home > interwju > Razgovor ugodni sa Zvonkom Obajdin [part III]

kontakt | search |

Razgovor ugodni sa Zvonkom Obajdin [part III]

Pamtim kad sam prvi put čuo Zvonkin glas da me je njena boja, kao i interpretacija jednostavno otpuhala. Također mi se dopao kompletan debut album koji je nešto ranije izašao. Zvonka i ja smo se upoznali na koncertu Repetitora, krajem 2013. godine. Znam da smo tad, osim pohvala koji sam izrekao za njen debut, pričali i o Gramu Parsonsu, Bistrou i glazbi općenito. Ubrzo nakon tog sam i napisao recenziju svemirskog debut albuma na svom blogu. Druženje po koncertima, a pomalo i putem maila, kao i grebanje za prvi cd, samo su dodatno učvrstili našu pozitivnu komunikaciju, te sam s osobitim guštom pripremao ovaj intervju. Dogovoreno je da tekst radije ne izađe u komadu, već u nastavcima. Nakon prvog i drugog, predstavljam i posljednji nastavak trilogije.

Vaša ekipa oko Bistroa kroz svirke i prijateljstvo mi je osobno usporediva s razdobljem Novog vala. Vi se jako puno družite van svirki, što je u meni budilo nadu da će i vaša priča doživjeti boom. Izostalo je ono najbitnije, podrška najvećih medija, dnevnih tiskovina i državne televizije. Ovako je sve ipak još uvijek na margini.
[ Svemir @ Booksa ]

Svemir @ Booksa   © jura

Uopće ne bi bilo loše da se to više proširi. Ne mislim da je biti na margini neka sreća. Kak' bih rekla, super bi bilo da smo mi mainstream, ali pod uvjetom da ne moramo apsolutno ništa autorski žrtvovati. Što nitko od nas ni neće, to sam sigurna. Meni bi bilo drago da sam ja u mainstreamu, u smislu da mogu od toga živjeti. Ali apsolutno ni pod kojim uvjetima ne dolazi u obzir da ja tom mainstreamu podilazim. I ne samo ja, nego bilo tko iz Bistroa. Tak' da ne znam dal' će se taj mainstream dogoditi. A sa mainstream medijima ti je problem što oni žive od toga što ljudi čitaju, a ljudi vole čitati o onom kaj im je već poznato. Takvi mediji ne pišu ono što se dogodilo, nego pišu ono što njihovi čitatelji žele pročitati ili što oni misle da ljudi žele pročitati. Tako se događa da o nekom tko je već poznat se piše stalno. Dok da bi se, bubam sad, o meni počelo pisati, ja bi prvo morala postati, za hrvatske uvjete, slavna. A kako ćeš postati slavan ako se o tebi ne piše. To ti je začarani krug. Sad ću ti dati primjer; Psihomodo snimi neku pjesmu i o tom pišu apsolutno svi ovi muzički mainstream mediji i veći portali, ovi fol pop kulturni. A pjesma može biti dobra, a može biti i stvarno zadnje govno, da prostiš. Zato neki drugi neafirmirani bend na čiji koncert u Zagrebu dođe jedva pedeset ljudi, snimi još tri puta bolju pjesmu i o tome ne piše nitko. A zašto ne piše nitko? Zato jer nitko od njih ni ne zna, niti ih nije ni briga. Jer ih je samo briga da dobiju dovoljno klikova na stranicu. A dovoljno klikova dobit će ako stave poznato ime.

A što je s muzičkim medijima?
To je još jedna stvar koja me jako nervira. U Zagrebu ti imaš niz programa koji promoviraju neafirmirane umjetnike. Od Začarane Močvare, Bistroa pa nadalje. Imaš ih deset valjda, jer ja sve ne pratim. Imaš i onaj Good Vibrations i...

