home > koncert > ROGER WATERS "THE WALL" Live - Moze li biti bolje od ovoga?

kontakt | search |

ROGER WATERS "THE WALL" Live - Moze li biti bolje od ovoga?

Od same najave da ce legendarni pionir jednog od najboljih svjetskih rock bendova ikada u svijetu doci u Zagreb i predstaviti svoje remek-djelo u meni je izazvalo samo jednu odluku ispunjenu uzbudjenjem i pomalo nervoznim iscekivanjem tog 13.04.2011.godine. Znajuci cijelo vrijeme da ce to biti sigurno koncert godine i sa kartom u dzepu (za koju je mnostvo ljudi pred arenom izgledalo kao da bi bubreg dali za nju) sinoc kad sam stigao do rasprodane Arene, neizvjesnost je popustila dok je uzbudjenost rasla. Zagreb je imao tu cast i srecu da ugosti velikana svjetske rock scene gospodina Rogera Watersa koji nam je predstavio svoj masterpiece "The Wall" uzivo, u najbolje moguce vrijeme i za nas i za samog Watersa, slaveci tridestu obljetnicu albuma i turneje "The Wall -Live '80-'81." , koja je bila i njegova posljednja s Pink Floydima, u kojima je bio lider, tekstopisac, basist i producent. "The Wall" je izdan 1979. g. kao album Pink Floyda iako je u potpunosti osmisljen i sproveden u dijelo od strane gospodina Watersa (uz malu pomoc Davida Gilmoura na tri pjesme npr. kao na legendarnoj "Comfortably Numb").

Da se podsjestimo sto se desilo prije tridestestak godina kada je izdan najprodavaniji dvostruki album svih vremena, nenadmasiva rock opera "The Wall" i popratne turneje '80-'81 g. s kojom su promovirali ovo remek dijelo koje je recimo izgradilo zid izmedju clanova benda. Naime tijekom snimanja pokojni Richard Wright je napustio bend, ne slagajuci se sa Watersovim "egocentricnim" idejama i nacinu skladanja albuma, te i sama turneja je u to vrijeme Floyde kostala vise nego sto su mogli zaraditi te ih dovelo do ruba bankrota i raspada tj. odlaska Rogera iz benda. Jos za vrijeme stvaranja albuma Waters, sa svojim idejama je zaposlio Mark Fishera, ponajboljeg kreatora pozornica ili bolje receno glazbenog arhitekta (radio je pozornice za Stonse, AC/DC, U2, OI u Pekingu 2008) koji stoji iza ovog kompleksnog i glomaznoga projekta. Uz Fishera jos par imena zasluznih za radjanje ovoga spektakla i njegovo uskrsnuce nakon tri decenije su imena animatora Geralda Scarfea (koji se pozabavio animacijama koje mozemo vidjeti u spotovima ili filmu "The Wall" sa Bob Geldofom koji glumi Pinka iliti Watersa, te su te iste animacije projekcirane na koncertnom zidu kako tad tako i sad), jos jednoga arhitekta Jeremy Lloyda koji je sa Fisherom dvije godine proucavao skice od prije 30 god. te doveli presliku zida iz '80 do savrsenstva, Marka Grega odlicnog pirotehnicara zasluznog za eksplozije, dimne zastore, vatromete i sl., te sjajne graficke tehnicare Seana Evansa, Richarda Turnera i Andya Jennisona koji su uspjeli animacije i grafiku koju je Gerald Scarfe napravio, svojim inovativnim rjesenjima nakon trideset godina napretka tehnologije uklopiti u show a da se ne izgubi kontinuitet i odrzi stil zamisljen tada. Simboli kao sto su marsirajuci cekici ili tekucina nalik na krv koja se prelijeva preko zida sa novom tehnologijom izgledaju previse realisticno i ispadaju iz konteksta, stoga su tehnicari morali uz svu novu tehnologiju i kreativnost ipak ispreplitati nove i stare orginalne animacije. Sva oprema koja se koristi za vizualno pracenje ovoga spektakla nije niti postojala do 2006. g., te su projekcije ogranicene na povrsinu zida i kruzni ekran iznad pozornice promjera 9 metara. Te projekcije i vizualni efekti su radjeni u dimenziji prostor (visina, sirina, duzina -3D)-vrijeme te ih mozemo nazvati 4D projekcije. Koliko je zahtjevan ovaj projekt govori i to da pet od petneast projektora zaduzeno za zid a jedan za ekran iznad pozornice i moraju biti besprijekorno uskladjeni uz ritam, glazbenicima na pozornici, ozvucenjem, rasvjetom, specijalnim efektima i sami medju sobom. Koordinator sve te tzv. 4D tehnike, pirotehnike i projekcije uz pomoc odjela za ozvucenje i rasvjetu zove se Mike McKnight i on je zasluzan za sinkronizaciju prostor-vrijeme dimenzije, te vizualnog dijela sa glazbenim, a da ne bi doslo do pogreske bend svira uz matricu i postoji playback (unaprijed snimljeni orkestralni aranzmani kao i specijalni efekti), ali svi vokali i bend na glavnim istrumentima svira uzivo i zvuci apsolutno fantasticno, perfektno. Ovim duzim uvodom sam zelio reci da je u ovome slucaju kompjuteri i tehnika su kao ravnopravni clanovi benda. Citav koncert je u minut vremenski tempiran i nista nije prepusteno slucaju tako da i sam Waters se publici moze obratiti samo u par navrata.

