Dinosauri povijesno gledano zauzimaju važno mjesto u evolucijskom ciklusu zoologije. Golemi gmazovi zanimljive građe tako su tijekom mezozoika sijali strah i trepet diljem Zemlje, harali i pustošili kako im se htjelo, a na takvim postavkama se Spielberg dobro obogatio snimivši vizualno raskošan filmski hit kojim je napravio mainstream bum, mudro dozvavši u kina populaciju od 7 do 77. Nisam ljubitelj tog filma, ali pošto je njegov tvorac režirao i Ralje, Duel, Bliske Susrete Treće Vrste, E.T. i da se zaustavim u nabrajanju jer je još aduta za navesti, ne žalim i neka je. On je svoje mjesto u povijesti filma zlatom ukrasio, baš kao što su i spomenuti gmazovi svoje zaposjeli u udžbenicima, muzejima i dječjoj mašti.

Mjesta na ovom svijetu ima za sve, barem bi ga trebalo biti, iako revni isključivci pokušavaju kukom i motikom, pošto suvislijih argumenata nemaju, i to osporiti. Sa takvima bi kudikamo bilo lakše na način okretanja drugog obraza, no ne bi li im time zapravo dali oduška i sebi dodatno potrošili živaca, uskočili u usta, zabili autogol, naprosto kapitulirali?! Rješenje se trenutno ne nazire, a sreću i zadovoljstvo mami fakat da barem za dobru glazbu mjesta (još) uvijek ima.

ROCK AND A HARD PLACE - The Rolling Stones (1989)

Albumom Steel Wheels (1989) vratili su Stonesi staru formu kakvu godinama unatrag nisu imali; ploči su prethodila mršava ostvarenja (Dirty Work i Undercover) i sa ovako dobrim materijalom nisu izašli još od odličnog Tatoo You (1981).
Nepoderivi band vragolastih navika (znamo i zašto, zar ne?) iznova je pokazao da pripada samom vrhu, a potvrdu tog mjesta oslikava silna energija pjesme koja otvara drugu stranu ploče - Keith je i dalje autorski britak, a gitare kojima bombardiraju Ronnie i on dobitna je kanonada davno dozrelih gitarskih šampiona. Klasično pulsirajuća Billova bas dionica potražuje davni Miss You ritam kojem je Charlie budna straža, te je bjelodano da su Jagger i Richards zakopali ratne sjekire i napunili baterije još za ranih sessiona na Barbadosu gdje su i nastale gotovo sve pjesme odličnog povratničkog uratka.
Kamenje se ponovno zakotrljalo, a nadolazeća turneja demonstrirati će koliko je masivan taj (samo) rock'n'roll kojeg mnogi vole.

NEMA MJESTA SUZAMA - Vještice (1989)

Totalno Drukčiji Od Drugih (1989) je debitantsko studijsko ostvarenje prekaljenih novovalnih titana Sachera, Juričića i Leinera u grupaciji znanoj kao Vještice, originalno i zrelo, ali i ležerno otisnuto world-music prostranstvu i mirne duše potpisujem kako je trio postavio novi glazbeni putokaz koji sam rado slijedio. Prvenstveno su ovi važni kotači zagrebačke, hrvatske, pa i europske new-wave diližanse (ok, izuzmimo Otok kao zasebnu glazbenu regiju), ne tražeći povlastice na račun prethodnih rezultata, ovom diskografskom objavom ušli u krug pretendenata za izdanje godine, rukujući sasma različitim formulama u odnosu na prijateljske bestselere (EKV, Jura i Film, Partibrejkers, Disciplina Kičme...).
Nema Mjesta Suzama varira od prigušene, samozatajne ispovjedne Sacherove ljubavne impresije do rasplesane vlažne i sparne putnice ka afričkim destinacijama, te ponajprije zahvaljujući Maxovim gitarama dominantan je rez, završni broj, ciljno mjesto odličnog albuma koji bi, pretpostavljam, da je pjevan na engleskom narastao do vruće priče tog govornog područja.

