Moram priznati da me je temperatura, nezaustavljivo curenje nosa i uvijek prisutna besparica dovela u nedoumicu da li da u petak odem u Tvornicu ili ne, ali par poziva i vječni mazohizam kad su u pitanju koncerti brzo su prevagnuli. Uostalom, nema boljeg načina nego dotući svoje zdravlje sa dobrim koncertom, tko to nije napravio ne zna šta propušta. Moon duo, moram priznati, nisam slušao, ali kad sam čuo da je to projekt Erika Johnsona stvar me zaintrigirla. Johnsonov matični bend Wooden Shjips jako volim i cijenim, stoga je bilo logično da poslušam Moon duo. Kako zvuče? Bazični ritam proizveden na matrici sa jednostavnom melodijom koju proizvodi Sanae Yamada na klavijaturama, dok Erik Johnson slaže gitarske pejzaže upotpunjene gitarskim efektima. Poprilično jednostavno i minimalističko, u trenutcima, čak i monotono. Zapravo Moon Duo se ne razlikuje mnogo Wooden Shjipsa jer i jedan i drugi bend se oslanjaju na gitarske ekspanade i sugestivni Johnsonov vokal. Čisto zbog vizualnog dojam - Erik "Ripley" Johnson, na stageu, izgleda kao nježnija i blaža verzija Warrena Ellisa (Dirthy Three, Bad Seeds i Grinderman).

Svakako, Moon Duo u svojoj glazbi posjeduje onu psihodeličnu notu koja može, ako vas pogodi u žilu kucavicu, odvesti u druge dimenzije. Meni su tu večer žilu debelo profulali. Kad bi me i uspjeli povući za sobom vrlo brzo su mi padali u monotoniju. Zagrebačka publika pokazala je znakove života tek pred kraj koncerta, natjeravši bend na dva bisa i to je bio kraj. Bend se poslije koncerta družio s fanovima na štandu za merchandising, dok je stage zauzeo Dj Borovich. Stanka između bendova od skoro pa dva sata rezultirala je polaganim pražnjenjem Malog Pogona. Sam početak nastupa Neočekivane sile koja se iznenda pojavljuje i rešava stvar, negdje oko pola dva, dočekalo je nekih 20 - 30 ljudi. Dok je u isto vrijeme, u Močvari, ishlapljela jugoslavenska pop zvijezda osamdesetih potvrđivala kako se muzika može srozati na niske grane i kako hype oko tzv. trash glazbe zapravo ima vrlo jednostavnu pozadinu - zgrni što više love dok stvar ide i raja puši, trojac iz Beograda tiho se popeo na stage Malog Pogona kako bi nas poveo na putovanje kroz glazbenu prošlost, sadašnjost i budućnost. Auditoriji od svega 20 - 30 ljudi izgledao je otužno (mislim da je sam kraj koncerta dočekalo svega 10 ljudi), ali je zato omogućio puno intimniji doživljaj glazbe samog benda. Naravno, Sili ova brojka nije predstavlja apsolutno ništa, te su otprašili svoj set kao da im je to posljednje u životu.

Zaista je fascinantno slušati kako bez imalo napora šaraju po glazbenim žanrovima tvoreći autentični glazbeni izraz na kojem im mogu pozavidjeti mnogi. Neki će reči da svojom nekomunikativnošću žrtvuju prijem kod šire publike, ali ako sam dobro shvatio filozofiju benda, njihov jedini kriterij je muzika sve drugo je manje važno stoga tko voli nek' izvoli. Bez, dobro večer, hvala i doviđenja odsvirali su svoj set i povukli se nenametljivo kako su i došli. Dečki, naklon do poda, a što se tiče Moon duo-a, drugi put malo bolje gađajte tu žilu, pa da i ja s vama plovim kalifornijskom pustinjom.

vedran ž. // 17/10/2011

> vidi sve fotke // see all photos