Kako je ovo neprocjenjivo djelo glazbene povijesti zvucalo i izgledalo u Areni sinoc cu probati opisati nakon opsirnijeg uvoda (koji sam iskoristio da prikazem kakav gigantski projekt smo imali priliku dozivjeti). Nakon ulaska u arenu i rastanka s ostakom ekipe jer nismo imali te srece da svi budemo skupa, smjestio sam se na A tribinu tocno na pocetku gornjeg djela gdje mi se pruzio velicanstven pogled na pozornicu tj. dvije: onu visu koja se vidi kroz pukotinu u zidu i manju koja dolazi do izrazaja u drugoj polovici kada je zid podignut. Bina je oblozena dijelovima zida sa obje strane, a iznad nje okruglo floydovsko video platno. Sam zid koji je glavni element predstave, sastavljen od kartonskih cigli (kojih u pocetku ima 245 i prosjecne velicine su 1mx1,5m i broj im doseze preko 400 kada se popuni pukotina u sredini) i duzina zida tada iznosi 73 a visina 12 metara. Te cigle nisu niti malo lagane iako su od kartona jer pojacane i naborane, obojene u bijelo i premazane kemikalijma tako da su otporne na vatru i brzo se suse (originalne cigle iz 1980 su spaljene). Uz takav zid publici je omoguceno pratiti radnju uz projekcije te kroz pukotine u njemu vidjeti clanove benda.

Otkucalo je 20h i zatrubila je truba i oznacila pocetak najveceg i najfascinantnijeg glazbeno-scenskog nastupa kakvome je malo tko od nas 17000 u areni prije imao priliku prisustvovati. Ispaljivanjem signalnih raketa, pojavom simbola cekica na platnu i udarom prvog takta pjesme "In The Flesh?" oteo mi se uzvik "ma koji flesh!" , publika je poludjela a svjetlo reflektora je fokusiralo lijevu stranu bine gdje se uz stepenice uspeo tako dugo cekani gospodin Roger Waters noseci trubu u ruci. Takvom fascinantnom pocetku i sjajnoj glazbenoj i vokalnoj izvedbi pridonio je i umanjeni avion, maketa njemackog bombardera Junkers Ju 87, opce poznatog pod imenom Stuka koji uz zvucne efekte proleti kroz dvoranu i obrusi se na pozornici tj. zavrsi u desnom dijelu zida uz plamen i grmljavinu udara kao pirotehnicki zahtijevna ali sjajno izvedena tocka. Tada je na red dosao "The Thin Ice" i Zid su preplavila lica kolaterlnih zrtava rata, poput civila nastradalih u Iraku i Afganistanu, kao i poginulih u mnogim terorstickim napadima a uz svaku sliku isli su i podaci o zrtvama i mjestima stradanja te su na kraju kao osmrtnice umanjene se pojavile svaka pojedinacno na svojoj cigli na Zidu u izmjenjivanju (sto ce se opet koristiti na kraju prvog dijela tj za vrijeme pauze prije cega je na zidu projecirana Watersova zahvala svima koji su pripomogli u skupljanju podataka o zrtvama i osmrtnica). Sto se vokalne i glazbene izvedbe tice bilo je savrseno, kao i sve ostale uglavnom. Publike ostaje zatecena, anti -ratnim porukama i kritikama globalizacije koje se projeciraju.

