Prošle srijede Good Vibrations nas je obasuo virtuoznom fuzijom žanrova na bazi funky-ja, jazza i elektronike. Brojka od preko 400 okupljenih ljudi nadmašila je očekivanja organizatora. Zanimljivo je bilo da se ovog puta dvorana nije postepeno punila kako su se smjenjivali bendovi, već je odmah na prvoj grupi bila na vrhuncu kapaciteta da bi sa zadnjim bendom tek neznatno opala.
Prije bendova, publici je podvaljena slušaona novog albuma od
She Loves Pablo "Try Mandarin" uoči promocije istog koja slijedi
sutra u KSET-u. Namjerno kažem podvaljena, jer nisam siguran da ljudi koji gotive večerašnje bendove gaje ikakve značajne afinitete prema mahom metaliziranom i grungeastom stoner/groove/rock zvuku. Nažalost, nisam bio nazočan u periodu dok je Pablo iskakao iz paštete kako bi zabilježio reakcije ljudi na potencijalno neželjene goste s playliste. Bojim se da bi u tom slučaju bio jedini koji poznaje sve pjesme s dotičnog uratka, ali bih se bez sumnje obradovao da sam naišao na jedinku koja bi dijelila moje oduševljenje glede novih Pablovih mandarina. A sada prislonimo izvjestiteljska ticala na večerašnju ponudu bendova. Idemo redom kako je i red:
MANGROOVE
Večer su otvorili neo funk soul braća i sestre koji zvukom bacaju na The Bastardz poškropljen s pola kapljice acida. Tehnički, svirka im je očekivano kvalitetna, zvuk kristalan, a bogatstvu aranžmana najviše pridonose lepršave dionice na klavijaturama. Njihova zvučna slika je lelujava i sjetna te nježno obavijena mističnom izmaglicom dodatno naglašenom zeleno-plavim bojama reflektorskog spektra. Međutim, publika je bila uspavana i tek promatrački zainteresirana, a komunikacija benda s publikom među pjesama nije davala štofa da se atmosfera digne na razinu aktivnijeg sudjelovanja. Povrh toga, ispred bine je "iskopan" polukružni jaz petometarskog polumjera. Kao da su na njegovim međama postavili ogradu s natpisom: "nezaposlenima ulaz zabranjen". I zaista, kad sam tim sektorom prošetao da ostavim ruksak s jaknom u svoj već otprije prisvojeni mrtvi kutak iza desnog zvučnika (jebiga, nikad nisam bio fan garderobe), osjećao sam se kao da bi u Americi bio šatganom propucan radi tresspassinga. Znači, osjećala se toliko čvrsta granica između izvođača i publike da bi se ovaj nastup mogao okarakterizirati više kao gledanje kino-projekcije benda na velikom platnu, nego kao koncert. Još su samo falile stolice, tribine, kokice, kikiriki, koštice i držanje parova za ručice.
ManGroove © Maja Paskaš
Stječe se dojam da pravi teren ManGroovea nije ugodno popunjena koncertna dvorana, već neki lounge bar gdje ekipa s koktelima čila u foteljama ili pak neki fini restoran gdje bend služi kao ugodna zvučna kulisa za romantične večere nakon koje parovi shvate da bi ih ispalo jeftinije da su se prošetali obalom Save i napravili piknik posred trave osluškujući si otkucaje srca uz žubor rijeke. Nemoj pomisliti da to išta loše govori o kvaliteti benda. Ona je neosporno na svjetskom nivou. Samo je pitanje postoji li publika ili barem odgovarajući vikend-termin gdje bi ManGroove dobio plesnu podršku i ovacije na višoj razini delirija.
ManGroove © Maja Paskaš
CHUI
Čim slušatelj/ica čuje Chui, lako na prvu loptu pomisli da bi se ovaj fusion jazz/rock/e(k)lektro trio trebalo zvati "Chui bubanj!". Naime, Janko Novoselić bubanj ne lupa, nego ga baš svira. I to toliko virtuozno da bi se skoro moglo ustvrditi kako se radi o bendu gdje bubnjevi soliraju dok im saksofon, kljave i sampler drže ritam. I zaista, vrlo je lako dopustiti bubnju da ti potpuno uzurpira pažnju svojim raskošnim grooveom i obiljem neparnih osminskih (a možda i 16-inskih) ritmova. Da se to ne dogodi, zadužen je saksofon koji više pjeva nego što svira, ako si to možete vizualizirati. Uloga saxa je da isporučuje melodijske teme i hookove za koje se slušatelj/ica može uhvatiti. One su dovoljno jednostavne i pitke da ih je lako zamisliti na vokalu. Klavijature i sampler u ovoj priči čine more basova i zvukopisnih pejzaža (aka soundscapes) u kojem bubanj i sax plivaju i rone.
