home > muviz > 23. ljubljanski međunarodni filmski festival Liffe (7. - 18.11.2012. @ Ljubljana i Maribor) report, dio 2.

kontakt | search |

23. LJUBLJANSKI MEĐUNARODNI FILMSKI FESTIVAL LIFFE (7. - 18.11.2012. @ LJUBLJANA I MARIBOR) REPORT, DIO 2.

Drugi dio reporta s najvećeg slovenskog filmskog festivala, i to njegovog dijela u Mariboru, plus par "ljubljanskih" filmova.
[  ]

Ponedjeljak drugog tjedna festivala započinjem drugim filmom večeri, grčkim "L" redatelja Babisa Makridisa. Priča je to o muškarcu, profesionalnom vozaču, koji živi u autu. Ništa neobičniji nije ni njegov posao - to je dovoženje posebnog meda ekscentričnom narkoleptičnom bogatašu koji sam ne može voziti. Sa ženom i djecom se nalazi na parkiralištu u točno određeno vrijeme, ne napuštajući svoj auto. Nakon što izgubi posao, život mu se mijenja.

Taj apstraktni prvijenac na tankoj liniji između komedije apsurda i egzistencijalne drame, je u isto vrijeme i na tankoj liniji između zanimljivog i dosadnog filma, ovisno o gledateljevim nazorima i filmskom ukusu. Osobno ne bih išao tako daleko kao jedna gledateljica koja je nakon filma komentirala da tako napornog filma svih ovih godina od kako ide na Liffe još nije vidjela, iako mogu razumjeti takav stav. Bilo bi to zapravo nepravedno prema filmu koji jednim drugim filmskim jezikom priča priče "običnih" ljudi koji su se našli na neobičnom putu u svojem životu. Uz to, par scena je odličnih, a ako treba "trpjeti" 80 minuta da bi se dočekao apsurdni kraj na koji se može samo nasmijati naglas, onda neka mu bude.
[ L (Babis Makridis, 2012.) ]

L (Babis Makridis, 2012.)

Još jedan prvijenac je "Avalon", švedskoga redatelja Axela Petersena u kojoj pratimo zgodbu 65ogodišnjaka kojem nije uspjelo odrasti. Nakon što je odslužio kućni pritvor, Janne otputuje u Bastad gdje se namjerava vratiti svom starom poslu - organiziranju zabava i otvaranju noćnih klubova. Nakon kobne nesreće samo par dana prije ključnog dana, Janne se potpuno gubi, izbjegavajući se suočiti s realnošću. No, nije Janne jedini, dok vidimo postupke njegove sestre ili prijatelja, vidimo da se radi o vrsti ljudi / staležu koji jednostavno živi u nekom svom svijetu.

Zanimljiv film, kojem ipak fali "ono nešto" da bi zaslužio bolju ocjenu i svesrdnu preporuku.
[ Avalon (Axel Petersen, 2012.) ]

Avalon (Axel Petersen, 2012.)

Puno bolji je bio talijanski "Reality" redatelja Mattea Garronea, u filmskom svijetu najpoznatijeg kao redatelja znane ekranizacije još znanijeg mafijskog romana "Gomorra". U ovom filmu naizgled lakših tonova, ali aktivne kritike današnjeg društva i reality show-ova, pratimo Luciana, vlasnika ribarnice iz Napulja, snalažljivog momka i veselog zabavljača kojeg voli cijelo susjedstvo. Kada se Luciano prijavi na Big Brother i sazna da ima šanse za ulazak u novu sezonu emisije, počinje si sve više tumačiti nepoznate događaje i osobe na način da ga to Veliki Brat testira. Luciano sve više počinje živjeti u svojoj realnosti.

Instant slava i brz financijski prihod su nešto o čemu sve više ljudi današnjega društva sanja (tko se još sjeća vremena prije rialitišovova i sportskih kladionica?), tako da se film pojavljuje u pravo vrijeme i na pravom mjestu (zapravo, ideja, snimiti domaći film na temu sportskih kladionica i nesportskih posljedica koje one ostavljaju na ljude i njihove najbliže). Ubacujući obitelj, religiju i crkvu, nezaobilazne stvari kad smo u Italiji, dobivamo sve prave sastojke dobrog filma. Činjenica da se film dešava na temperamentnom talijanskom jugu (bilo bi zanimljivo vidjeti recimo finski ili njemački film na istu temu, iako mislim da bi ton filma bio poprilično drugačiji) je dodatni bonus filmu koji je zaslužan i za više odličnih humornih scena.
[ Reality (Matteo Garrone, 2012.) ]

Reality (Matteo Garrone, 2012.)

