Mjesto radnje: Velika dvorana Doma sportova, Zagreb

Vrijeme radnje: 03.11.2001.

Gledalaca: 10.000 (možda i manje, s obzirom na činjenicu da je u prodaju pušteno 9.000, ali izgledalo je više...)

Ključne riječi: moćno, extatično, moderno, vrhunski Glavni likovi:
Dave Gahan - odlična forma, glas i stas, stalno u pokretu, pravi zabavljač
Martin L. Gore - čovjek koji odkad se prebacio na gitaru doživljava svoju drugu mladost,
Andy Fletcher - klavijaturist, uz svu tehniku nema baš puno posla, pa najčešće drži ruke u zraku ili plješće
Christian Eigner - bubnjar koji jednostavno jede te bubnjeve
Peter Gordino - još jedan klavijaturist, možda čak i nepotreban
Janet i Jordan - odlične pjevačice i još bolje plesačice u odlično smišljenim koreografijama

Kratki sadržaj: Prvi klimaks, publika je u dvorani doživjela, te večeri, negdje oko 21.15 kad su članovi benda u priličnom mraku izašli na "stage" (koji je djelo Antona Corbijna, fotografa i njihovog dugogodišnjeg pratioca). Počeli su s dvije nove "Dead Of Night" i "Sweetest Condition" (tu negdje je Dave odbacio svoju potkošulju pa je uslijedio neki poluklimaks ženskog dijela publike), pa "Hello" i "Walking in my Shoes". Početak dosta lagan, možda i prelagan za publiku koja polako ključa. Dave je u ludoj formi, pleše, pjeva, animira publiku i članove benda, i teško je povjerovati da se skinuo potpuno s droga. Slijede "Dream On", "When The Body Speaks" (koja me podsjeća na U2 iz Joshua Tree faze) i tu dolazi red na Martina da otpjeva svojih par stvari. "Waiting for the Night" i "Breathe" - prekrasne laganice zvuče još močnije uživo (kao uostalom i sve odsvirane pjesme). Ipak, mislim da mi je već bilo dosta, počeo sam lagano zijevati, slijedi "Freelove" i nakon nje dolazi i do drugog klimaksa te večeri. "Enjoy The Silence". O toj stvari umem da kažem samo jednu riječ: ZAKON. Naime, ubačene gitare i pojačan zvuk, te 10.000 ljudi koji pjevaju svaki stih je neponovljiv osjećaj. Dalje slijedi spajanje publike i benda uz "I Feel You", "In Your Room", "It's No Good" i za kraj, malo predvidljivo, "Personal Jesus". Naravno, da to nije pravi kraj i koju minutu kasnije bend se vraća i slijede prekrasna "Home", "Clean", "Black Celebration" i "Never Let Me Down Again". E, tu je nastupio stvarni kraj ovog dvosatnog druženja s članovima grupe Depeche Mode.
Kaj reći za Technique, britanski ženski elektro pop duo s Mute etikete koji Depechovci vodaju za sobom? Da nema Saint Etienne i Dubstar, možda bi još i prošle. Ovak, mogu biti sretne da ih neko hoće vodati za sobom, pa da vide malo svijeta. "LaLaLaLaLa, You & Me, LaLaLaLaLa, Place To Be, LaLaLaLaLa, Harmony, LaLaLaLaLa, Dream Goes On".

Naravoučenije: Možda previsoka cijena karte (280 kuna) skoro me odbila od pomisli da prisustvujem ovom vrhunskom audio-vizuelnom događaju u svjetskim razmjerima. Bend zvuči moćnije i kompaktnije nego ikad, a uz to imam osjećaj da se baš dobro zabavljaju tijekom cijelog koncerta. "Stage" je opet u funkciji minimalizma. Većim dijelom igra svjetla i tame, uz pokoju animaciju ili film. Publika je bila fenomenalna (uz dosta Slovenaca, bilo je i još ponešto stranaca) i pogled na "ruke u zraku" nije se razlikovao od onog koji inače možemo samo gledati na satelitskim TV-postajama.

pedja // 04/11/2001