Jasno je da Megadeth najvjerojatnije nikad neće nadmašiti Metallicu po tiražima, no u odsustvu bivših kolega koji su ga izbacili iz benda, a svi znaju povijest oba, ovaj 17. album dođe kao slatka osveta.

Ovdje je Megadeth oštriji, više punk, više progresivan. Stoga je prikladno da Megadeth pojačava taj utjecaj core punka na ovom izdanju, još jednom pomičući svoje granice u solidnom finalu, s rezimeom koji je, barem na neki način, jedan od najboljih u metalu. Bubnjevi su čvrsti i brzi, a strukture pjesama kratke i prodorne. Gitare su glasne, hrskave i agresivne, ali s tom vrstom rane hrapavosti pojačala su više nego bilo kojeg prezasićenog fuzz-a na koji ćete naići u modernijem metalu. Solo dionice su brze, žestoke i ukusne, s novakom Teemuom Mantysaarijem koji se besprijekorno stapa i nadopunjuje Daveov prepoznatljivi pristup. A Mustaineov glas... pa, dobro se drži za ovu vrstu izvedbe. Režanje i hrapavost su tu. I dok je njegov raspon niži i ograničeniji nego na prošlim izdanjima, kombinacija komplementarnih aranžmana i studijskog vremena otežava uočavanje bilo kakvog znaka naprezanja ili borbe. Jedna od velikih razlika između Metallice i Megadetha oduvijek je bilo to Daveovo režanje u odnosu na konvencionalniji pristup Jamesa Hetfielda. Kako godine puštaju korijenje, Mustaineu je blagoslov što se njegov stil ne suočava sa znakovima prisilnog kompromisa, čak i ako je njegov raspon pretrpio udarac. Konačni rezultat djeluje neobično prikladno, počevši s mnoštvom hitova u "Let There Be Shred", "I Don't Care", "Tipping Point" i "Made To Kill" - koji svi snažno i brzo udaraju, te se ne bave plagijatima. Svi se lako uklapaju u katalog 'deth' pjesama i lako ih je udarati glavom. To je pucanj u ruku i alarmantan poziv na buđenje koji Dave i društvo još uvijek mogu izvoditi kao nitko drugi.



I ostatak je prilično sjajan - upada u istu skupinu s nekim dodatnim upozorenjima. "Puppet Parade" je možda malčice predugačka, "The World Needs A Hero", "Obey The Call" i "I Am War" imaju elemenata albuma "Countdown to Extinction" (iako sve imaju neke izvrsne solo dionice, a "Obey" završava ugodnim porastom brzine). "Another Bad Day" mi se čini kao klon "Angry Again" koji nije loš, ali nije ni toliko dobar.



Nažalost, tu je i nekoliko posljednjih... "The Last Note" je lažni oproštaj od Mustainea koji zvuči kao "She-Wolf" i zvuči prazno u svjetlu dvije snimke "A Tout Le Monde" i izjava da će nastaviti stvarati glazbu nakon posljednjeg Megadeth albuma. A "Hey God?!" je jednostavno loša. Nekoliko dobrih solo dionica ne može spasiti ton "Please respect my Christian Minecraft server" cijele stvari. Jednostavno zaboravite da postoji. I dok ste već kod toga, učinite isto s obradom "Ride the Lightning". Bilo je nepotrebno kada je najavljeno i jednako je nepotrebno na albumu, s Daveovim vokalnim pristupom koji se jednostavno ne uklapa u pjesmu. Ali sve u svemu, ove pjesme nisu ništa pretjerano kompromisno. S malo zavisti prema Metallici, Dave Mustaine može uzdignute glave u mirovinu jer je album dosegnuo najvišlje pozicije na top-listama u karijeri. Obožavatelji još uvijek prepoznaju njegov iskonski talent i smisao.

Naslovi:
01 - Tipping Point
02 - I Don't Care
03 - Hey God!
04 - Let There Be Shred
05 - Puppet Parade
06 - Another Bad Day
07 - Made To Kill
08 - Obey The Call
09 - I Am War
10 - The Last Note
11 - Ride The Lightning (Bonus Track)

marko // 03/02/2026