Kad je Jonathan u pitanju, teško je očekivati samo dobar koncert. Njihovi nastupi mogu biti odlični ili još bolji, a nakon toliko godina čovjek već pomisli da zna što može očekivati. E, pa ne zna. Jer ono što su nam priredili u četvrtak u Vintage Industrial Baru bilo je više od još jednog odličnog Jonathanovog koncerta. Ovaj put su nadmašili sami sebe. Bili su fenomenalni.

U mali prostor ViB-a stisnulo se koliko god se ljudi moglo stisnuti. A i oni koji nisu uspjeli pronaći svoje mjesto među ljudima u koncertnom prostoru ostali su u baru, dovoljno blizu da čuju, osjete i - vrlo brzo - shvate da su možda trebali pokušati ući još malo bliže.

Jer Jonathan nije bend koji koncert započinje polako.

˝Battles.˝ I - nema labavo.

Od prvih taktova bilo je jasno da će ovo biti jedna od onih večeri kada se temperatura u klubu ne mjeri termometrom, nego brojem slojeva odjeće koje ćeš do kraja koncerta skinuti.
Bilo je vruće. Bilo je tijesno. Bilo je glasno. I bilo je savršeno. Zoran Badurina nije se štedio ni sekunde. Zapravo, imam osjećaj da je riječ "štednja" izbrisana iz njegovog vokabulara još negdje davno. Bio ga je pun stage, pa malo izvan stagea, pa opet na stageu, među ljudima, u pjesmi, iz pjesme… kao da ga svaka nova stvar ponovno lansira.

Ali Jonathan nikada nije bio samo Badurina.

I bilo bi nepravedno ne spomenuti ostatak ekipe koja ga je cijelu večer pratila ˝u notu˝ - Tomislav Radinović i Darko Petković na gitarama, Nikica Jurjević na basu i Branko Kovačić za bubnjevima. Svatko na svom mjestu, a svi zajedno kao jedan organizam koji je savršeno znao kamo ide.

I onda kreneš redati pjesmu za pjesmom i shvatiš koliko je Jonathanov katalog zapravo velik.

˝Have It All˝. ˝Wake Up Call˝. ˝Who Lies to Whom˝. ˝Maggie˝. ˝Communicate˝. ˝Monkeys˝. ˝Moments˝. ˝Pictures˝. ˝Coming on Hard˝. ˝Seasons˝. ˝Hands˝. ˝Try to Get Even˝. ˝Never Meant to Be There˝. ˝Darling˝.

Dobiješ presjek karijere, ali ne onaj muzejski - evo vam sada malo starog Jonathana, pa malo novog. Ne. Sve je zvučalo kao jedan isti bend koji je kroz godine samo postao sigurniji u ono što želi biti.

A publika? Publika je bila unutra od prve do zadnje. Doslovno.

Nije ovo bio koncert za stajanje sa strane i analiziranje rasvjete, frizure ili setliste. U ViB-u je bilo premalo prostora za distancu. Ljudi su bili jedni na drugima, bend je bio na rubu publike, publika je bila na rubu pozornice, a glazba je sve to dodatno stisnula u jednu prilično savršenu koncertnu gužvu.

Temperatura je rasla. I onda - ˝Pictures˝.

Tu se dogodio onaj trenutak zbog kojeg koncert prestaje biti samo niz pjesama.
Badurina nam je rekao da ga svaka pjesma ponese na svoj način, da u svaku ulaže svoje emocije, ali da ga "Pictures" nekako posebno dotakne. I odjednom se cijeli taj naš glasni, znojni, nagurani klub pretvorio u nešto intimno. Na trenutak smo svi bili samo ljudi. I zamalo smo svi zajedno pustili suzu. Ali ne onu tužnu. Onu sretnu. Onu zbog koje ti se knedla stvori u grlu jer shvatiš koliko je zapravo lijepo što još uvijek postoje pjesme koje te mogu pogoditi ravno tamo gdje treba. I što postoji bend s kojim možeš podijeliti taj trenutak.

A onda, naravno, nema previše vremena za sentimentalnost. Jonathan nas ponovno diže. Jer koncert mora dalje. A nakon glavnog dijela, dečki se zamalo nisu rastopili na pozornici od vrućine, stigao je i bis: ˝Paperman˝. ˝Heaven˝. ˝Oh My God.˝

I baš kada pomisliš da je dosta - nije. Barem ne publici. A vjerujem ni bendu.

Jer nakon svega što smo dobili te večeri, čovjek bi sasvim mirno pristao na još pet pjesama. Ili deset. Ili da ih jednostavno puste da sviraju dok se ne isprazni zadnja baterija pojačala.
Jonathan je odavno jedan od onih bendova kod kojih više ne moraš provjeravati hoće li uživo biti dobri. Znaš da hoće.

Ali ono što su napravili u četvrtak u Vintageu bilo je ipak nešto više. Bili su fenomenalni.
I ono najvažnije - nisu zvučali kao bend koji se pokušava prisjetiti zašto ih publika voli.
Zvučali su kao bend koji još uvijek uživa u tome što može stati pred ljude, odsvirati prve taktove i ponovno ih sve povući sa sobom. Zato nakon ovog koncerta ostaje samo jedna misao:
Ako se po otvaranju koncertne sezone sezona poznaje - ViB čeka fenomenalna sezona.

A Jonathan? Jonathan nas je još jednom podsjetio zašto ih je najbolje gledati uživo. Jer na albumu ih slušaš. Na koncert ih doživiš. Da parafraziram svog mentora, VIB je premali za Jonathan, oni zaslužuju i puno veće prostore i nadamo se vidjeti ih tamo negdje.

Na osobnu notu, posvećujem ovaj koncert mojoj dragoj kujici Maggie koja je na dan koncerta slavila svoj šesti rođendan. A postala je baš Maggie zahvaljujući Jonathanu.

nina kc // 26/09/2026

> vidi sve fotke // see all photos