"Fa meg pa, for faen (Turn Me On, Dammit!)" je debitantski dugometražni film norveške redateljice Jannicke Systad Jacobsen, u kojem prikazuje pubertetski život kroz prizmu petnaesto godišnje Alme koja živi u nekoj norveškoj selendri, sanjajući o životu u Oslu. Almi su hormoni na vrhuncu, tako da joj je seks stalno na pameti - bilo da visi na seks telefonu ili uživa u seksualnim fantazijama na različitim mjestima. No, ovaj vrlo dobar film mudro ispucava prvoloptaške i očekivane seksom obojane scene odmah na početku filma, te nadgrađuje priču inteligentnim humorom i zanimljivim likovima, kojima ne fali zavisti, ljubavi i ostalih životnih emocija.

Osim što je film zanimljiv pubertetlijama kojima pokazuje da nisu jedini s takvim problemima, iako ne mogu zamisliti da škole vode djecu u kino pogledati ovaj film (barem ne kod nas), što je možda i šteta, film je itekako zanimljiv i njihovim roditeljima jer im pokazuje kako njima banalne stvari mogu osjetljivim tinejdžerima nanijeti trajne psihološke traume.
[ Fa meg pa, for faen [Turn Me On, Dammit!] (Jannicke Systad Jacobsen, 2011.) ]

Fa meg pa, for faen [Turn Me On, Dammit!] (Jannicke Systad Jacobsen, 2011.)

"Dyut meng gam (Life Without Principle)" je, ako sudimo po onome napisanome u najavi filma, trebao biti odličan film - "pronicljiva, oštra i majstorski ispiljena priča o životu u modernom Hong Kongu, koja na optuženičku klupu postavlja prevladavajući, novcem opsjednut način razmišljanja, te razotkrije njene razorne društvene posljedice u krizi". Nažalost, ostalo je samo na papiru jer je režijom, glumom i montažom, film fulao priliku postati odličan.

Pratimo nekoliko odvojenih priča u zoru financijske krize koja pogađa sve naše likove - od službenice u banci koja je svjesna da banka masno zarađuje na svojim strankama, do niže rangiranog člana kriminalističke triade, koji se baci na posao s rizičnim vrijednosnim papirima. Kritika bankovnog sustava u kojem je očito koliko banke služe na svojim komitentima je i više nego dobrodošla, ali za bolji film, je ipak trebalo nešto više. Iako nisam ljubitelj rimejkova neameričkih filmova, ovog bi odmah išao pogledati jer vjerujem da bi Amerikanci od ovog materijala mogli napraviti puno bolji film.
[ Dyut meng gam [Life Without Principle] (Johnnie To, 2011.) ]

Dyut meng gam [Life Without Principle] (Johnnie To, 2011.)

Za završetak Liffea u Mariboru je izabran francuski film "Le Grand soir", čiju režiju podpisuje dvojac Gustave de Kervern i Benoît Delépine. U toj satiri današnjeg položaja radnika pratimo živote dvoje brata, jednog "najstarijeg europskog pankera s psom" koji se odaziva na ime Not i drugog, Jean-Pierrea, na početku filma društveno prilagođenog prodavača madraca. Tu su i njihovi ekscentrični roditelji, vlasnici restorana s krumpirom.

Film se hrani svime i svačim iz moderne kulture, od Alana Forda, montipajtonovskog humora, Wesa Andersona (majka) pa čak do legendarne serije Northern Exposure (identični snovi dvojice brata), ali ne na način kopiranja. Prvi dio filma je naprosto sjajan, s odličnim (crnim)humorom i sjajnim likovima. Nažalost, drugi dio filma se taj tempo nekako gubi - u želji da napravi nešto po čemu će ga pamtiti, Jean-Pierre kreće u modernu revoluciju protiv konzumerističkog društva, pa tu gubimo na humoru i dobivamo na egzistencijalizmu. Šteta, ako se mene pita, ali u globalu, vrlo dobar film, sa sjajnim glumcima!
[ Le Grand soir (Gustave de Kervern i Benoît Delépine, 2012.) ]

Le Grand soir (Gustave de Kervern i Benoît Delépine, 2012.)