Pocetak "Another Brick in The Wall pt.1" podize vec euforicnu atmosferu na jos jedan visi nivo. Nikad bolju verziju sto se tice zvuka nisam cuo iako sam preslusao vise desetaka izvedbi ovih pjesama sto na bootlezima sto na objavljenom materijalu. Hipnotiziran ispreplitanjem rifova gitara i Rogerove psihodelicne vokalne interpretacije koji u krugu reflektora crvene boje, koja ista na zidu projekcijom cini privid obrusavanja zida, tako i divovske napuhane hidraulicne lutke Ucitelja koji se nadvija nad prvim redovima sa desne strane i nad klincima iz djecjeg doma A.G.Matosa iz Zagreba. Djeca se penju na binu pri kraju "Happiest Days Of Our Lives" i fantasticno obavljaju svoj posao zbora pjevajaci refren u "Another Brick In The Wall pt.2" na engleskom jeziku pred 17000 ljudi, i na moje odusevljenje vidim da par njih izlazi i trese glavom uz riffove gitara te nakon obavljenog pjevanja i plesanja se zalijecu na golemog Ucitelja koji svijetli crvenim ocima i gibajuci se bori sa njima,a oni skacuci uzdignutih ruku prema njemu pokazivajuci bunt i borbu kao simbol protesta protiv iskaljivanja i prenosenja frustracija skupljenih kroz zivot pojedinih prosvjetnih radnika na neduznoj djeci. Tijekom ove turneje Waters (tj. organizator u ovome slucaju) je u svakome gradu izabrao skolu ili dom za ovu priliku da se oformi zbor od 15-ak klinaca koji u ovome slucaju nisu mogli ni biti svjesni kojem spektaklu ce prisustovati i kakvu srecu i cast imaju da dijele pozornicu sa jednim takvim velikanom glazbene scene. Nakon majtsorski odradjenog jednog od najpopularnijih hitova ikad na rock sceni, pjesme koja je postala himna mnogim generacijama, majstor Roger se zahvaljuje publici na hrvatskom: "Dobro vecer Zagreb", te uz gromoglasan pljesak i ovacije publike, pokazujuci prema djeci koja napustaju binu, dodaje: "Djeca, odlican nastup". Sjajno!
"Mother " je Waters zapoceo solo na bini, uz projekciju snimke sa koncerta iz "Earl's Court-a" iz '80.g., a uz tekst pjesme na zidu su projecirani majcinski savjeti, kao kad u stihu pita:"Mother, should I trust the government?" , na desnoj strani bine je pisalo crvenim "No fuckin' way!" a na lijevoj, na hrvatskom: "Nema jebene sanse!". To je takodjer izazvalo gromoglasne ovacije publike i naravno nemogu a da ne spomenem glomaznu napuhanu lutku mame koja se nadvijala nad zidom i svijetlecim ocima (reflektorima) strogo gledala svoga Rogera. Inace su lutke koristene za ovaj show identicne onima iz 1980-81 samo sto su hidraulicne i umjesto dva motora imaju po 12-14 zglobova i izgledaju poput divovskih marioneta a pokrece ih racunalo preko zicanih kablova. "Goodbye Blue Sky" je izvedena uz projekciju re-animacije aviona Geralda Scarfea na Zidu koji su umjesto bombama nas bombardirali svakojakim simbolima crvene boje krvi, od svih religijskih simbola, raznih kultova, novcanih valuta do simbola velikih korporacija. Zbog ovakih poruka koje salje, i jesam naveo da Waters nije mogao izabrati bolje vrijeme za turneju, kao posljedni poziv svijetu i ljudima da se probude iz opceg kaosa koji se desava diljem svijeta uzrokovanog ratovima, globalizacijom, potkradanjem od strane najvecih svjetskih korporacija i teorijama zavjere. Nadovezujuci "Empty Spaces" , odlicnom vokalnom izvedbom i "What Shall We Do Now" prenoseci tijek ideje na Zidu se izmjenjuju u projekcijama Scarfeove animacije koje su koristene i prije 30 godina, jedino sto to sada izgleda sigurno puno puno bolje u novoj tehnologiji. Posebno dobro se uklopila animacija dva demonska cvijeta koja se miluju i vode ljubav prije nego sto ce se pojesti, kao i animacija razbijanja lubanje a ta projekcija je bila krugu iznad bine. Za to vrijeme zid se popunjavao ciglu po ciglu koje su slagali 14 tehnicara obuceni u crno sa fantomkama na glavama. Na "Young Lust" na kojoj je bend raspalio zescu rokericu te su nastavili odlicnim izvedbom na "One Of My Turns", posebno u drugom dijelu pjesme, a sa 67 godina Roger Waters je nadmasio samoga sebe i vokalne izvedbe su perfektno odradjene a ponajbolje u " Don't Leave Me Now". Sto se tice vizualnog dijela paznju je plijenila velika lutka strasne zelene amazonke s neonskim narandzasto-crvenim usnama i kosom i ubrzani laseri u raznim prikladnim bojama koji su sarali zid velikom brzinom dovodeci neke iz publike do halucinacija. Tada je slijedila "Another Brick In The Wall pt 3" koja se pretvorila u velicanstven jam session benda "Last Few Bricks" koji je potrajao dobrih 4 minute, te se mogla cuti izmjena riffova i solo dinica iz par udarnih pjesama iz prvog dijela uz izmjenu projekcija raznih logotipa mnogobrojnih tvrtki i korporacija koje su letjele po Zidu, naravno opet u crvenoj boji krvi. Sta reci, nego da je Waters jako dobro znao koje glazbenike vodi sa sobom na turneju i tu greske kao da nisu moguce. Zid je bio zamalo dovrsen dok je Roger otpjevao "Goodbye Cruel World" i to je bila zadnja pjesma prvog dijela i posljednja cigla u Zidu.

