Objavljen na Dan mrtvih (1.XI 2011), trinaesti album Megadeth je novi pokušaj revitalizacije starih slavnih dana kada su prodavali milijunske naklade albuma. Ne treba biti pretjerano pronicljiv pa da se skonta kako niti ovaj pokušaj poput posljednjih pet albuma neće uroditi takvim rezultatom. Oni kao bend mogu puniti najveće dvorane i velike stadione do penzije iliti do smrti, imaju milijune fanova širom svijeta, no malo tko od njih više mari za njihove nove albume. Samo najvjernija armija ipak još uvijek odvoji koju kintu za originalni vinil ili cd, premda ionako odavno više nije nikakva stvar prestiža, pa niti kolekcionarske strasti imati novi Megadeth kao niti novu Metallicu, Sepulturu ili Anthrax.

Kad sam povodom izlaska ovog albuma pitao jednog njihovog starog fana kako mu se čini rad, začuđeno je blenuo 'pa kaj su već napravili novi album, nisam niti prošli slušao makar sam ga kupio samo zato jer sam bio na koncertu...'. A slično su recimo reagirali i mnogi obožavatelji U2 prilikom zagrebačkog koncerta; malo njih je uopće preslušalo tada aktualni album. Elem, činjenica je da ovako dobro odsviranog thrasha ima sve manje jer očigledno gubi bitku sa svojim mlađahnim sinčekom metalcoreom na svim poljima i Megadeth koliko god da se potrudili, tu ne mogu ništa pomoći. Novi klinci imaju svoje favorite u daleko žešćem i agresivnijem metalu, dok se ovakav thrash sve manje svira i više nema izrazitih zvijezda. Dokaz tome je i zadnja Metallica koja je potpuno podbacila u suradnji sa Lou Reedom.

Međutim, Megadeth i dalje uporno pokušavaju održavati svoju karijeru na načelima oldschool stila, a kako su očevidno umorni od bilo kakvih novih i kreativnih zahvata, poslužili su se prekopavanjem vlastite arhive iz koje su izvukli nekoliko nikad realiziranih skladbi kojima su dodali nekoliko novih kompletiravši kolekciju od 13 pjesama. Učinak ovakve strategije je diskutabilan; s nekim pjesmama su podišli najkomercijalnijoj struji u želji da se vrte na radiju, neke kao i u slučaju zadnjih 7-8 albuma mirišu na loše balade, a tek samo za tri se može reći da imaju nešto od one veličanstvenosti hitova "Peace sells" iz 1986. i "Holy wars... the punishment due" (1990, UK no.24). Ali sad, bez obzira na ove opaske, oni još uvijek drmaju sirovi thrash koji je na razini nekoliko zadnjih albuma, tj. bolji je od onoga što su radili u kriznoj epohi druge polovice 90-ih godina, no znatno je slabiji od prve faze rada.

Kao što sam rekao, album ima tri odlične pjesme - uvodne "Sudden death" i sjajan prvi singl "Public enemy no.1" nakon kojih pomislite da je ovo bombetina od materijala, te "Never dead" koja se nalazi na sredini albuma. Ove skladbe imaju tečne thrash odlike sa privlačnim riffovima, ne prebrze tempove, te su prošarane umješnim solažama Dave Mustainea i Chris Brodericka. Ostatak materijala, bez obzira bio on izvađen iz naftalina ili je pak nova tvorevina koja se oslanja uglavnom kao relevantni nastavak prošlog, daleko boljeg albuma "Endgame" (2009) ne ostavlja dojam one grandioznosti kakva se očekuje od ovako značajnog i velikog benda. Jedino što pomaže zataškati nedostatak konkretne kreativnosti jest moćna produkcija Johnny K-a koji se potrudio da im doda osjećaj sirovog thrasha koji uistinu fantastično udara, no iza te fasade nažalost ne stoje sjajne, već samo produkcijski ušminkane pjesme. Tek povremeno Mustaine progovori o 'vrlom novom svijetu' i političko-društvenim igricama, no to je toliko izlizano da bi i djeca u osnovnoj školi s malo više putra na glavi mogla napisati slične tekstove pomažući se izrescima iz novinskih članaka.

Drugi singl "Whose life (is it anyways?)" je posve potonuo u svojoj pretjeranoj želji da zvuči kao stvarčina iz 80 i neke, dok su završne, nazovimo baladična "Millennium of the blind" u nepodnošljivom Guns'n Roses maniru, potom tromija "Deadly nightshade" i naslovna "13", također baladična guns'n'roseovska lamentacija, ubjedljivo najlošiji komadi zahvaljujući plitkim i prozirnim tekstovima koji goruće progovaraju o 'svjetskim bolima' iz rakursa Mustainea. Kad se ne bi slušali tekstovi koji su ponekad zaista stupidni do banalnosti, muzika bi sasvim solidno prošla na nekoj ljestvici 'iznad prosjeka', ali dođavola, zašto se onda kad su već radili takve tekstove nisu daleko bolje pripremili za njih? Odgovor je jednostavan - Mustaine i kompanija su odavno zaboravili šta je to biti omalovažavani član 'prosječnog' ili marginaliziranog američkog društva. Ne kuže oni uz sve one milijune na bankovnim računima niti slova oko krize, recesije i masonskim uređenjima 'new world order' o kojem pokušavaju trabunjati. Samo su nešto naćuli o tome iz Forbesa i sličnih kozmopolitskih magazina za bankarsku elitu u skupim limuzinama, a to je presmiješno...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/11/2011