Ut te filmove, uspio sam pogledati još nekoliko filmova koji nisu bili na programu u Mariboru, već samo u Ljubljani, pa evo i par riječi o njima.

Prvi dugometražni film tridesetosmogodišnjeg češkog redatelja Tomása Lunáka naslova "Alois Nebel" je crno-bijeli animirani film koji prati događanja u jednom češko-slovačkom selu na granici sa Poljskom netom prije pada berlinskog zida, te u obliku flashbacka, događaje na istom prostoru netom nakon kraja drugog svjetskog rata. Alois Nebel je željeznički prometnik kome dolazak nijemog stranca koji je ilegalno prešao granicu ruši jednostavnu svakodnevicu. I to ne samo njemu, prizivajući doba kada vlakovi nisu prevažali putnike, nego odvodili ljude u nepoznato. Stilom i donekle temom, odmah je prizvao izraelski "Waltz with Bashir" iako se ipak radi o drugoj temi i senzibilitetu, film je dokaz da duhovi prošlosti i sukobljenih strana iz drugog svjetskog rata nisu tipična i rezervirana tema samo na našim prostorima.

Predstavljen kao "mali biser moderne animacije", "Alois Nebel" i počinje upravo tako - izuzetne vizualne dimenzije, sa sjajnom glazbenom pozadinom, te obećavajuće napete priče, film nekako gubi dinamiku nakon odlične prve trećine, što donekle uspijeva ispraviti u završnom dijelu, ali ne u potpunosti. U svakom slučaju se i više nego isplati pogledati.
[ Alois Nebel (Tomas Lunak, 2011.) ]

Alois Nebel (Tomas Lunak, 2011.)

Zanimljiv je bio i izraelski "Footnote", redatelja Josepha Cedara. Vječno rivalstvo oca i sina je ovdje predstavljen pričom o Eliezeru i Urielu Shkolniku, koji su obojica profesori na usko specijaliziranom području talmudskih studija na sveučilištu u Jeruzalemu, čije se metode istraživanja, sukladno njihovim godina, naravno razlikuju. Napetost u odnosima doseže vrhunac prijemom sina među člane Akademije, ustanove za koju otac još nije dobio pozivnicu. No, na obrat nismo morali dugo čekati - otac saznaje da će dobiti najveću državnu znanstvenu nagradu na koju se prijavljuje već dva desetljeća.

Uz nekoliko sjajnih scena i detalja (scena debate u maloj sobici Ministarstva znanosti, u kojoj se svi moraju ustati da bi se otvorila vrata, je moj osobni vrhunac filma) i općenito odlične glume, filmu kao cjelini nedostaje neki katarzičan momenat, ako ne i kraj. Previše se toga godinama u obitelji guralo pod tepih da bi se tako postupilo i na kraju, činilo mi se dok je krenula odjavna špica filma, ali možda je to ta akademska scena koja živi u nekom svom svijetu. Ipak, iz filma saznajemo poprilično i o ogromnoj zavisti koja u njoj vlada.
[ Footnote (Joseph Cedar, 2011.) ]

Footnote (Joseph Cedar, 2011.)

O sreći ljudi koji žive u sibirskoj tajgi pak saznajemo iz filma "Happy People, a Year in the Taiga" kojeg režiserski potpisuju Dmitry Vasyukov i Werner Herzog. O prvom imdb.com ne navodi ništa podataka (ako je vjerovati sajtu, mu je ovo prvi film), dok drugu legendu filmske umjetnosti vjerojatno ne treba posebno predstavljati. Scenarij dokumentarca koji prati godinu dana u životu sibirskih lovaca iz maloga sela Bakhta sa cca 300 stanovnika, potpisuje spomenuti dvojac, plus Herzog mlađi, Rudolf.