"Sjedimo u vrtu nasukani na suhom
Makar mokra su nam lica
Vidiš mokra su nam lica
Ali nema mjesta suzama"



THIS MUST BE THE PLACE (NAIVE MELODY) - Talking Heads (1983)

Trebale bi mi možda dvije nedjelje ili dva ovakva teksta za navesti tih 20ak najdražih svirajućih točaka mog života; jedna se našla u prošloj kolumni (Sam Cooke), a uz Stonese, Wilco, Cavea ili Jimmyja Cliffa, kao i Rotinu melodiju iz Amarcorda, te Morriconeovu iz Misije, svirala bi i ova divota njujorških čudotvoraca.
Ako Byrne i jest nešto ravnopravniji unutar svog kolektiva, to je samo potvrda da bez Tine, Frantza i Harrisona ne bi postigao ovakav sound, oblik, duh i katarzu pjesme sa odličnog albuma Speaking In Tongues (1983). Već sam zagasit i topao uvod priprema fabulu friendly skladbe voditi bonacom njezine vanjštine i dubine; tako uživamo u nimalo pretencioznom art-rock (ili pop, kako hoćete) kolaču savršeno pogođenog okusa gdje svileni minimalizmi klavijatura i gitara smještaju band u izlog jedinstvena izgleda (postavljen, jasno, još i prije), te ako trebam birati idealan dom, tad mi je san Daveove stihove nekim čudom oživjeti i proživjeti.
Još uz ovakav glazbeni val, zbilja je lijepo biti naivan.

DARK PLACES - The Gaslight Anthem (2014)

Slušajući sjajnu pjesmu, ne mogu se ne zapitati kako je, odnosno je li uopće mjerljiva garancija ljubavi?! Kod Briana Fellona, osnivača, pjevača i druge gitare sastava, ta je garancija istekla i nastao je bračni krah što će se najvećim dijelom odraziti na sadržaj albuma Get Hurt (2014), a o čemu progovara i Dark Places, komponirana sa oba uha usmjerena najpoznatijem sinu Jerseya, naravno Springsteenu i njegovim sviračkim uvjerenjima. Doduše praksa je vrlo dobrih učenika E-Street Banda kudikamo prljavija, otvorenog garda i više umočena u alter bunar, no i takva ide pod ruku sa Bossovim poukama - Fellon rado baštini takvu energiju i obznanjuje kako ni najmanje nije dangubio tijekom besplatnih instrukcija, nego je pažljivo bilježio učiteljeve smjernice.
Stoga ako bračna luka i jest izgubila koncesiju, sretan slučaj je posljedično uspješan umjetnički iskaz sa rukama u zraku verificiran od publike - veću podršku nije mogao tražiti.

ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU - Bijelo Dugme (1975)

"Šta bi dao da si na mom mjestu
Da te mrze, a da ti se dive
Šta bi dao"

Voljeli Gorana Bregovića ili ne, osporiti mu poslovne poteze, autorski dar i umijeće njegove primjene, teško je izvedivo. Sarajevski gitarist i skladatelj, većinski vlasnik tekstova svog sastava, kao i iznimno uspješan kod selektiranja dobitne bandove postave, vrlo je promišljeno gradio karijeru spajajući uvijek aktualna glazbena zbivanja sa ruralnim napjevima brdovitog Balkana, napose geografski lociranih diljem bosanskog krša i proplanka. I premda drugi studijski album (Šta Bi Dao Da Si Na Mom Mjestu, 1975) takvih trenutaka ima u izobilju, za uglazbiti stihove Duška Trifunovića, pjesnika velikih i plemenitih riječi, srećom bira svoju bolju stranu i pokazuje obzir spram istih, te pogađa direktno u centar - iako vokalnom junaku ne bi pomogli niti krajnji napori i aktivnosti sindikalaca vizažista i šminkera, njegov je glas prvi i najvažniji instrument banda (što se mene tiče Dugme je nakon Bebekovog odlaska uglavnom za zaborav), Pravdićev Hammond također briljira, no sumnjam da bi sve toliko dobro zvučalo bez fantastičnog dodira Ipe Ivandića za bubnjevima.
Da, vrlo sam kritičan prema Breginim čestim "seoskim skicama", ali kada se klonio takvih taktova, zašao bi pod svod majstorske klase što se i ovdje prilično jasno čuje.

