Post praznična večer u petak bila je mnogima termin za predah nakon novogodišnjih blagdana, pa se tako u rock klubu Time okupilo nešto manje ljudi nego što bi se to moglo očekivati s obzirom da je počeo novi vikend. No, zato večerašnji akteri nisu pokazivali niti najmanje znakova umora, štoviše, odigrali su možda do sada svoje najbolje žive partije. Prvi je nastupio ekscentrični Ognjen Gnještun, bivši bubnjar Šta Ima? koji već dulje vrijeme radi kao solista pod imenom ČUDNOREĐE (www.myspace.com/cudnoredje). Nakon što je napustio matični sastav (a svirao je i pjevao još u sedam bendova, ajme talenta...), počeo je skladati pjesme na akustičnu gitaru i održavati solo koncerte koji su sve samo ne dosadna kantautorska sedeljka na kojoj slušate jadikovanje o prohujalim 'dobrim vremenima' ili razjebanim emocijama. Ovaj otkačenjak igra na zvrkastu kartu rock trubadura koji ima izuzetno inteligentne i duboko misaone tekstove koje izvodi na krajnje lucidan način poput nekadašnjih akustičarskih vedeta bivše države - Slovenaca Tomaža Domicelja i Jani Kovačića. No, usporedba s njima ipak nije adekvatna u glazbenom pogledu, kao niti primjerice sa Markom Breceljom, nekadašnjim frontmenom Buldožera koji već tri desetljeća održava ekscentrične akustične koncerte, već se paralele mogu pronaći samo na scenskom pitanju. Čudnoređe je otkačen i vrlo energičan u svojem performansu, a čitav koncert od dobrih sat vremena stekao se dojam da bi najradije polupao gitaru od zadovoljstva, ali ona mu unatoč svim scenskim egzibicijama odlično služi za mnogobrojne glazbene zahvate. U čak 13 izvedenih kompozicija pokazao se kao izuzetan gitarist koji spaja raznolike žanrove od trubadurskih šansona, srednjevjekovnih motiva, preko folka, sevdaha, rocka, punka, bluesa, himničnih arija... u neobičnu smjesu obavijenu tradicionalnim pop formatima gdje je sve uklopljeno i skladano po praktičnom sistemu uvod-stih-refren-solo-finiš. Osim što sjajno barata gitarom, pokazao se i kao veoma moćan vokalist koji ogoljeni kompozicijski kostur nadograđuje vox-extended tehnikom ispreplitanjem glasovnih melodija i improvizacija, pa mu skoro praktički nije niti potreban prateći bend. Sam je izjavio da premda radi demo snimke sa ritam mašinom, ona mu na nastupima uživo otežava kreativnu slobodu i zarobljava ga u strogo programirani format. Momentalno je u fazi traženja pratećeg sastava, ali do tada ćemo pričekati i u potpunosti se oduševljavati ovakvim neobičnim solo nastupima. Ono što je izuzetno kod njega, uz već spomenute vokalne i glazbeno-scenske odlike, jesu njegove snažne lirske poruke i metamorfoze u kojima varira od primjerice klauna i dvorske lude ("Flip-flop jaje", "Direktna djeco akcija") do najzagriženijeg angažiranog punkera ("Hrana" za koju je napravio i kraći video-spot http://www.myspace.com/video/cudnoredje/hrana/107060549). Sve pjesme su mu odreda prožete visokim stupnjem inteligentno sročenih misli u stihove od kojih se jednostavno zabezeknete kakvu snagu sakrivaju između svih tih humoreski i pošalica o Dinamu, političkim parolama ("Zbogom parole") ili primjerice u najnovijoj pjesmi "Obećo' je" gdje je ispričao dugačku reggae satiru o nekom rastafarijanskom guruu kojeg jedino zanimaju provodi, fumanje trave, pijanke i trabunjanje o padu 'Babilona', bijelog neokolonijalnog jarma potlačenih crnaca. Čitav koncert je imao konceptualnu crtu sa predzadnjom skladbom "Epilog" koja je laganija varijanta hita "Flip-flop jaje" nakon koje je izveo posve šašavu "Daj kilu vina", himnično nabijenu bluesersku repeticiju koja je okončala samodestruktivnim Čudnoređevim koprcanjem po pozornici. Nakon završetka pjesme i gromoglasnih