Pripovjedački glas Wernera Herzoga nas vodi kroz film o muškarcima koji su, po njegovim riječima, potpuno slobodni, jer rade ono što vole i žive na jednom od rijetkih mjesta na planeti koje moderna civilizacija još nije dotakla. Nadmudrivanje prirode i životinjskog svijeta, odnosno pripremanje na zimske mjesece u kojima traje sezona lova, uz pomoć starih recepata koje su njihovi predci koristili je njihova svakodnevica 365 dana u godini. Uz vrlo dobru vizualnu stranu filma koja nam uspješno dočarava sva četiri godišnja doba na tom području, najveći plus filmu je tih nekoliko lovaca koje su snimali - čovjek bi očekivao da ljudi koji zime provode sami u svojim kolibama i nisu neki govornici, odnosno da nemaju potrebu za time, ali ovdje je upravo suprotan slučaj. Kao da slušamo svojeg starog, pametnog dedu dok nam objašnjava o životu. Vrlo lijepo.
[ Happy People, a Year in the Taiga (Dmitry Vasyukov i Werner Herzog, 2011.) ]

Happy People, a Year in the Taiga (Dmitry Vasyukov i Werner Herzog, 2011.)

"Hwanghae (The Yellow Sea)" je drugi dugometražni film redatelja Hong-jin Naa koji nakon prvijenca "The Chaser" (2008.) nastavlja u žanru trilera. U ovom pratimo Gu-nama, kineskog taksista, koji ilegalno odlazi u Južnu Koreju kako bi našao izgubljenu ženu te otplatio svoje dugove ubojstvom po narudžbi.

Ultra kratki kadrovi koji imaju na koncu filma utjecaj droge - još neko vrijeme vam se čini da ste u filmu - te umjesto pištolja na način holivudskih akcića, sjekire i noževi uz litre i litr krvi, ali bez pretjeranih brutalnih scena tipičnih za američku produkciju, su dvije glavne stvari koje obilježavaju film, barem što se vizualne strane tiče. No, tu su i zanimljiva priča i zanimljivi likovi, što u konačnici dovodi i do više nego zanimljivog i filma, ako ste jačeg želuca. Skoro siguran kandidat za američki remake.
[ Hwanghae [The Yellow Sea] (Na Hong-Jin, 2011.) ]

Hwanghae [The Yellow Sea] (Na Hong-Jin, 2011.)

Suma sumarum, postliffeovska depresija znana ljubiteljima filmske umjetnosti u Ljubljani i Mariboru je već nastupila, nakon toliko dobrih filmova ovih zadnjih dana. Ipak, manje od 360 dana nas dijeli do novog Liffea! :)

Liffe 2012

sale // 19/11/2012

Share    

> muviz [last wanz]

cover: Andaluzijski pas

Andaluzijski pas (Luis Buńuel, Salvador Dali, 1929)

| 01/11/2017 | terapija |

>> opširnije


cover: PAKLENI VAL

PAKLENI VAL (Ericson Core, 2015)

| 07/01/2016 | robert tabula |

>> opširnije


cover: Posthumne avanture inspektora Цхарлиеа

Posthumne avanture inspektora Цхарлиеа (d.i.y., 2015)

| 06/06/2015 | horvi |

>> opširnije


cover: Non-Stop

Non-Stop (Jaume Collet-Serra, 2014)

| 05/03/2014 | z. marković |

>> opširnije


cover: I, FRANKENSTEIN

I, FRANKENSTEIN (Stuart Beattie, 2014)

| 02/03/2014 | z. marković |

>> opširnije


> chek us aut!
> izdvojeno
"Vodomec", nagradu režiseru najboljeg filma iz sekcije "Perspektive" po sudu međunarodnog žirija je osvojio film "Klip", mlade srpske redateljice Maje Miloš.

Novinarsku nagradu FIPRESCI je osvojio "L'Enfant d'en haut" Ursule Meier. U kategoriji kratkog filma je nagrada pripala filmu "Tuba Atlantic" Hallvara Witza, a posebno priznanje u toj kategoriji je pripalo i filmu "La France qui se lève tôt" Huga Chesnarda.

Nagradu publike je pak osvojio film "Lore", redateljice Cate Shortland.
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*