ANOTHER TIME, ANOTHER PLACE - U 2 (1980)

Početak 80ih značio je i praskozorje jedne velike karijerne priče tada čupavih i dokazivanja gladnih dublinskih kreativaca. Album Boy (1980) debitantski je uradak U 2-a i već se tu dalo naslutiti kako dečki nisu tek neki zanesenjaci zalutali u nepoznato, nego potencijal vrijedan pažnje koji u rukama ima i vrapca i goluba, nešto kasnije i čitavo jato rijetkih ibisa.
Uz vjernog Stevea Lillywhitea za produkcijskim pultom, snagom vlastitog post-punk uvjerenja predstavili su dečki velik umjetnički kapacitet, i tada, a i potom, opremljen oštrim, reskim, kao i emotivnim tonom; Another Time, Another Place svjedoči ambiciji čvrstog uporišta koja će vatrenim stilom, skokovima i krštenjem Edgeove gitare, Bonovim karizmatičnim glasom i naglašavanjem, apsolutno i rastućom sinergijom kvarteta, donijeti dobar vjetar sa keltskih strana i ta će klima ostaviti značajne glazbene promjene.
Bilo je to prije nešto manje od pedeset ljeta, a četverac je i dalje u istom sastavu...

PLACE YOUR HANDS - Reef (1997)

Gradić Glastonbury smješten nedaleko Bristola lako ćemo adresirati kao domaćina istoimenog glasovitog glazbenog festivala, a vjerojatno ne bismo promašili stavljajući određeni član THE ispred navedene sintagme.
Iz tog festivalskog mjestašca dolazi band stasao usred Britpop ludila, a godine 1997. kada su odlične albume objavljivali Radiohead, Verve, Blur, Oasis, Primal Scream, Charlatans i Spiritualized (uočavate samo Britance i to manji dio odličnih ostvarenja, a tko ide u šešir Britpopa odlučite sami), svoj su drugi studijski rad plasirali Reef i moram priznati kako su napravili jako dobar materijal.
Album obiluje robusnim biserima (Come Back Brighter, Yer Old), uvjerljivom i odličnom svirkom, a naslovna pjesma, prvi singl i vodeći hit zapisa kojem se produkcijski posvetio meštar George Drakoulias, zarazna je naelektrizirana alt-rock/soul bomba sposobna eksplodirati za svakog puštanja - Houseove gitare liječe i teško oboljele, put im usmjerava sjajan štof bubnja i basa, da bi kuražni gospel prateći vokali i opet sjajan klavir Benmonta Tencha (Pettyjev Heartbreaker, da se ne zaboravi) mogli poslužiti kao grupni defibrilator unesrećenima.
Posebna priča je stasiti vokal Garyja Stringera koji surfa Jaggeru iza leđa dok ovaj briljira u Brown Sugar, samo što je Gary znatno glasniji i energičniji od Micka, sa namjerno hrapavom finesom na dugom slogu; sumnjate li u pročitano, te ste usto i lošijeg raspoloženja, evo vam terapije za čije se rizike i nuspojave ne trebate raspitati kod svoga liječnika ili ljekarnika.

"Put your hands on, put your hands on"

MJESTO ZA DVOJE - Letu Štuke (2005)