ovacija, Ognjen je još dugo vremena ležao na bini gotovo posve iscrpljen od umora, a začuli su se i povici 'daj zovite hitnu, čovjeku nije dobro'. Međutim, koliko se moglo ustanoviti, sve je to dio performansa koji je nevjerojatno snažan i upečatljiv otprilike poput nastupa Damir Avdića. Obojica imaju vrlo sličan odnos prema interpretaciji vlastitog djela; Diplomatz igra na zastrašujuće slike, a Čudnoređe na satirične egzibicije s kojima je ovaj puta jednostavno oduševio prisutnu audijenciju. Sve se doima da će ovo biti jedan od budućih velikih kantautora koji je s obje noge u vlastitom originalnom stilu kojeg je u principu vrlo teško usporediti s nečime na trenutnoj domaćoj i ex-Yu akustičarskoj sceni. ŠTA IMA? (www.myspace.com/staimaband) ponovno imaju novu postavu, ovaj puta im se pridružio prvi bubnjar Adastre, Damir Mihaljević koji je bandu donio sasvim novu konfiguraciju zvuka okrenuvši ga iz onog vrlo zapetljanog math-rock/ jazz fusiona u daleko jednostavnije dance formate. Stari zvuk benda se posve izgubio, nema više vratolomnih egzibicija ritmova i slobodnih hard/heavy gitarističkih opservacija, te je ovo jedan posve drugačiji, gotovo miljama udaljen sastav od onog Frank Zappa - Captain Beefheart - Don Caballero - Leb i sol stroja koji je mljeo melodije i ritmove. Ostao sam prilično iznenađen novim glazbenim konceptom u kojem je gitarista Dinko Čvorić poprilično izgubio dominaciju, a vodeću figuru je preuzeo klavijaturist Frederic Lanz koji osim što je iznimno potkovani muzičar sa jazz-funk karakteristikama, ujedno je i šoumen koji scenskim egzibicijama podiže adrenalin i atmosferu koncertnog nastupa. Da netko ne bi pomislio kako je sada ovo lošije ili slabije od onoga što su Šta Ima? radili prije - ne nije. Ovo je posve drugačije, te premda u repertoaru i dalje imaju nekolicinu starih kompozicija, one danas u ovoj postavi zvuče sasvim konkretnije i popističnije, štoviše, čak i komercijalno. Naravno, i dalje su zadržali tendenciju da im sve skladbe budu instrumentali, te premda su gotovo radikalno promjenili stil koji je i dalje fuzija rocka i jazza, s novim elementima funka, mjestimičnim world-music pasažima, d'n'b i obilatim dance ritmovima, Šta Ima? se pretvorio u suptilnu pop mašinu za plesno underground partijanje što ranije nije bilo moguće zbog Gnještunovih neurotičnih i čudnih, ali originalnih ritmova. Još jedna od novina je da basist Mićo povremeno svira riffove i instrument koristi poput gitare, te je i potpisnik jedne nove kompozicije "5 do 6" ili kako ju je Fred najavio 'Petica'. Naravno, da ne zaboravimo - i ovaj puta je Mićo obuo one svoje čuvene tibetansko-grenlandske čizme od 7 milja... Uočava se potpuna demokratičnost u bendu, te mada su i dalje stilski u progressive-rocku, njihova vještina je neprikosnovena. Ovo je band sa četiri iznimno uštimana i znalački potkovana glazbenika koji su posve sazreli za daleko transparentije domete od statusa obične demo grupe. Pjesme su im kristalnije čišće, posve su zabavne i duhovite, plesne i melodične, te su s ovom novom ekipom oslobođene sindroma zvuka i utjecaja 70-ih i 80-ih godina zahvaljujući novom bubnjaru koji im je donio poletnost, a može se slobodno reći i moderan progressive 21. stoljeća. 19.II 2011. nastupaju u Sobi, te se vrijedi nadati da će ponovno priuštiti poneko iznenađenje jer je ovo band koji rapidno napreduje iz nastupa u nastup. Nakon koncerta usljedio je šou program sa džuboksa. Šteta je da rock klub Time nema DJ-a koji bi nastavio ovu rasplesanu progressive večer, ali zato se mogao čuti solidan izbor starih rock i metal pjesama koje nisam čuo stotinjak godina...

horvi // 11/01/2011