U Retru je Free Stage...
Imaš ih milion, da. Ja sam k'o drek na cesti, stalno vani i hodam po svim tim koncertima. Ja na tim koncertima viđam uvijek iste dvije ili tri face iz tog kritičarskog miljea koji zbilja to vole, prate i dolaze. Tu ima dosta i vas s Terapije i, ne znam, uvijek vidim Gogu Pavlova s Pot Liste koji stvarno sve ono živo dođe poslušat' kaj njega zanima. I još neku ekipu, Zorana s Ravno do dna, da sad ne nabrajam poimenice svakoga, neka se ne uvrijede oni koje sad nisam spomenula. A ovi neki drugi muzički mediji ili čak i ne muzički nego općenito, kao kulturni mediji, doći će ti na koncert tek kad već imaš onak' rasprodanu Malu Tvornicu. I tko će onda pisat. Miki Solus recimo, svira barem jedno pet, šest godina. Ja sam ga gledala prije pet godina u Retru, baš kad si spomenuo Retro. Nitko živ nije ga tad primijetio, jer nitko živ nije dolazio u Retro. I isti je to Miki bio onda kao i sad. A sad kad Miki Solus bude imao za par tjedana, mjeseci, kad već dogovori neku promociju albuma negdje, pojaviti će se šest kritičarskih faca koje će napisati nešto o novom zlatnom dečku hrvatske scene. Što on i je, ja ga volim. Mi smo ga dolazili slušati, kad ga je slušalo šest ljudi. Imam neke snimke kad je svirao čak u onom Brazilu jebenom, tamo na Savskom nasipu. To je presmiješno bilo gledati. Bili smo Miki, ja i dva psa u birtiji. Gdje su onda bili, kužiš? Ali dobro, to je tako.

Zašto se danas događa da nema mladih između petnaest i dvadeset pet godina na koncertima?
Ne znam i nije me briga. (smijeh)

Mislim da bi baš publika u tom rasponu godina trebala biti neka pokretačka snaga rokenrola.
Zašto? Zašto misliš da bi rokenrol morala biti muzika za klince? To je muzika za našu generaciju, klinci vjerojatno imaju nekaj drugo. Meni je skroz cool kaj nama dolaze tridesetogodišnjaci na svirke.

Stvar je u tome što ta glazba puno manje putuje kroz tridesetogodišnjake do šireg kruga ljudi nego što je to kod klinaca. Sjećam se kad sam k'o klinac dolazil do domaće mjuze i odmah sam snimio to desetorici u razredu. I onda kad je bio takav koncert smo to otišli i pogledati. Možda je danas drugo vrijeme?
Fakat ne znam. Moja kćer ima dvadeset jednu godinu i sve ju to full zanima i voli, te ide na koncerte. Baš nisam primjetila kod njenih vršnjaka da baš tak' puno izlaze. Ali opet s druge strane kad sam bila u Tvornici na Sari Renar bila je hrpa ljudi. Nisam primijetila koliko im je godina, ali bila je hrpa ljudi.