Nastupila je pauza od nekih 20 plus minuta, koja je dobro dosla publici, nekima da odu na toalet, nekima da izadju zapaliti cigaretu ili nesto drugo, nekima da odu po pivo a nekima da dodju malo sebi, saberu se i prestanu halucinirati. Kakvih je tu sve faca izoblicenih bilo i pogleda hipnotiziranih a moglo se vidjeti generacija od nekih 14 godina do 64 pa mozda i vise. Ja sam se oporavljao uz cigarete vani razmisljajuci do kojeg je perfekcionizma doveo svoje remek djelo i koliko je bio ispred vremena kad ga je stvarao, zajedno sa cijelim timom svih arhitekata, tehnicara i animatora jer velika vecina njih je radila i na svih Floydovih 31 koncert "The Wall" turneje, kao i 1990 u Berlinu, a drugo pitanje je koliko to sve kosta (60 milijuna dolara)?

Vrijeme je bilo za povratak na mjesto i to zurno,ne zeleci propustiti niti jedan sekund ovog masterpiecea, omiljene rock opere sa jakim porukama koje se urezu u svijest htjeli mi to ili ne. Pogled na punu arenu i podignut Zid me navelo na razmisljanje kako je Waters u biti bio univerzalan radeci na koncepciji albuma, svjestan tog tada ili ne, jer sve vise ljudi se otudjuje u ovome vremenu recesije i surovog kapitalizma i grade zidove izolirajuci se emocionalno i socijalno pokusavajuci tako prezivjeti krizu koju nam je donijela globalizacija, iako je za vrijeme stvaranja koncept bio baziran na njegovom zivotu i osobnim iskustvima. "Hey You" moja omiljena pjesma je zvucala besprijekorno ali bend se nije mogao vidjeti, osim ako ste sjedili na vrhu gornje tribine uz samu binu. Tako su iza Zida odsvirali i "Is There Anybody Out There?" koja takodjer fantasticno zvucala. Ovaj spektakl je doveden na najvisi moguci nivo za sad i razradjen do najsitnijih pojedinosti kao sto su npr. oznake stopa za kretanje u bojama na bini kojih su se strogo svi clanovi benda pridrzavali, bez gresaka, kako u koracima tako i u svirci. Na "Nobody Home" negdje od sredine Zida pa nalijevo, Zid se otvorio u stilu starih mostova na srednjovjekovnim dvorcima i izasla je cijela hotelska soba sa lampom, krevetom, tv-om i foteljom u kojoj Waters jos jednom pokazuje koliko je osjecaja i sebe unio u stvaranje fascinantnom vokalnom izvedbom pjesme. Ta scena je publiku, koja je ionako vec u transu bila, raspametila i to bi se moglo nazvati vrhuncem veceri, mada moje osobno misljenje da ova predstava je perfektna od pocetka do samoga kraja i tesko je reci koji joj je najbolji dio. Slijedile su "Vera" sentimentalni uvod za "Bring The Boys Back Home" sa novim anti- ratnim porukama i citatima na zidu, te velikim zarko crvenim slovima ispisano "Theft". Moze se svakako tumaciti ali to je cista poruka da nam otimaju zivote te vladajuce velike sile u svijetu, tjerajuci ljude u siromastvo i bijedu igrajuci se ratova kojima su mogli cijeli Afriku nahraniti, a i vode ratove da bi oteli (npr. naftu, dijamante, rude itd.) ali otimaju nama slobodu. Zid iako izgradjen do vrha imao je poneki otvor da bi se mogao vidjeti ili Waters ili neki drugi clan benda, pa tako za mozda najbolje izvedenu po reakciji publike "Comfortably Numb" zavrsava solo dionicom gitare sa vrha zida. Ja sam se nadao (prema nekim najavama) da ce to odraditi Gilmour