Chui © Maja Paskaš
Sve u svemu, Chui u maniri instrumentalnih bendova sličnog usmjerenja pruža nit vodilju za putovanje maštom u pravcu kojim god poželite ići. Ali za razliku od eksperimentalnih glazbenih tvorevina, ovdje su bonus konstantan ritam i groove koji te mogu zaplesati. Nažalost, publika taj potencijal nije dovoljno iskoristila, pa se još uvijek činilo da bi se masa u dvorani radije izvalila na stolice izuzevši nekolicinu sramežljivo gibljivih fanova u prvim redovima.
Chui © Maja Paskaš
KOZMODRUM
Chui je uz glasno čujne ovacije ispraćen s bine, ali za Janka nema odmora, jer ga čeka nastup u još jednom bendu koji nosi sveto ime bubnja u svom nazivu. Iako se i dalje čini da je za njega sviranje bubnjeva odmor od svih napora, jer po opnama i činelama šara toliko opušteno da se čini kako bi i ti to mogao odsvirati da te probude u pola noći.
Kozmodrum © Maja Paskaš
Kozmodrum nam je osim bubnjeva koji su opet bili u stanju oteti spotlight ostalim instrumentalistima ponudio uživo odsviranu simulaciju elektronske muzike za party od jutra do sutra. Time je muzika ove večeri prebačena u brzinu više. Osobno bih koji put posjetio i party da muziku umjesto DJ-ja proizvode bendovi ovakvog zvučnog kalibra: razigrani bubanj, soundscape klavijature koje često ispuštaju i programirani beat, nenametljiv i jezgrovit puls bas gitare i dvije gitare koje pomoću raznih audio kemijalica (čitaj: pedala) nerijetko moduliraju organski zvuk u sin(es)tetički. Rezultat svega je dovoljno finesa i detalja za ljubitelje raskoši žive muzike, a opet dovoljno digitalnih sfera da i partijaneri dođu na svoje. Shodno tome, aktivnost publike se digla na višu razinu energije, ali daleko od toga da je atmosfera dogurala do razmjera kakve bismo očekivali na nekom party-ju. Pošto je specifična atmosfera u publici bio lajtmotiv aktivnosti na svim bendovima, više o tome ću reći u zaključnom odlomku. Po pitanju Kozmodruma bih još samo ispunio kvotu opaskom da su izašli na bis.
Kozmodrum © Maja Paskaš
U zaključku ću zasigurno zvučati nepopularno. Napominjem da se radi o mom osobnom dojmu kojeg slobodno možeš preskočiti ako predosjećaš da će ti pokvariti doživljaj koncerta. Uzmi u obzir da nisam navikao na činjenicu da je najveće dostignuće sreće na koncertu izvući od nekoga osmijeh s ledom. Pod normalno mi je da na koncertima plesne glazbe pozitivne emocije besramno, a ponekad i orgijastično šikljaju iz svih pora uzduž i poprijeko dvorane, tako da su mi kriteriji za vrednovanje pozitive možebitno vrlo visoki. Ipak, znam da na svaku naznaku pozitive uzvraćam najmanje dvostrukom mjerom. Dakle:
Osjećam se tužnjikavo dok ovaj dio pišem, ali ne mogu ne uočiti da se publika unatoč nevjerojatnoj brojnosti držala podosta rezervirano. Tko je god bio u fazonu laganog gibanja, držao se introvertirano, gotovo asocijalno, kao da tog trenutka u dubini sebe prolazi neke žešće osobne agonije koje navodno nitko ne razumije. Ljudi bi se zatvorili u svoje čahure iz kojih bi naznake srdačnijih emocija izlazile tek neznatno kroz rupice u istoj. I nažalost, ta vibra bila je zarazna. Jedini izljevi ekstroverzije su bile glasne ovacije nakon pjesama. Unatoč takvim ponekim bljeskovima svjetlosti, ni uz najbolju volju ne mogu koncertnu atmosferu svrstati pod Good Vibrations. S druge strane, vibra nije bila ni negativna, nego nekako bez jasnog predznaka, ali u svakom slučaju sam upio više hladnoće nego topline. Usporedbe radi,
na Svinu u KSET-u prošlog tjedna publika je također bila sramežljiva, ali iz njih je ipak isijavala lagana razdraganost čak unatoč činjenici da je bend bio bučan i mračan. I kako je onda moguće da poletni taktovi ove večeri nisu na površinu izgurali više radosti? Ako mi ne vjeruješ, otvori na FB-eventu bilo koju fotogaleriju i ako na fotkama gdje se vidi publika prebrojiš nasmijana lica na prste jedne ruke, platim ti pivu idući put. Tome su možda pripomogli i bendovi kojima je komunikacija s publikom između pjesama bila slabašna. A ako je muzika komunikacija sama po sebi, onda je emotivni odgovor publike na nju bio, moram to reći, prilično mlitav. Kada ljudi (potencijalno) oduševljenje drže u sebi, prema vani isijava melankolija. Ako je koncert bio magičan, siguran sam da ta magija nije bila ni crna ni bijela, nego više u 50 nijansi sive. Šteta, jer bendovi u nijednom segmentu muzičke magije nisu razočarali. Više sreće u svakom smislu priželjkujem idući put.
ognjen bašić // 17/03/2016