Prvi live album M.O.R.T.-a, snimljen 2022. u kultnom Vintage Industrial Baru, konačno je izašao početkom ovog mjeseca - i teško da je mogao stići u bolje vrijeme. Mortovci su nam oduvijek bili poznati kao bend koji na pozornici diše punim plućima, bend koji se tek uživo u potpunosti otvara. Zato je zapravo bilo samo pitanje pravog trenutka kada će za sobom ostaviti i live dokument koji hvata tu energiju i hvata je bez filtera, u svoj njezinoj sirovoj i nabrijanoj prirodi.

Koncert, kao i ovaj dvostruki album - otvara "Svijet se sužava". Od prvog takta jasno je da je bend u Vintageu bio ubojito raspoložen. Gitare paraju prostor u maniri Rage Against the Machine, ali s onom prepoznatljivom mračnom vibracijom koja je odavno postala zaštitni znak MORT zvuka. I dok prema kraju pjesme publika već urlajući ispunjava refren, jasno je da se ova večer pretvarala u nešto više od pukog koncerta. "Nikotinska kriza" još jače otključava ventil. Johnov vokal, tu već potpuno o(t)pušten, eksplodira u bijesu, ljutnji i iskonskom režanju koje vuče paralele s Baretom u najboljim danima. Zvrkova gitara, koja uz Johnov glas čini srce MORT-ove ekspresije, ovdje strši, grebe i vodi pjesmu kroz njihov prepoznatljivi glasno-tiho-glasno pristup. Blok pjesama - "Špiljski čov'k", "We're born" i "Osoba A" - koji zapravo služi kao predah, kratko spuštanje tenzija prije ponovnog uzleta.
A taj uzlet stiže brzo. "Ćaća", pjesma koja meni osobno nikad nije legla, ipak radi svoj posao u setu - pogotovo kao uvod u "Draga majko", trenutak u kojem se Vintage doslovno upalio. Tu se publika i bend spajaju kao jedno, a nevidljiva dimna zavjesa i pjevanje publike ostavljaju dojam da slušamo nešto kultno. "Samo se ti smiji" vraća fokus na emotivniji dio repertoara - jedna mala, prigušena balada u maniri ranih Pipsa, ali s klasičnim MORT-ovskim udarom u refrenu. "Na cesti" ponovno rastapa razmak između pozornice i publike, a u "Plamenu što kriješ" nakratko se otvara prozor u MORT u njegovoj najranjivijoj, najmelodičnijoj fazi. Ipak, ovdje mi fali onaj prijašnji šus energije koji je ovu pjesmu znao lansirati u totalnu katarzu. Sve je korektno, sve funkcionira, no nije me raznijela kao nekad - iako Zvrkov kratki Hendrixovski solo pri kraju pjesme donosi tračak stare magije.
"Olovni vojnici" služe kao kratki predah prije "Logora", gdje bend opet zvuči kao da mu je netko skinuo lanac. Ovdje koncert ponovno eruptira - a energija se prelijeva i u "Imam sve", još jedan brzi rafal koji savršeno prenosi ono što MORT uživo zapravo jest. U tom srednjem dijelu koncerta bend demonstrira razloge zbog kojih ih se već godinama smatra jednim od najboljih domaćih live actova: eksplozivne "U najljepšoj priči", furiozne "67 sati bez sna", te ritualne "Grli me iz pluća" tvore mini-blok koji Vintage pretvara u malu podivljalu arenu.

Za završnicu su ostavljene "Tango", "Nina" i "Pas", trostruki udarac nakon kojeg slušatelj albuma, završava u svojevrsnoj transpoziciji - kao da je teleportiran iz svoje sobe ravno u Vintage, među znojna tijela i razularenu masu. "Buka u glavi" zatim spušta adrenalin, ali i podsjeća na psihodeličnu stranu Mortovaca. Zvrkov wah ovdje otvara vrata u mali space-rock odmak koji je uvijek bio sjajna kontrateža njihovoj sirovosti.



Pred kraj koncerta slijedi "Mali Isus", u kojoj bend demonstrira koliko je zapravo svirački jak. Ovo je trenutak koji sam kao slušatelj albuma morao proživjeti sa zatvorenim očima; pjesma nosi, gradi, diže i potpuno ispunjava prostor. I onda - "Austrija". Zafrkantski kraj, simpatičan, ali i upitan. Osobno bih album zatvorio "Malim Isusom", ali možda baš to malo nesavršenstvo daje i dodatni šarm albumu. Ipak, ovo nije polirano izdanje, nego živi koncert sa svim svojim šavovima.

Album traje preko 90 minuta, što traži koncentraciju - možda i malo više nego prosječni live. Mogao je biti kraći, mogao je biti fokusiraniji, ali očito je da bend nije želio odabrati idealnu verziju sebe. Željeli su zabilježiti cijeli trenutak. I u tome su uspjeli.

Znam da su dečki iz Morta u najavi albuma povlačili paralele s velikim imenima domaće i svjetske scene, ali radije ću "Vintage" staviti uz bok jednoj drugoj, jednako iskrenoj live ploči - "Štala", kultnog, ali nedovoljno prepoznatog benda, Garage in July. Obje ploče dijele onu istu iskru: snimku koja ne pokušava biti savršena, nego istinita; dokument koji svjedoči kako bend zvuči kad se stvarno baci pred publiku, bez laži i skrivanja.
M.O.R.T. je bend s vjernom publikom koja i dalje raste iz dana u dan, a ovaj album to potvrđuje bez ikakvih ostataka. Vintage im je trenutno domaći teren, ali osjećaj je da će uskoro prerasti i njega. A nove svirke već su (gdje drugdje neg' u Vintage-u!) pred vratima - sutra i preksutra (27. i 28. 11.) - četvrtak je već rasprodan, a i petak stremi istom. Tko vam kriv ako niste uzeli karte na vrijeme.

"Vintage" je, ukratko, sve ono što M.O.R.T. jest: glasno, iskreno, emotivno, ponekad neuredno, ali uvijek živo. I upravo zato - vrijedno svakog preslušavanja.

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 26/11/2025