minuta dugačkom elegijom šarenih melodija u kompleksnom izdanju, ovo je čak i najbolji, najoriginalniji komad, pa stiže klavirska balada "Lullaby for Lise", a ako do sada nije bilo plesa, on je "Generation dance", podsjetnik na one lude 80/90-te kada je Meredith imala ritmove i đipala, barem u srcu premda je ionako prezirala plesnu glazbu. Malo onomatopeje vjetra ("Breathstream") prije klavirskog instrumentala "Monk: dive" (svira Alison Sniffin) i nježno-vijugavog disonantnog drone podbacivanja u višeglasju "Melt", pa asocijacija na čuveni hit "O Superman" kolegice joj Laurie Anderson iz 1981. (UK no. 2) u 6 minuta dugačkoj "Passing" što se pretvara u stanoviti progressive sa četverodjelnim aranžmanom, te na koncu najdulja "Nyems" (9 i pol minuta) što fonetski zvuči kao dječja obligacija 'njami, njami, njami' u bezbroj repetirajućih varijacija s povremenim soprano falsetima kao intervalima. Izdavač tvrdi da je ovo njen vrhunac kreativnosti, ali dobro se zna da nije tako. Teško je više doseći onu poremećenu ludoriju pjesama "Madwoman's vision", iščašenost "Panda chant", ritmičku osebujnost "Plague" ili totalni ekscentrizam slavnog albuma "Dolmen Music" (1981) koji je u Njemačkoj bio proglašen albumom godine.
Naše bake i mame su umrle u njenim godinama, a ona još uvijek stvara potentnu, modernu classical vox-extended avangardu. Meredith, mi ti se divimo za sve što si napravila u ogromnoj i vrlo plodnoj karijeri kao šašava i otkačena, lucidna minimalistička umjetnica. Još samo jedan komentar, ove godine smo se sreli, zanimljivo, Rundek, Elena Hristova i nas dvojica komentirajući baš Meredith Monk. Rundek je rekao da nema pojma o Meredith, a Elena zna, gledala je u Skoplju. Mi bi voljeli da dođe u Zagreb, ako je ikako moguće. Koliko znamo, nikad nije nastupala u hrvatskoj metropoli, a ako bude prilike, to jest turneje, zašto ne?
I još nešto: trebao bi uslijediti i treći dio, to jest nastavak. Znači, ima ona još uvijek prave kreativne prisebnosti.
Naslovi: 1.Click song #3 Prologue, 2.Cell trio I, 3.Cell trio II, 4.Cell trio III, 5.Dyads, 6.Happy woman, 7.Click song #3, 8.Branching, 9.Lullaby for Lise, 10.Generation dance, 11.Breathstream, 12.Monk dive, 13.Melt, 14.Passing, 15.Nyems