U njemačkoj regiji Rhein-Ruhr, tradicionalni godišnji karneval ne počinje kao drugdje, u veljači, već tri mjeseca ranije, 11. novembra, točno u 11 sati. Stanovnici iz cijele Njemačke pohrle u Köln i na taj dan, za mnoge luđi i od dočeka nove godine, svi već u rano jutro navuku šarene kostime zatvorenika, hodajućih spužvastih nosoroga, gljiva, barbika i svega drugog što se može zamisliti, namažu lice fluorescentnim bojama, stave perike, šljokice i umjetna krzna, oboružaju se trubicama i fućkaljkama i luduju ulicama od zore do kasno u noć, jedući Bratwurst und Pommes i ispijajući ogromne količine Kölscha, sve to u pratnji tradicionalnog 'Volksmuzika'. To suludo otvaranje karnevala sigurno je dobar povod za posjet Kölnu, no mnogo bolji svakako je nastup My Morning Jacketa dan kasnije. A kad isti organizator dan nakon toga priredi i koncert Death Cab For Cutie (u idućem tekstu), takvoj glazbenoj poslastici nemoguće je odoljeti, preostaje samo dobro omastiti brk i polizati prste kao nakon najsočnije Schweinshaxe. My Morning Jacket nastupili su u vrlo ugodnom i nenametljivo uređenom Luxoru u centru Kölna, uskom i dugačkom klubu s malom pozornicom i kapacitetom malo većim od našeg Kseta. Nakon polusatnog čekanja u redu za ulazak i ostavši zgnječena u dnu kluba, okružena publikom pretežno u kasnim tridesetima i četrdesetima, bez iznimke barem za glavu višima od mene, već sam se spremala pasti u očaj što od koncerta neću vidjeti ni mrvicu, no onda je završio nastup predgrupe i sretno sam se dočepala prvih redova. Indie folkeri iz Seattlea, The Head and the Heart, odlično su započeli večer i zagrijali atmosferu veselim i melodičnim višeglasjem u pratnji gitara, bubnjeva i violine i predstavili svoj novi istoimeni album. Kad je došao trenutak za folk metal legende iz Kentuckyja, začule su se prepoznatljive fanfare kao uvod u Victory Dance, ujedno i prve pjesme na odličnom novom albumu Circuital, s kojeg su odsvirali ono najbitnije, ali posvetili jednako toliko vremena i ranijim stvarima. Skačući s albuma na album, i birajući sa svakog ono najbolje, It Beats For You, Wonderful, Smokin' From Shootin', Black Metal… pjesme su se nizale skladno i zaživjele su novom jačinom u produženim verzijama s čestim blues improvizacijama i povremenim metal umetkom no zvučeći jednako kvalitetno i punog zvuka kao na snimkama. Basist Two-Tone Tommy, bubnjar metalac Patrick Hallahan, uživljeni Carl Broemel koji nije prestao mahati glavom, na gitari i saksofonu, klavijaturist Bo Koster i naravno Jim James na gitari, bili su odlično raspoloženi, a James je tim božanstvenim glasom koji vjerojatno seže preko nekoliko oktava, od dubokih tonova do onih 'ženskih', savršeno precizno otpjevao svaki od stihova. Uz blago smješkanje povremeno se glupirao navlačeći preko glave nekakav crni mađioničarski plašt i teatralno se umotavajući njime, a imao je i drugih rekvizita kao što je plastična spravica s neonskim lampicama za proizvodnju zvučnih efekata koja mu je visjela oko vrata. Neverbalne komunikacije s publikom očito nije nedostajalo jer sam tek nakon prvih sat vremena primijetila da nitko iz benda još nije rekao ni jednu jedinu riječ, no i bez njih MMJ uspjeli su stvoriti odlično raspoloženje i prenijeti humor i toplinu pjesama. Tek na početku bisa James je odjednom sasuo hvalospjeve publici u kako lijepom gradu žive i kako su sretni jer je ta vitka i mračna gotička katedrala, jedina od rijetkih građevina koje su gradu koja je preživjela bombardiranje, zapravo tajni portal u neko drugo vrijeme.

Nakon velikodušnih, solidnih dva i pol sata neprekidne svirke i 19 pjesama, što nije ni tako neobično jer su poznati po tome da su prije par godina održali jedan koncert od četiri sata, izašli su i malo čavrljali s publikom i potpisivali autograme, a onda nabacili svoje ruksake i zaputili se dalje, no najviše od svega oduševila me njihova prizemljenost i neusiljenost, i naprosto užitak u tome što rade.

andrea // 21/11/2011

> vidi sve fotke // see all photos