U glazbeno bogatom kelnskom vikendu, dan nakon genijalnog koncerta My Morning Jacket, nastupili su Death Cab For Cutie, u klubu E-Werk smještenom u središtu nekadašnje industrijske zone s druge strane Rajne, u krajoliku visokih tvorničkih dimnjaka i starih hangara od crvene cigle. Cijela je četvrt sada revitalizirana i udomljuje razne galerije i umjetničke radionice i udruge, a jedna od tvorničkih hala pretvorena je u koncertni prostor s prvoklasnim razglasom i osvjetljenjem, opasan velikom galerijom za sjedenje na polukatu. Primijetivši već dan ranije, za naše pojmove, pomalo neobičnu pojavu, da Nijemcima koncerti običavaju početi na vrijeme, zaputila sam se tamo već u pola sedam navečer budući da je na karti pisalo pola osam. To se pokazalo dosta promućurnim jer je u naznačeno vrijeme na ulazu u klub na cičoj zimi već stajala kolona od pedesetak ljudi. Po ulasku u klub, cijela se kolona složno uputila u podrum na garderobu, a zatim još jednom skladno na šank, pa pred pozornicu. Mala lekcija kulturoloških razlika nastavlja se nastupom predgrupe Butcher The Bar koji počinje točno u minutu u osam sati i traje egzaktnih 45 minuta, a ne moram ni spominjati da su zvijezde večeri Death Cab For Cutie izašli na pozornicu točno u devet, nula, nula. Naravno, nakon koncerta procedura je ponovljena, odlazak na šank po povrat kaucije za čašu od dva dl, združeno po kapute i zajednički u koloni na podzemnu pa kući. A u dvorani nakon nas nije ostala niti jedna jedina čaša na podu, niti jedan jedini opušak. Ovakvo koncertno iskustvo, za naše je pojmove na trenutak više podsjećalo na radio dramu nego na rock koncert, a publika je prema pozornici gledala kao da čita povijesni roman, bez pjevanja, plesanja i drugih vanjskih manifestacija uživanja, pa kad su Butcher the Bar pohvalili publiku da su odlični i divno ih primaju, nisam znala kako to uspijevaju reći tako ozbiljnog lica. Engleska je predgrupa predstavila svoj novi album For Each A Future Tethered, kombinaciju melodičnog popa i veselog folka, a nježnim su napjevima toplinu naročito davale bas gitara i def, dok je mladi i nezaustavljivi bubnjar posebno briljirao. Usprkos malo uspavanoj atmosferi u dvorani, Death Cab For Cutie održali su izuzetno profesionalan koncert, sve pjesme odsvirali tehnički savršeno, bili uigrani i aktivni na pozornici, uz dinamičnu igru rasvjete na pozornici, no u prvo dijelu koncerta, ma koliko god se iz petnih žila trudili, kao da nisu do kraja uspjeli naći svoj ritam i groove. Nakon pomalo poslovičnog početka, kako je vrijeme odmicalo, atmosfera se zahuktala, i nastavivši nizati hitove, DCFC ipak su uspjeli doprijeti i do ukipljene i pomalo uspavane publike pa je dalje sve išlo puno glatkije i ležernije. Nježan i kremasti glas Bena Gibbarda lagano je lebdio pjesmama dok je alternirao između gitare i klavijatura, Nick Harmer bio je neumoran na bas gitari, a svi su se članovi benda redom izmjenjivali na instrumentima jer ih svaki svira po nekoliko. Takvoj uigranosti pridonijeli su i roadiji koji su u pozadini za vrijeme svake pjesme uštimavali gitare, kojih je sveukupno bilo kao u bolje opremljenom dućanu, i marljivo ih prinosili za iduću pjesmu. A za veliki finale donesen je i još jedan set bubnjeva nasuprot velikih, pa je Gibbard, kao što smo to jednom vidjeli kod Franza Ferdinanda, odsvirao duet s bubnjarom Jasonom McGerrom. Ukupni je dojam koncerta ipak pomalo zaostao za očekivanjima, ne zato što su moja bila tako velika već više zbog toga što su, usprkos ogromnom trudu benda, bilo zbog anemične publike ili distanciranosti samog benda, izostale emocije i onaj ushit koji inače daje svaka živa svirka. Zato se u skoro vrijeme nadam kakvom popravnom ispitu u našim krajevima, na kojem ćemo svi sigurno dobiti peticu.

andrea // 22/11/2011