Ove godine očekivalo se da će ukupna brojka posjetitelja prijeći magičnih 400.000, no recesija je uzela svoje, pa se brojka zaustavila na 385.000, nešto kao i prošle godine. Pred dvije godine prošli su 390.000, ali pad je bio neizbježan. Ipak, ta brojka od 77.000 ljudi po danu na otoku iz 61 zemlje, te 59 šatora/pozornica/… s izvođačima iz 43 zemlje je nešto čemu se treba duuuuboko nakloniti.

I nama se u ovoj recesijskoj godini skoro dogodilo da ne odemo na festival. Jedan od problema zadavala je i nova ljubav na vidiku (Terraneo) koja se odvijala u skoro pa isto vrijeme, no zbog nekoliko prozaičnih razloga prevladala je stara ljubav. Naime, po prvi puta se na glavnom stejdžu mogao vidjeti hrvatski izvođač i imali smo prilike vidjeti kako jedan američki bend u hrvatskoj dignut do nebesa funkcionira izvan tih okvira. Osim toga zahvaljujući dobrim ljudima iz organizacije festivala, te još nekim domaćim (Hvala, Didi!) za iznos od 45 eura koliko košta dnevna karta odradili smo puna dva dana na otoku, što nije zanemariva činjenica. Prvi dan našeg boravka na otoku započeli su OVERFLOW, kao prvi hrvatski predstavnici na glavnoj pozornici ovog festivala. Na nekom od naših festivala u 15 h, kad sunce upire u svojoj najjačoj jačini ispred stejdža bi se okupilo nekoliko znatiželjnika, a na ovakvim se festivalima okupi uredna količina ljudi koji ili su tu slučajno u prolazu, ili čekaju "hedlajnera" ili ih stvarno zanima poslušati taj bend. Činjenica da su pozvani da nastupe na glavnoj pozornici govori o veličini tog benda, koji je odavno prerastao granice Lijepe naše, još dok su bili dječaci s kojima su roditelji morali ići na turneje po Europi. Danas im se to vraća stostruko. Jer, ovaj koprivničko-varaždinski tandem osim na glavnim domaćim festivalima svira dobre role i na europskim. Svoj jednosatni set odradili su profesionalno, uspjeli uspostaviti kontakt s publikom koju su čak natjerali da pjeva Doru s njima, Nikica i Žika spustili su se i malo među publiku, da ih prvi redovi "osjete", nas starije počastili s ponekim starijim hitom i otišli svojim poslom. Čini mi se da u njihovim zadnjim svirkama fali Dorothy, al vjerojatno imaju sličan problem kao i Radiohead sa Creep, pa im nećem to zamjerit. Oznojili su se dobro, a to je bitno. Najavili su i povratak i to u večernim satima. Nadamo se uskoro tom potezu. Ukoliko ste ih propustili ovog ljeta, još uvijek ih možete čekirati u Osijeku (20/08) i Koprivnici (03/09). Britanski plesni bend HADOUKEN! gledali smo prije par godina na ovom stejdžu i nije nas se dojmio pa smo odlučili počekirati druge stejdževe. Kako su se u isto vrijeme otvarali World stage i A38 WAN2 stage sa zanimljivim programom, prošetali smo prvo do World-a, gdje su SKA CUBANO taman završavali tonsku probu. Čuvši ih u to mambo ska ritmu, zaključili smo da nismo pogriješili što smo prednost gledanju dali francusko-marokanskoj pjevačici HINDI ZAHRA. To su učinili i sastavljači oficijelnog programa, koji su je proglasili "hot-spot"-om. Oznaka je to za bendove tog dana koji se nikako ne bi trebali propustiti. Očito je gomila ljudi čitala program, jer je u 17 h ogroman WAN2 šator bio prepun. Bend koji je prati sastavljen je od prekaljenih muzičara, a započeli su nastup francuskim ritmom šansone s mirisom jazza, da bi se nakon par pjesama prebacili u orgazmički ritam na tragu Transglobal Undergrounda. Zahra čak i fizički nalikuje malo na Natachu Atlas, pa je poveznica time bila potpuna. Nažalost, ovakav odličan zvuk i dojam nisu prenešeni i na dosad jedini objavljeni album "Handmade", koji se ipak sastoji od laganijih pjesama koje su predstavili u prvom dijelu koncerta. Opijeni magijom Hindi Zahre krenuli smo čuti što mlada britanska pjevačica Kate Nash ima za ponuditi na glavnoj pozornici. Nažalost, osim zanimljivog ženskog pratećeg benda baš ništa. Kate je zvučala vrlo neurotično, atonalno i da ne kažem drogirano. Još kad je par puta ušmrknula, sve je bilo jasno. Kate, vrati se drugi puta u boljoj formi. Zbog njenih problema uspjeli smo vidjeti i francuske DEBOUT SUR LE ZINC na World stageu. Pravi izdanak francusko-romskog ansambla s klarinetom, harmonikom i bendžom rasplesao je veselu i šarenu publiku ispred sebe. U povratku prema glavnoj pozornici bacili smo pogled na Reggae stage, na kojem su domaće reggae-dub uzdanice OCHO MACHO, pržili po uzoru na Mano Negra. KAISER CHIEFS krenuli su s Everyday I Love You Less & Less s prvim znacima sumraka te su svojim hitoidnim pjesmama dobro oznojili publiku koja se okupila u respektabilnom broju. Iako im je setlista bazirana na starim pjesmama tu se našlo mjesta i za novije (Little Shocks, Kinda Girl You Are, Starts With nothing…) koje su se sasvim dobro uklopile u raspored. Kako su Kaisersi već stari gosti Szigeta, očito je da ih publika tamo voli, što je i pokazala te večeri. Kako sam ih već gledao prijašnjih godina, odlučio sam po prvi puta posjetiti Europe Stage na kojem su te večeri zatvarali program belgijski TRIGGERFINGER. Gitara, bas i bubanj kojima se služi ovaj trio zasluženo nosi epitet "najglasnijeg benda u Antwerpenu", a koliko je bilo belgijanaca u publici govorio je i broj njihovih zastava koje su se vijorile pred pozornicom. Inače ovaj je stejdž smješten na osami u jednoj kotlini tako da je bend moguće gledati iz stojećeg stava ispred bine ili ležeći na brdašcu pored bine. Kako god kome pasalo, TRIGGERFINGER svojim žestokim rockom nisu nikome dali ležati, a kamoli spavati onima u obližnjim šatorima. Da je ovo bila francuska večer, pokazali su WATCHA CLAN odlična reggae dub jungle četvorka s energičnom pjevačicom, čovjekom u bijeloj kukuljici za elektronikom, gitarom te nečim drvenim sličnim basu koje ima odličan bas zvuk. Tu sam se zadržao i više nego sam htio jer su me njihovi magični ritmovi naprosto obuzeli.

