Trenutno prostorni, performativni, umjetnički, ponajviše emotivni susret, prozirnost izmedju posmatrača i umjetnice, video rad u formi anti-kaustičnog plesa u sazvučju kaustike, pokret, periodično razmišljanje, shvatajući i osjećajući sebe. Rijetka prilika vidjeti ovo dešavanje u galeriji. Umjetnica je očito svjesna zaostalosti u kontaminaciji razmišljanjima te svoje mjesto izvođenja vidi u prilici da se osloni na našu ličnu memoriju, fotografsku, i tu se nekad možda istakne umjetničko djelo vrijedno postojanja, a ono trajno, svakako, u tom periodu u kojem smo je mogli vidjeti u Galeriji Art.

Memorija koja potiče iz ranog perioda informatičkog obrazovanja, matematička determinanta s kojom se suočavamo, bez obzira da li izučavamo matematiku, stvara prividno stanje apsurda i doživljaj blagog neuspjeha koji povlači za sobom ostala nezadovoljstva, poroke... Suočiti se sa sistemom obrazovanja, znanjem, u podgoričkom blago sparnom urbanom prostoru čini susret s umjetnicom vibrantno skandaloznim, iako u dejstvu njene aure to ne postoji, parapsihološki da.

Svakako, čekao se trenutak, pitanje dana, ko će da otvori tu temu. Matematika kao znanje postoji i izučavaće se, podgorički urbani duh takođe, umjetnost kao treći fakultativni slučaj...

Ova mlada umjetnica koju sam zatekao u galeriji svakako pruža pamćenje, škripu prostornih, ljudskih, tjelesnih, dodira sa puno kompromisa u mentalnom padu urbanizovane naučne javnosti, uvijek prisutni underground pokret.

edo žuđelović // 01/11/2024