Eto napokon da i Father na samostalnom nastupu odradi promociju albuma One eon u glavnom gradu. Od izlaska albuma je prošlo već skoro godinu dana, a osim kao predgrupa Apocalyptici nisu uopće nastupili.

Ovaj put nisu smjeli zakazati, što i nisu, ali zakazala je publika. Naime, bilo je svega 50-100 ljudi što je i u maloj dvorani Boogaloo-a (u kojoj se održao koncert) izgledalo malo, a kamoli da su odlučili održati koncert u velikoj. Navedeno još i više čudi ako uzmemo u obzir da su kao predgrupe nastupili Cojones i Ruiz koji su na samostalnim koncertima napunili KSET. Očito ja da Zagreb mora širiti područje svog utjecaja budući domaća ekipa jednostavno nema ni novaca ni vremena da poprati sva događanja na zadovoljavajućem nivou, jednostavno previše je toga. Dosta sad o tmurnim temama, bacimo se na svirku.

cojones   © horvi

Prvi su počeli Cojones i odmah u glavu sa duplim gitarskim stoner napadom. Ovaj koncert je bio bolji od od onog u KSET-u. Svirka je bila konciznija, bez puno vrludanja, dok je vokal Bojana bio puno bolji, jači, rekao bih čak demonskiji, pogotovo kad uključi efekte (pogotovo na zadnjoj, soul-om 60-tih inspiriranoj pjesmi za koju su snimali spot, a koja se negdje na sredini pretvara u Monster magnet overkill sa sjajnom Bojanovom imitacijom Wyndorf-ovog 'je i jea'), valjda su imali pozitivnu tremu prije nastupa glavnih zvijezda. Set im se još uvijek sastojao od pjesama sa albuma Sunrise iz 2009.g. uz dvije nove koje pomalo vuku na groove metal, puno su brže nego starije sa više izmjena ritmova. Naravno, pala je i najava novog albuma koji bi trebao izaći za koji mjesec. Uglavnom nastup nakon kojeg bi se rijetko tko usudio nastupiti.

ruiz   © horvi

Taj netko su bili Ruiz. Iako je još aktualan drugi album RuizRadioRevolution, set se sastojao od ravnopravno raspoređenih pjesama sa oba albuma. Odsvirane su uobičajeno odlično uz odličan balans više metalnog zvuka sa prvog albuma i radiofoničnog alternativnog zvuka sa drugog albuma. Ritam sekcija je još jednom pokazala kako uporište imaju u funku dok je Tomislav na gitari svojim trade mark pokretima okupirao stage. Kao i u KSET-u, na sintiću im se pridružio Jura dok je na Save yourself vokal preuzeo Bojan iz Cojonesa, a na zadnjoj pjesmi je gitaru odsvirao Nenad. Nadajmo se da to znači uskoro osnivanje nekakve zagrebačke underground supergrupe. Sve u svemu, odličan izbor za predgrupe (možda čak i preodličan obzirom na ulogu predgrupe jer su u najmanju ruku odsvirali su jednako dobro i moćno kao i Father) koje su svojim sudjelovanjem obogatili ovu svetkovinu domaćeg metala i pokazale da imamo materijala za izvoz. Father, toliko razvikan i ishvaljen bend od kritike i samog britanskog križara Dickinsona ima poput skoro svih domaćih metal izvođača isti problem - manjak publike. Domaća metal scena je, na žalost, jedina od svih kurentnih (indie, electro, hip-hop, punk, hardcore, post-rock, noise, pop...) koja je totalno bojkotirana i ima nekakvu 'lošu karmu' kod publike koja kao da zazire od nje. Kad god da neki metal bend ima solo nastup, dođe mu šačica ljudi na koncert. i to uglavnom prijatelja i malobrojnih istinskih fanova. Vrlo rijetko se događa da na takvim nastupima dođe više od 100-150 ljudi. A ako je kojim slučajem predgrupa nekom inozemnom gostovanju, popraćena je s blijedim reakcijama onog auditorija koji nije ostao 'vani uz svoju q-pack cugu čekajući da završi predgrupa'. Ne znam koji je točan razlog tome jer je metal armada inače složna i uniformirana horda, ali ovi Riječani su zaslužili daleko više od onih 30-40 ljudi koliko ih je ostalo do kraja ove večeri.

Kas se samo sjetim da je cijeli ovaj koncert najavljivan i na Radio 101 i na Radio Studentu, pa čak i na Hrvatskom radiju 2.program (a i na HTV), te da su mahom svi spominjali samo Father i vrtjeli njihove pjesme, stekao sam dojam da će na koncertu biti barem 400-500 ljudi koliko ih primjerice dođe na Goribor ili Cinkuše koji su žanrovski sasvim drugačiji bendovi i imaju posve drugačiji profil publike, ali otprilike kotiraju posve podjednako i sa mainstreamom koliko i sa undergroundom. Ma tu nije kriv niti klub, niti bend, niti grad, ponajmanje termin koji je bio odličan (četvrtak), već ljudi, tj. publika koja izgleda 'ne ferma' Father niti 5%. Da su oni inozemni bend s obzirom na ovakvu reputaciju, garantiram da bi imali ovdje publike u istoj količini kao i svi oni silni skandinavski metalci koji bez pol muke napune Boogaloo i Močvaru (a ponekad i Tvornicu). Međutim, to Father nije niti najmanje omelo; otprašili su svoj repertoar od nekih desetak pjesama sa svoja dva jedina albuma "Inspirita" (2005) i sjajnog "One Eon" (2010) da se smrzneš! Ma to su pravi momci koji razmišljaju svjetski i ne brine ih što ih gotovo nije podržao niti jedan predstavnik dugokose armije. Znaju oni jako dobro da će kad-tad puniti ne samo ovakvo predvorje Boogalooa, već i sam klub, pa i veće prostore. A do tada skupljaju poene na ovakvim 'malim' svirkama...

O njihovoj besprijekorno dotjeranoj instrumentalizaciji ne treba ništa posebno komentirati osim samo dodati - nemaju ama baš nikakvu mrlju. Potpuni su perfekcionisti koji sa progressive-metalom barataju vrteći ga oko malog prsta pri čemu se sjajno i energično otkače na sceni. Nakon što su odsvirali početne "Cynosure" i "Chigla pegla" s prvog albuma, nafilali su četiri sa drugog - "Mangiafuoco il magnifico", "The downloader", fantastično prihvaćenu "Venus & Mars" i "Part of me", te pojačali injekciju sa starom "Never come back". A onda je slijedilo iznenađenje kada su kao "Medley" izveli obrade RATM, System Of A Down i Slayera! Ma nije bilo nikoga od tih preostalih fanova koji bi ostao ravnodušan na te njihove interpretacije! I onda već vidno umorni, na gromoglasan zahtjev su odsvirali, zna se, "Eleanor Rigby" od The Beatles. Svirali bi oni i dulje, ali zaista nije bilo potrebe. I ovo je bio i previše nego ubjedljiv dokaz da su uistinu najkvalitetniji hrvatski metal bend u ovom trenutku. A onaj tko nije došao, neka mu bude žao. Jer tko zna kada će Father ponovno doći u Zagreb jer imaju oni daleko boljih gaža u inozemstvu...

Tomislav &

horvi // 09/11/2011