Na glavnoj je pozornici kao zvijezda večeri trebala nastupiti Amy Winehouse, no svi znamo što se dogodilo nakon Beograda. Tako su se tu ubacili 30 Seconds to Mars, što za nas nije bilo baš najsretnije riješenje, al tako nam se pružila prilika vidjeti kako zvuči Goran Bregović s njegovim Wedding & Funeral Bandom. Činjenica da na njegov solo koncert ne bi ni prismrdili, a ovdje se nudio skoro pa džabe, odvela nas je do World stejdža gdje je gomila već plesala u extazi. Bregović sjedi i maše rukama, te ponekad lupi neki ton po gitari. Do njega sjedi pjevač i pjeva. Kraj njih dvije cure u narodnim nošnjama stoje i pjevaju, a između njih su poredani trubači koji pumpaju li pumpaju. Čulo se tu i Na zadnjem sjedištu moga auta, pa nešto iz Arizona Dreama, pa sevkin Gas Gas… Ma svega tu ima i ako ljudi to "puše" svaka mu čast. But, not me. Uz Bregovića smo taman ostali da se vratimo i vidimo katastrofu zvanu 30 SECONDS TO MARS. Eto, što se događa kad ljepuškasta, ne baš predobra filmska zvijezda odluči imati bend. Uzme brata svog i brata jedne zgodne glumice i počne pisati pjesme. Pjesme koje nemaju nikakav uvod zaplet ni kraj, a kamoli refren. Između nekih nesuvislih stihova otpjevanih skromnim glasovnim mogućnostima tu i tamo se razaznaju slabašni uzvici "hej, put your hands in the air", "let me see your hands"… Ma daj, pa ja bi bez mikrofona glasnije zaurlal! Večer kasnije shvatio sam da smo imali prilike vidjeti dva teen benda kako zatvaraju festival. 30STM i WHITE LIES. To su bendovi današnjice za mlade koji dolaze na ovakve festivale. Nama ostaju oni koji sviraju prije zvijezda ili pak neke druge pozornice sa zanimljivim bendovima. Naše vrijeme je prošlo! No, da sam dvadesetikusur godina mlađi, moj izbor pao bi na WHITE LIES.

Tada još to nisam znao, pa su me noge dalje tjerale tražiti zanimljive bendove. Iako sam u tom trenutku ostao sam, nije mi bilo teško ispratiti naše znance s ovogodišnjeg INMUSIC-a, BURAKA SOM SISTEMA i dočekati DIGITAL MYSTIKZ u WAN2 šatoru, koji se ove godine pokazao potpunim pogotkom što se tiče programa. DIGITAL MYSTIKZ su britanski DJ duo koji su ove večeri potpomognuti MC Sgt Pokes-om servirali publici svoju porciju dub-a koju su svi u velikom šatoru zdušno prihvatili. A prihvatili su i razne mirise od kojih se ja rušim u nesvijest, pa sam odlučio još jednom prošetati kroz festivalske aleje. Kolone ljudi slijevaju se sa svih strana, mnogi od njih ovdje uopće nisu došli zbog glazbenog dijela već zbog druženja i muvinga koji je stvarno jedno od glavnih obilježja ovog festivala.

Štandovi s raznim potrepštinama, majicama, pločama, hranom i pićem rade do kasno u noć i pružaju utočište onima koji ne uspiju naći svoj šator ili pak ga ni nemaju.

Put me doveo natrag do WAN 2 šatora gdje se uskoro trebao pojaviti GASLAMP KILLER, extra ludi američki DJ, koji je zvučno sušta suprotnost svojim prethodnicima. Glasan i psihodeličan odličan je za razbuđivanje masa i ostajanje budnim do zore. No, meni ni to nije pomoglo.

Shvatio sam da sam u svojem dvanaestosatnom slušanju koncerata, prošao 11 izvođača što sigurno nije zanemariva brojka. Još da sam imao gps upaljen pa da mogu izbrojati koliko su moje noge kilometara othodale… No, čekao nas je još jedan naporan dan.

lana &

pedja // 17/08/2011

> vidi sve fotke // see all photos