Ovogodišnji festival Steirischer Herbst (iliti Štajerska Jesen u prijevodu) suvereno je zatvorio bend Apparatjik. Steirischer Herbst je međunarodni, multidisciplinarni festival sa 40-godišnjom tradicijom (!) koji svake godine okuplja stotine umjetnika iz doslovno cijeloga svijeta. Malo ovogodišnje statistike za lakše razumijevanje opsega festivala:
- traje 24 dana
- više od 40,000 posjetitelja
- 140 različitih projekata
- 287 događaja
- više od 600 umjetnika, teoretičara i ostalih sudjelujućih iz 52 države.

Ovogodišnja tema, odnosno lajtmotiv je bio "Second Worlds - real and unreal parallel systems" (Drugi Svjetovi - stvari i nestvarni paralelni sustavi). I kako se onda tu, u taj koncept uklopio koncert Apparatjika? Odlično! Prvo bih htio naglasiti da se vizualni i konceptualni aspekt njihovog nastupa čine jednako važni kao i sama muzika. Isto tako, taj vizualni aspekt je puno teže opisati (a puno lakše doživjeti u živo) iako se ne radi o nečemu nezamislivom. Dodao bih još da bi njihov nastup bilo točnije opisati kao performans nego koncert upravo zbog isprepletenosti različitih medija koji zajedno čine - Apparatjik.

Ono najočitnije na Apparatjiku, nakon koncerta mogu reći da je i najmanje važno: članovi benda dolaze iz Coldplaya, A-ha i Mew. Ono što je puno važnije za njihove nastupe je velika konstrukcija u obliku kocke unutar koje se nalaze članovi benda za vrijeme nastupa. Sa sve četiri strane je zatvorena platnima na koja se simultano projeciraju 4 vizualno usko povezane ali u istovremeno potpuno nezavisne projekcije. Nakon što sam ih doživio uživo ne mogu se oteti dojmu da je upravo ta kocka konceptualna metafora za njihovu glazbu i vizualne stimulacije. Performans je počeo sa čudnim projekcijama intervjua članova benda i još nekih meni nepoznatih ljudi na kojima su njihova lica bila smiješno ("freaky") izobličena ili su se kretali među zvijezdama (green-screen efekti koji dobrano asociraju na lo-fi i 1980-te godine).

Iako su pitanja, odgovori i lamenti bili metafizične i znanstvene prirode (s čime su Apparatjik očito zaokupljeni), s dobrom dozom inteligentnog i na momente apsurdnog humora uspjeli su istovremeno postavljati neka od "životnih", dubokih" pitanja ali i istovremeno dati osjećaj da ne treba svemir i život doživljavati smrtno ozbiljno.

Nakon tih uvodnih projekcija, dvorana se zatamnila i kroz publiku su do kocke došetala 4 čudna lika obučena u svjetlucavu, metalik odjeću, s gasmaskama i jelenjim rogovima na glavi te svjetiljkama u rukama. Recimo samo da nitko nije mogao reći tko je od njih tko, što mi se čini kao odličan način da nas natjeraju da ne stavljamo bend u kontekst njegovih članova, njihove slave i prijašnjega rada već da nastup doživimo sa otvorenijim očima te se koncentriramo na sadržaj. Nakon što su stupili u kocku počela je muzika i na prvoj pjesmi su jedine projekcije na platnima bile njihove sjene osvjetljene svjetiljkama koje su držali u rukama. Ovo je istovremeno bilo užasno jednostavno (teatar sjena) i vrlo trippy. Osobno su mi njihove sjene koje su se pojavljale tijekom cijelog nastupa imele i dodatnu ulogu. Naime, glede na uglavnom elektronsku prirodu njihove glazbe i odličan, egzaktno isproduciran live zvuk, te njihove sjene su mi cijelo vrijeme davale osjećaj da se zbilja radi o "live" glazbi, o bendu uživo. Glede na to da je bend cijelo vrijeme dok svira sakriven u kocki, mislim da bi bez tih sjena imao osjećaj da se radi o playbacku ili pjevanju na matricu. Činjenica da sam trebao sjene da znam da oni to zbilja sviraju govori da se radi o odličnim glazbenicima i da je produkcija na svjetskom nivou. Svaka čast. Drugi aspekt njihovog nastupa su naravno bile projekcije koje su na momente bile toliko moćne da su prevladale nad muzikom. Na par stvari sam se morao svjesno "prisiliti" slušati glazbu jer mi je pažnja skoro u potpunosti bila zaokupljena projekcijama. Radi se o profinjenom miješanju digitalno generiranih oblika i objekata sa snimljenim video materijalom, fotografijama i slikama. Fascinantna je povezanost i ujedinjenost glazbe i projekcija u skupnom konceptu razmišljanja o svijetu i svemiru koji nas okružuju te njihovo rastavljanje na dijelove i čestice, gubljenje u tom istom labirintu i vraćanje na početak. Sve to istovremeno i ozbiljno i neozbiljno, ali nikada teško i zamorno. Više kao ono što u biti umjetnost i u osnovi je - igra.

Njihovo spajanje pop-elektronike sa istinskom, propitkujućom umjetnošću pokazuje da je zbilja moguće napraviti nešto totalno slušljivo i zanimljivo, nešto uistinu "pop", a bez padanja u zamku tipične pop-glazbe koja svojom nemaštovitošću zamara 95% radio valova našega planeta. Njihova snaga je u hrabrosti. Prvo u hrabrosti da se usude "masama" ponuditi pop koji nije tu da te uspavava nego budi. Drugo, da se usude istovremeno biti "art" ali ne bojati se lijepih melodija i pop-struktura. Na kraju bih dodao da mi se Apparatjik čini kao bend koji neće harati ljestvicama i rušiti rekorde prodanih ploča, ali bi u budućnosti definitivno mogao postati jedan od onih bendova koje će budući glazbenici navoditi kao inspiraciju i uzor za nove i nadajmo se maštovitije avanture u budućnosti audio-vizualnog stvaralaštva.

dario jazbec hrvatin // 17/10/2011

> vidi sve fotke // see all photos