Imala si, istina sad već davno, projekt gdje s nekim obrađuješ pjesme drugih izvođača?
Napravili smo tri snimke samo. Ideja je bila - pošto sam u tom trenutku imala u svom stanu tu na Knežiji, mogućnost da koliko toliko suvislo, doma nešto snimim - da se dogovorim svaki mjesec za jedan dan s nekim tko želi sa mnom surađivati da snimimo neku stvar po izboru te osobe. To može biti pjesma te osobe, a može biti i cover. Uglavnom svi su mi dolazili s coverima, meni je svejedno. Poanta je bila u dvije stvari; prvo, da moram za jedan dan naučiti svirati pjesmu koju nisam prije čula. Možda i jesam, ali koju nisam ja izabrala. Znači, stalno volim sebi gurati granice, pa može doći netko i reći ćemo: "Ajmo svirati nekaj od ABBA-e." Dobro, ti si tak' odlučio, tak' će i biti. Bez obzira kaj ja to možda ne bi izabrala. I druga stvar je ideja da se to mora završiti u jedan dan kud puklo da puklo. Nema drugi dan: "Ej, nisam zadovoljan, popravit ćemo vokale" ili "daj da snimim onaj solo ponovo" i to. To mi je super krenulo, bila sam jako zadovoljna sa početnim snimkama. Snimili smo "Pale Blue Eyes" od Velvet Undergrounda, ja i moji iz benda. Kao za prvu ruku, da vidim s njima kako to ide. Onda sam sa Zokijem iz Kimika snimila jednu stvar od Iron & Wine, "Flightless Bird", Zatim s ovim jednim dečkom prek' interneta, Bojanom Aleksićem koji je iz Kule. S njim sam snimila "Dig Up Her Bones" od Misfitsa, što ti je primjer nečega što u mom slučaju nema veze s mozgom, jer ja uopće ne slušam takvu mjuzu. Ali je bilo zanimljivo probati. I onda mi je crkla audio kartica i ne mogu više snimati doma. To je glavni razlog zašto je nestao taj projekt. A dodatno, fakat mislim da u ovom trenutku uz promociju albuma ne bih više imala za to vremena.

Razmišljaš li možda o gramofonskoj ploči?
Joj, to bi bilo predivno, da. Ja imam gramofon, imam hrpu ploča. Volim ih slušati, ali godinama ih nisam slušala. Zato što, znaš, slušaš muziku u autu, nemreš, ovo ono. Zatim mi je crk'o gramofon prije šest, sedam godina, pa onda opet nisam slušala. I onda prošle godine je dečko dobio gramofon na poklon za rođendan. Sad imamo ritual subotom ujutro uz kavu da si pustimo neku ploču, baš nam je to gušt. Da, jako bih voljela izdati ploču, ali nije mi opet to sad takav pritisak da moram. Voljela bi snimiti svakako bar još jedan album. Imam hrpu pjesama na lageru koje bi fakat voljela snimiti. Dal' će to biti za dvije godine, tri, jednu? Mislim, za jednu neće biti sigurno. Za dvije, tri, kad stignemo.

Tvoj neki presjek Svemira kroz krilaticu "Per aspera ad astra".
Još uvijek sam u trnju. (smijeh)

Ali ne pika toliko kao prije?
Nije me pikalo ni onda. Sve ti dođe u svoje vrijeme.

Treba li glazbenik proći taj trnoviti dio puta?
Ne znam. Neki ljudi to prođu, neki ne. Kod mene uspjeh znači da ostvariš svoje ciljeve, a ne da ostvariš neka vanjska mjerila uspjeha. Neki to ne prođu, pa opet uspiju i ostvare svoje ciljeve. Mislim da nije nužno da to prođeš, ali opet neće ti škoditi da se malo čeličiš.

A gdje se vidiš sa Svemirom za pet godina?
Ja ću za pet godina imati četrdeset i osam. Nadam se da ću uopće moći još svirati. (smijeh)

Nemoj tako, gle Stonese?
Je, njima to traje cijeli život. Htjela bih svakako snimiti još nešto, iako se nećemo sad neko vrijeme baviti snimanjem.

Riječ za kraj?
Sve će biti dobro na kraju. Ako nije dobro, nije još kraj! :-)

jura // 28/01/2015

Share    

> interwju [last wanz]

cover: Kriki (Mortal Kombat)

Kriki (Mortal Kombat)

| 11/03/2019 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: INTERVIEW - CAMILLA SPARKSSS

INTERVIEW - CAMILLA SPARKSSS

| 10/02/2019 | jelena vojinović |

>> opširnije


cover: MARIO BERTA (Kevlar Bikini)

MARIO BERTA (Kevlar Bikini)

| 06/12/2018 | terapija |

>> opširnije


cover: TRILOK GURTU

TRILOK GURTU

| 05/12/2018 | promo guy |

>> opširnije


cover: AFION (Lidija Dokuzović)

AFION (Lidija Dokuzović)

| 04/11/2018 | kata.strofa |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*