Hrvatska kao odavno već punoljetna država pamti najrazličitija "novokomponirana" mjesta; pada mi tako na pamet, a radi se o strogo i poput svetinje važnoj, skovanoj funkciji čuvara državnog pečata koju je obnašao budni stražar upamćen i po izjavi kako kilo mozga vrijedi dvije marke. Tridesetak godina kasnije vlastodršci su nam isti, no ruganje sa narodom i dalje bilježi paradni okvir, budući su za potrebe zakonske većine koalicijskim tetrijebima udijelili nasušno važno, pogađate, netom osnovano Povjerenstvo za žrtve zločina nakon Drugog svjetskog rata!
Sa druge pak strane uživam slušajući o mjestu koje je zamislio, opjevao i poklonio nam dragi susjed iz Bosne, Dino Šaran, jaran duhovit i ozbiljan, umjetnički mag i emotivni gorostas - ne znam doista kako bih mogao ne doživljavati svojim čovjeka koji na Runjićevim večerima zajedno sa Amirom Medunjanin, onako kako samo njih dvoje umiju, izvede Oliverovu Piva Klapa Ispo' Volta.
Ali Mjesto? Mjesto je ljubav, postojana i jaka, vatrena i vječna, pa ako je kao takva utopija, neka i bude; Dino je pjeva kako je i osjeća, nadahnuto i tečno, dok njezinu alter-pop strukturu rese fantastični aranžmani Đanija Pervana gdje bogatstvo gitara, synthova i bubnja prede toplo i snoliko. Izbor je dakle vrlo jednostavan i unaprijed određen: dvojbe oko "naših" i "vaših" ne postoje, jer jezik onih zluradih nametnika i tvorova sa početka teksta, koji razumijem, a divno bi bilo ne moći ga shvatiti, ne vrijedi niti zrna tona ili slova Šaranova idioma kojeg tim više volim, slavim i grlim.

"Ja nikuda ne putujem i sve čemu se predajem
Su njene usne vrele i sočne"

HIGH PLACES - Los Lobos (1999)

Na izmaku 90ih kalifornijski su Meksikanci zajahali na odlazećem valu šarenog glazbenog vremeplova (desetljeća) i izbacili djelo koje odgovara posve kaloričnim scenskim zbivanjima. Nisu se dečki ni ovdje ustručavali ubaciti melos koji im bješe ishodište sviračkog djelovanja, te mariachi oblaci vedre i oblače na nekoliko lokacija albuma (This Time, 1999); no ne i u High Places, gdje se prljavi i opaki riffovi i tonski nizovi Hidalgove i Rosasove gitare sudaraju sa funku okrenutim ritmom, a vonj savršeno pismene usviranosti vuče korijenima Hendrixovih grupacija (pa i Gibbonsovoj) za najboljih trenutaka istih.
Ne znate li kada je pravo vrijeme za susret sa počesto efikasnom momčadi latino strane Los Angelesa, navodi vam naslov albuma na kojem svira ova pjesma - neka ovoga puta to bude sada i ovdje, ili ako trebate dodatan poticaj, uočite da su dečki bili traženi od Dylana, Waitsa ili Costella.
Sam sam imao sreću nazočiti koncertnom rusvaju, sjajnoj zabavi i fešti za sladokusce, svibanjske večeri u Boogaloo klubu 2010. godine i vjerujte da se takvi susreti ne zaboravljaju.



MJESTO ZA MENE - Urban & 4 (2004)

Mnogi pamte Urbana kao frontmana Laufera i to je bila prva važna postaja Damirove karijere, a za tu rolu od mene uvijek ima oba palca gore. Uslijedila je ona solistička i naravno da taj link još uvijek prikuplja klikove, no ako i ima potrebe ta poglavlja sortirati, odijeliti ili pojasniti, ostavljam taj zadatak drugima; jer Urbanov umjetnički nazivnik jest veliki mozaik mahom uspjelih priča od kojih recimo Žena Dijete (1998) i danas progovara zasebnim vokabularom, a Retro (2004) svoj "živi" pristup (istina neujednačen) među ostalima, duguje i krčkoj producentskoj ekipi Rogeru Čingriji i Igoru Sušnju. Neposredno, a ovdje posve ujednačeno, vrijedi i za Mjesto Za Mene, pjesmu nastalu na impresijama Radića na gitari i Markovskog na klavijatura (i harmonici), u kojoj izuzev aranžerskog spomenika spomenutog dvojca svijetli i autorska jačina (skladali je zajedno sa Urbanom), dok poseban forte nosi njen dinamički obzor sa odličnim radovima Sandija na basu i Marka na bubnjevima (svirao ih metlicama). A kada Riječanin pusti svoj poznati vibrato u glasu, dodiruje zen i sva mjesta za koja pita, te je sasvim izvjesno, parafrazirati ću autorov stih, kako ovako otpjevan (ne tek) refren, ne samo da neće pasti u vodu, nego buja do slapa veličine oceana.

"Tko me bira svog za sebe
Sve što nosim kupuje"

dario b. // 08/03/2026