kao sto je cinio nekada kao gost iznenadjenja ,ali mislim da ce to ostaviti za London. "The Show Must Go On" se samo nadovezala kao most za slijedeci cin rock opere i tada se arena zatresla uz "In The Flesh" gdje bend izlazi na binu ispred Zida, uniformirani u jaknama sa znakom cekica u krugu na ledjima i porukom "Trust Us" i Waters u crnom koznom baloneru kao Gestapo sa megafonom jos jednom izvodi sjajnu vokalnu izvedbu pokazujuci prema publici uz "Get him up against the wall" stihovima te na kraju uzima neku vrstu mitraljeza i puca po publici u rafalima ne stedeci ni tribine ni parter. Sjajna predstava ali nema vremena za divljenje vec oduzetog daha smo bjezali kroz "Run Like Hell", jos jedne besprijekorno izvedene pjesme uz odlicne vizualne efekte. Na Zidu je pisalo "You Better Run" a zapocelo je sa citatima pisaca poput Kafke na pocetku "Procesa" ili sa kraja "1984" od Orwella pa su se pocele redati varijante Macovog iPada ubacujuci iBelieve s Mao Ce Tungom, iLead sa odjevenom sivnjom, iPaint s Hitlerom kao iPay popracena morem grobova. Takodjer je ubacena snimka gdje americki vojnici za vrijeme rata u Iraku iako su komunicirali radiovezama ubijaju novinara Reutersa mr. Chmagha i njegove suradnike i sugovornike zamjenivsi kameru za oruzje, greskom ili ne?! Zvucni efekti su interventne sirene policije i ambulantnih kola. Zatim se redaju imena poginulih uz poruku na Zidu "Pamtimo vas". Publika je izvan sebe, za neke bi se moglo reci i doslovno. Uz sveopce ludilo gigantska crna svinja sa mnostvom poruka ispisanih na sebi ("drink kalashnikov vodka","trust us", "them not us", "everything will end alright" itd.) i raznih znakova je lebdjela kroz arenu sa uzarenim crvenim ocima vrebajuci na publiku kao helikopter koji nas proganja. Kakav show, koje ludilo vlada u dvorani kada na Zidu se pojavljuju Scerfeovi cekici a iznad njih tehnicari sa fantomkama ("ninja tehnicari") su u ulozi barjaktara koji masu crvenim zastavama sa simbolima cekica u krugu za uvod u posljednji cin ove fantasticne rock opere ,pjesmu "Waiting For The Worms" koju Waters odlicno izvodi uz koristenje megafona povezanu s "Stop" ( prijelazom) kada lutka u bijelom kao mumija marioneta sjedi na vrhu zida koja nas vec u transu transova dovodi u 4D sudjenje "The Trial". Ako ste gledali film ili animirani spot, preslika scenografije ali ovaj put prisustvujete sudjenju u stvarnom prostoru i vremenu a tu su i ogromna mama, gigatnski ucitelj i schoolmaster a velicanstveni Waters je do krajnjeg perfekcionizma vokalno intrepetirao uloge svakoga ponaosob. Posljednjim taktovima pjesme i Zid se rusi, vrlo oprezno jer sprava kao pneumatski cekic koja inace sluzi kao pojacanje Zida, izbacuje jednu po jednu ciglu sa obje strane zida. I to bi bio kraj, uz glasne ovacije publike i viseminutni aplauz pred sruseni zid i publiku izlazi Roger Waters sa bendom od 12 clanova te izvode akusticnu verziju "Outside The Wall" za vrijeme kojeg predstavlja clanove benda jednog po jednog i na kraju nas pozdravlja a publika svoje odusevljenje ne krije, vec se aplauz nastavlja i dalje, a posto bisa nema medju prvima pokusavam pobjeci van da dodjem sebi ili neko mirnije mjesto da saberem utiske.

Kroz ovaj spektakularni koncert nas je glazbeno ocarao odlican bend sastavljen od dvanaest clanova, a to su: Roger Waters (bas, vokal, akusticna gitara, truba), Dave Kilminster (gitara), Snowy White (gitara), Jon Carin (klavijature), Graham Broad (bubnjevi, udaraljke, ukulele), G.E. Smith (gitara, bas gitara, mandolina), Harry Waters (Hammond orgulje), Robbie Wyckoff (vokali u pjesmama u kojima je pjevao David Gilmour), Jon Joyce, Kipp Lennon, Pat Lennon, Mark Lennon (back vokali).
Odlicna vijest uz ovako dobar koncert je da je uoci samog koncerta Institut hrvatske glazbei Diskografska nagrada Porin Rogeru Watersu dodjelili Porin za posebna dostignuca u glazbi. To je prvi takav Porin dodijeljen nekom stranom glazbeniku izvan glasackih kategorija. Odluka o ovom iznimnom Porinu je bila jednoglasna jer je Watersov rad inspiracija glazbenicima diljem pa tako i u Hrvatskoj. Ovaj posebni Porin je napravljen od brackog kamena. Zasluzeno, zasto ne? Onaj ko nije uspio naci kartu moze se utjesiti da ce se snimati DVD nastupa u O2 areni u Londonu, mada ovakav dozivljaj je nezamjenjiv. Kako je Zagreb jedini u regiji koji je ugostio ovoga velikana svjetske glazbene scene, nije ni cudo da su karte bile rasprodane i da se oko dvorane moglo sresti mnostvo ljudi iz susjednih drzava. Na kraju se pitam da li moze biti bolji koncert od ovoga i do kojih granica ide umjetnost uz suvremenu tehnologiju. Nakon neuspjele promocije "The Wall" '80-'81 za vrijeme svog rada sa Pink Floydima i nakon rastanka, nastavio je skladati i stvarati nove albume, ali najbolje sto je ikada napravio je bilo 1979 i nakon 30 godina mislim da konacno doveo konceptualnu ideju Zida u formu kakvom je tada zamisljao, samo sto je bio nekih 30-ak godina ispred vremena i mogucnosti. Bila je velika cast biti na mozda posljednjoj sansi da se ovakav osjecaj dozivi, zato gospodine Waters HVALA sto si nam pruzio priliku da budemo dio ovoga povijesnog audio vizualnog spektakla kojeg ce biti tesko nadmasiti, bar neko vrijeme. Sada mogu umrijeti miran i sretan.

sensimillax // 15/04/2011

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*